ORAHOVICA

Gotovo da nema učenika Srednje škole ''Stjepan Ivšić'' koji bar jednom od profesora nije dobio naredbu ''Idi po Martina!'' jer kapa iz slavine, pokidana je stolica, ne mogu se spustiti rolete, zaglavio se ormar, izbio osigurač, pukla utičnica ili je netko razbio kotlić. Sve su to popravljale vješte ruke čovjeka u plavom mantilu, domara Martina Šege. Dobri duh škole, majstor za sve, nedavno je, nakon 45 godina rada, otišao u mirovinu.

VLADIMIR GRGURIĆ

Martinova priča u orahovačkoj srednjoj školi počela je prije 50 godina, kada je u nju došao kao učenik.

- Kada su se moji roditelji preselili u Orahovicu, ja sam došao ovdje u drugi razred Škole učenika u privredi, a praktična nastava bila mi je u školskoj radioni. Bilo je to 1975. Kada sam završio treći razred, iste sam godine, točnije 1. 11. 1977., počeo raditi u staroj orahovačkoj srednjoj školi, zgradi gdje je danas gradska uprava. Radio sam 7,5 mjeseci pa potom otišao u vojsku da bi se po povratku vratio natrag jer me posao čekao. Morao sam prvo otići na doškolovanje za rad na centralnom grijanju u Osijek, jer je trebao stručan čovjek za snagu kotlovnice kakvu je škola imala, a kasnije je posao zahtijevao i polaganje protupožarne zaštite, što sam također položio, i to u Zagrebu – prisjeća se 65-godišnji Martin.

Došla im Cibona

Godine 1983. izgrađena je i useljena nova školska zgrada, a tri godine potom i nova sportska dvorana. Njezino otvorenje Martinu je ostalo u posebnom sjećanju.

- Novu sportsku dvoranu 1986. otvorio je susret orahovačkih košarkaša s Cibonom, tada predvođenom Nakićem, Čuturom, Knegom, Acom Petrovićem, a Dražen nije bio jer je bio pozvan u tadašnju mladu reprezentaciju. Tada sam radio na grijanju paralelno i u osnovnoj i u srednjoj školi, dakle radio sam cijeli dan. Pojavila se tada i zbog dvorane potreba za još jednim djelatnikom i tako je zaposlen moj kolega Božidar Čošić u osnovnoj, a ja sam ostao u srednjoj školi – kaže Martin, za kojeg su uslijedile iznimno mu drage, sretne godine u srednjoj školi, tijekom kojih je upoznao niz generacija učenika.

- Radio sam i s učenicima strukovne škole, uglavnom s bravarima, jer to mi je dio struke i mogao sam im puno toga pokazati. Dakle, ne kao suradnik u nastavi, nego kao pomoćnik u radioni. Učenici su posebna priča, nekada davno svi su me zvali "majstor Martin", a tko nije, odmah je išao na razgovor kod profesora. Bilo je tada veliko poštovanje prema svim djelatnicima u školi. Danas su djeca drukčija, većina, rekao bih, svisoka gleda domare i čistačice, što za njih kao mlade ljude nikako nije dobro – nastavlja.

- Čudno je to kako se sve mijenja. Evo, npr. kada sam počeo raditi, kosio sam oko škole ručnom kosom, čak mi je i ravnatelj pomagao, i ništa nije nikome bilo teško. Onda smo dobili male samohodne Tomosove kosilice na guranje za ravne dijelove, a brdo iza škole i dalje ručno. Kasnije su došle veće kosilice, prva jača samohodna 1998., da bi danas imao traktorske, moderne profi-trimere. Kotlovnica je posebna priča, nekada su to bili ogromni kotlovi, loženi i slično, a danas je to puno manje i samo stisneš dugme, namjestiš kada će se upaliti i ugasiti i nemaš brige. Nekada smo od iverice rezali sjedalice za stolice, sve su čuvalo i štedjelo, sve se popravljalo, ništa se nije bacalo, a danas me srce boli kada vidim što se sve baca – sa sjetom kaže taj svestrani domar, koji je godinama bio i povjerenik zaštite na radu.

Bio je najmlađi radnik kada je počeo raditi, a u mirovinu je otišao kao uvjerljivo najstariji djelatnik škole.

Cijeniti ljude

- Radio sam s puno ravnatelja, prvi mi je bio danas nažalost pokojni Nikola Sedlar, a najveći je dojam na mene kao izniman čovjek ostavio dugogodišnji ravnatelj Zorislav Milković, kojem moram najviše zahvaliti. Naime, on mi je bio i najduže ravnatelj, punih 30 godina, ali to je bio ravnatelj koji je prije svega bio čovjek, uvijek je prvo mene pitao kada se došlo do nekih novaca u školi što treba, što mislim da je neophodno u školi, u kotlovnici, u učionicama i tome slično. A svaki razgovor s njim bio je prijateljski i zapravo sam ponosan što sam radio s takvim čovjekom – prisjeća se Martin.

VLADIMIR GRGURIĆ

Domar, dodaje, nikada nema fiksno radno vrijeme, stalno mora biti dostupan i spreman doći u školu. Njegovi i praznici čistačica uvijek su najkraći, jer oni moraju prije svih doći i pripremiti sve za nastavu.

- To je takav posao, moraš stalno biti tu. Puno smo puta imali svakakvih nesreća, poplava, vjetar je jednom digao krov dvorane i moraš odmah doći, spašavati i dati sve od sebe da sačuvaš školu. Mi smo ti koji dežuraju vikendom, otvaramo dvoranu za sportske susrete, ključevi su uvijek kod nas. Sjećam se kada je pao veliki snijeg i polomio dalekovode na Papuku, a sve je to bilo za Vinkovo. Nije bilo struje u školi, temperatura -10, i tada sam morao paliti školski agregat svakih šest sati da bi se škola ugrijala, i tako cijeli dan. Moralo se očuvati radijatore i cijevi u kotlovnici da ne smrznu. Nije bilo tada radnog vremena, radiš i noć i dan da spasiš što se može. Ovakav posao nije lako raditi - kao i svaki, moraš ga voljeti i posvetiti mu se, ali u mom poslu važno je znati s ljudima i cijeniti ih – zaključuje Martin Šega, koji je i hrvatski branitelj.

- Sada odlazim iz škole, ali ona iz mene neće nikada! - emotivno se oprostio se oprosto Martin.