Iz kovačnice “Morgul Blades” izlaze noževi, katane, sjekirice
Kada je počeo raditi, kalio je u starom roštilju i vatru raspirivao fenom
FERIČANCI
Jurica Puhanić (39) iz Feričanaca poznat je kao izvrstan fizioterapeut, radi u orahovačkom Domu zdravlja i mnogima je dosad pomogao i olakšao boli, a znan je i kao vrstan fotograf, kojega se često može susresti po raznim svečanostima, od krštenja do svatova. Jurica k tome ima i nesvakidašnji, zanimljiv hobi - budući da je oduvijek volio viteške i slične filmove, krenuo je u izradu viteških noževa i drugih sječiva.
Gospodar prstenova
- Odmalena sam volio filmove poput "Conana" i oduvijek mi je bila želja napraviti si nekakav nož, ono, da ga sam napravim i da bude samo moj. Tako sam se odlučio probat nešto sklepat pa što bude. Od susjeda sam nabavio starinske pile koje su od ugljičnog čelika, puno kvalitetnije nego ove danas, od kojih možeš napraviti samo vrhove koji budu tvrdi, a sve ostalo ostane mekano i to nije to. Tako sam od tih starih pila napravio prvi nož koji je bio neka moja proba, ali je zapravo ispao odlično i vidio sam da mi to ide. Osim "Conana", inspiraciju sam našao i u "Gospodaru prstenova" pa sam svoju kovačnicu i nazvao "Morgul Blades", po nožu iz toga filma – započeo je Jurica. Potpuno samouk, ali zlatnih ruku, uz knjige i internet nastavio se usavršavati.
- Pokazao sam svoje uratke prijateljima, koji su se oduševili i počeli me nagovarati "ajd' napravi ovo, pa ono", tako je to mene sve više počelo zanimati i došao sam do izrade nekih stvari koje nikada nisam mislio da ću moći. I evo sada radim već pune tri godine. Kada sam počeo raditi, kalio sam u starom roštilju i vatru pirio fenom. Danas imam vatru na plin, a kada je preminuo stari kovač u Donjoj Motičini, kupio sam i kovačku vatru na ugljen i sada je sve što radim kovano – nastavlja Jurica.
Sječiva i dalje izrađuje od ugljičnog čelika. Kako kaže, kreće ni iz čega da bi dobio lijep proizvod.
- Krećem s izrezivanjem, pa oblikovanje, kaljenje i onda sušenje i to radim u svojoj kućnoj pećnici. Veliki mi je problem zasad termička obrada. Svako sječivo moraš zakaliti i otpustiti da ne puca i ne bude krhko i taj dio radim u kućnoj pećnici na 200 stupnjeva. Najveći mač što sam dosad izradio je 60 cm samo zato što mi veći ne stane u pećnicu. Da imam nešto veće, izrađivao bih i velike viteške mačeve. Moraš na puno toga paziti pri izradi, recimo, kada napravim mač, zakaljen on je kao staklo i prvim udarcem bi puknuo, rasprsnuo se, što je jako opasno i zato se uvijek mora na tih 200 stupnjeva otpustiti. Sam izrađujem i ručke za noževe i mačeve, i to od drveta i jelenskih rogova u kombinaciji s čelikom, bakrom i mesingom. Ubacujem komade i sastavljam, oblici mi dođu sami od sebe, sam ih smišljam – priča Jurica.
- Izrađujem noževe, kratke mačeve, katane, sjekirice, radio sam i proizvode damascus od složenog i prozirnog čelika s 200 slojeva i preklapanjem. Dakle, radiš, odnosno slažeš proizvod od dvije vrste čelika pa iskuješ, izrežeš i onda opet složiš. Radio sam sve vrste noževa, a ponosan sam na svoje sjekirice koje su potpuno kovane od čelika metodom preklapanja, to je recimo neki vikinški stil - preklopiš čelik i kad ga zaliješ, on postane kao jedan komad. Kovačka vatra je na 1300 stupnjeva, tako da se čelik svari unutra – pojašnjava Jurica.
Rad s čelkom zahtijeva mnogo strpljenja, koncentracije i volje.
Svaki rad unikatan
- Nije nimalo lagano, to zapravo dugo traje, posebno ako radiš od više vrsta čelika. Teorijski bih jedan nož mogao napraviti u jednom danu, ali sve ovisi o vremenu, ideji, jer tijekom rada padne neka druga ideja, pa promijenim i onda sve skupa zna potrajati i tjedan dana za jedan proizvod. Zna se dogoditi da radim dva noža odjednom i nemam nikav šablon, sve ide iz glave i svaki mi je uradak unikat, nijedan dosad nije bio jednak drugome. Radio sam, na primjer, jednom dečku u Zagrebu sjekirice za bacanje, tražio je tri i koliko god su one bile jednake, svaka je bilo drukčija, a jedino sam morao paziti na težinu zbog svrhe za koju su rađene. Potrebno je puno koncentracije, jer brzo napraviš grešku koju više ne možeš popraviti. Recimo, kuješ nož i ako ga iskuješ pretanko, ne možeš više taj čelik vratiti kad si ga već rastegnuo. Bolje je ići pomalo, strpljivo, oprezno, i onda dobiješ dobar konačan rezultat. Posebno to ne treba raditi ako si umoran, jer taj je posao dosta naporan fizički, iscrpljujući. Osobito sada, u ljeto - treba stajati kraj kovačke vatre, pokraj 1300 stupnjeva. I onda kada me netko pita "pa jel' ti ne smeta sunce" - ne, ne osjetim. Sve segmente obrade radim unutra, a jedino kovanje radim vani, na otvorenom, čisto zbog zraka, jer ne valja biti u zatvorenom, možeš se čak i ugušiti, a pogotovo su opasne pare od ugljena, posebno kamenog, koje su otrovne – kaže Jurica i naglašava da razmjenjuje iskustva s drugim izrađivačima diljem Hrvatske.
- Ima jedna trgovina u Sloveniji baš za ovaj posao i tu dosta naručujem, posebno čelik za noževe. Imam nešto opružnog čelika koji je dosta žilav i odličan za mačeve. Sve je to hrđajući čelik koji je jako dugo tvrd i dugo drži oštricu, ali kako je hrđajući, mora se jako paziti na svaki nož ili mač da ostane u dobrom stanju – pojašnjava Jurica kako dolazi do materijala.
- Većinom je sve ono što se može vidjeti u filmovima totalna izmišljotina, to nije ni blizu stvarnoj izradi. Kad vidiš, recimo, da čovjek izlijeva mač, otopi - to uopće nije tako. Za mač treba jako puno posla i truda, on mora biti u svojim gabaritima, ne smije biti pretežak ni prelagan. Želja mi je napraviti jednu prezentaciju izrade na otvorenom, na nekakvom događaju – zaključuje Jurica Puhanić.
