S djecom, unučadi, zetom i snahom
Na zlatni pir Ivan po Anicu došao - novom kosilicom
Za naš brak najveći recept uvijek su bila djeca i obitelj, složni su Mihaljenovići
DUZLUK
Anica (69) i Ivan (74) Mihaljenović obnovili su nedavno bračne zavjete nakon 50 godina bračnog zajedništva. Uz djecu, unučad, kumove i prijatelje proslavili su zlatni pir u svom dvorištu na imanju pod Papukom u Duzluku, prigradskom naselju Orahovice.
Anica je imala 16 godina, a Ivan 21 kada su otišli trbuhom za kruhom u Njemačku, u Hannover. Ona iz Osijeka, a on iz Duzluka. Sreli su se nakon godinu dana i zaljubili.
- Vjenčali smo se 28. lipnja 1974. u Hannoveru u uskom krugu prijatelja. Suprug je tada imao 24, a ja 19 godina. Uskoro smo dobili kći Korneliju, a ja sam ubrzo nastavila raditi u bolnici u Njemačkoj i ujedno učiti za medicinsku sestru. No kako nisam imala baš nekoga da mi pričuva kći, suprug i ja smo se odlučili vratiti kući - započinje Anica, a Ivan kaže kako nisu željeli da kći odrasta u stranoj zemlji.
- Domovina je domovina. Uvijek nas je vukla neopisiva želja za povratkom jer oboje smo najviše voljeli biti u svojoj zemlji – kaže Ivan.
- Iako nismo imali lagodan život kada smo se vratili, srce je bilo prepuno jer nigdje nije nebo tako plavo, trava tako zelena ni cvijeće mirisno kao kod kuće. Nakon četiri godine dobili smo i sina Sinišu i našoj sreći nije bilo kraja - s naše dvoje djece u svojoj zemlji, u svome kraju – prisjeća se Anica.
- Nakon povratka bavili smo se poljoprivredom, doslovno krenuli od nule i nije bilo druge nego trajati zajedno. Ali uvijek su nam, kao i dandanas, djeca bila razlog života, rada i truda. Takvim razmišljanjem i napornim radom postigli smo sve što imamo. Ponosan sam na naš život, na čist i pošten rad kroz cijeli život. Tako smo odgojili i djecu, a oni su danas takvi, što je naš najveći životni uspjeh – kaže Ivan.
Kada pitate Anicu i Ivana za recept duge ljubavi i braka, Anica, kaže, ima svoju ''filozofiju'':
- Po meni univerzalnog recepta za dug i uspješan brak nema. Svi smo različiti i različito gledamo na svijet i sebe same. Ljubav, a samim tim i brak, puno je muke, boli, svađa, tolerancije, uzimanja i davanja, ali i predivnih trenutaka koje daju smisao životu.
- Moraš prije svega pronaći dobru ženu i slušati ju, drukčije ne ide – dodaje Ivan.
- Kaže moja žena da je potrebno puno živaca i tolerancije, istina je to, a za naš brak su najveći recept uvijek bila djeca i naša obitelj, to je oduvijek jedini naš cilj, motiv i inspiracija. Danas mladi imaju sve i zbog toga brakovi ne uspijevaju, jer nema tog zajedništva u stvaranju nečega lijepoga, nekako sve ide kao po nekim pravilima – kaže Ivan.
Dugovječnost bračne zajednice im je u genima, Aničini su roditelji bili u braku 65 godina, a Ivanovi više od 50, dok ih smrt nije rastavila.
- Tata je kada se udvarao mami rekao da svira harmoniku i ona je na to pala, a on zapravo nikada nije držao harmoniku u ruci, a kamoli svirao. Ipak, mama je pala na šarm i dobrotu. To nam je uvijek dobra priča za nasmijati se pa smo mu sada za 50 godina braka nabavili harmoniku, i odsvirao je mami za dušu. Bilo je predivno, čak je i kleknuo i ponovno nakon 50 godina zaprosio ju, ovoga puta stvarno uz harmoniku, i opet je, naravno, rekla "da". Na proslavi je bilo predivno, jednostavno i veselo, u krugu najbližih. Imaju uz nas dvoje djece i šestero unuka koje obožavaju i jako dobrog zeta i snahu – kaže kći Kornelija, koja je iznimno ponosna na svoje roditelje.
- Brat i ja smo neopisivo blagoslovljeni, zahvalni i cijenimo njihovu žrtvu i trud. Predivni su roditelji, a prije svega smo oboje ponosni što su nas uvijek učili da budemo dobri i pošteni i pokušavamo ići njihovim koracima. Nije im bilo nimalo lako, sve su morali u životu na teži način. Mogli su milijun puta dići ruke od braka i naše obitelji, ali izdržali su i za njih vrijedi ona: "Što te ne slomi to te ojača!" Nisu definitivno idealan spoj, ni primjer idealnog braka, a po mom mišljenju takav i ne postoji, ali su se trudili, radili kompromise i evo ih i nakon 50 godina zajedno. Beskrajno im hvala na svakoj žrtvi i na svakoj odluci koju su donijeli da bi mi kao obitelj bili ovo što smo i gdje smo danas – rekla je Kornelija u svoje i u ime svoga brata Siniše.
