BELI MANASTIR/ŠEĆERANA - Nepodnošljivo visokim temperaturama kao da nema kraja. Spas od vrućina ljudi traže pod klima-uređajima, u vodi ili moru, osvježavajućim napitcima i - sladoledu. Mnogi Belomanastirci, ali i ostali Baranjci, po tu ledenu slasticu odlaze u prigradsko naselje Šećeranu. U zdravljak Jadran, koji je na tom mjestu već gotovo pola stoljeća. Točnije, od 1980. godine, kada je Alil Fazlija, zajedno s bratom, odlučio krenuti u vlastiti biznis.

- Otac je u Baranju došao 1969. Dotad smo živjeli u Tetovu. Od susjeda je čuo da se prodaje lokal u Bolmanu. Bio je to montažni objekt, čini mi se da je cijena bila tri milijuna dinara. I tako je to krenulo. Kasnije je radio i u Branjinom Vrhu - prisjeća se Alil. Imao je u to vrijeme tek devet godina. Školovanje je ipak završio u Makedoniji, nakon čega se i on zaputio u baranjsku životnu avanturu, koja još uvijek traje. Stigla je i spomenuta 1980., kada je uz pomoć nekoliko prijatelja počeo zidati objekt na zelenoj površini u Šećerani. Radovi su trajali približno pet mjeseci.

- Slastičarnu smo nazvali Jadran, po mjesnom nogometnom klubu koji je bio dobar. Sada ga više nema, ali moj je Jadran ipak ostao. Bile su to odlične godine. Posla je bilo napretek, radila je beljska Tvornica šećera u kojoj je zaposleno bilo 800 ljudi, a tijekom sezone, u kampanji, dvostruko više. Osim sladoleda, pravili smo burek i kolače. E da je potrajalo barem još pet godina - sa sjetom priča. No, došao je rat. Sa suprugom Ibadetom, s kojom je sudbonosno ‘‘da‘‘ izrekao 1986., i djecom vratio se u Makedoniju, gdje se nije dugo zadržavao. Trebalo je zarađivati za kruh, pa je krenuo put Rovinja, gdje je godinama radio dok su se djeca školovala u Tetovu. Došla je mirna reintegracija i - novi početak.

- Vratili smo se i ponovno otvorili slastičarnicu, odnosno zdravljak. Radimo nas četvero, supruga, sin Egzon, djelatnica i ja. Sretni smo što Egzon želi nastaviti posao. Radeći obišao je pola Europe, ali je odlučio pomoći nam i nastaviti tradiciju. Čim odem u mirovinu, potpuno će preuzeti posao - kaže Alil.

Sladoled proizvodi na tradicionalan, već pomalo zaboravljen način. U ponudi ima 12 vrsta te ljetne slastice - počevši od vanilije i jagode, preko punča, čokolade, lješnjaka i limuna… Vitrinu u koju stane još više vrsta ne želi instalirati. Dovoljno im je, kaže, i ovo što imaju. Ne boji se raznih inspekcija, siguran je da je njihov sladoled besprijekoran, čemu je dokaz prepuna terasa njegova zdravljaka u poslijepodnevnim i večernjim satima. A tu su i brojni kupci koji dolaze po sladoled ‘‘to go‘‘.

- Moja omiljena uzrečica je ‘‘roba hvali samu sebe‘‘. Nisam od onih koji ljude vuku za rukav i nagovaraju ih da dođu kod nas, a dokaz tomu su moji stalni gosti, ali i oni koji čuju priče, dođu po sladoled, i ponovno se vraćaju - ponosno govori Alil, koji recept, naravno, ne želi odati.



Zdravljak Jadran zapravo je "stariji brat" poznate slastičarnice Dinamo u Baranjskom Petrovom Selu. Kada se govori o obitelji Fazlija, ne možemo a ne prisjetiti se Alilova brata, popularnog belomanastirskog slastičara i kestenjara Džemila Fazlije-Slatkog, koji je preminuo u prosincu 2010. godine. Tradiciju pečenja i prodaje kestenja nastavili su Alil i Egzon, koji su, na neki način, vjesnici zimskog dijela godine na belomanastirskom središnjem trgu…

{embed_infobox_gray}257379{/embed_infobox_gray}