VINKOVCI

Među sedam najboljih liječnika prema anketi portala najdoktor.com iz Vukovarsko-srijemske županije je i vinkovačko-vukovarski psihijatar dr. Nikola Drobnjak (60), rođen u Vinkovcima, kako voli naglasiti, na Ervenici, gdje i danas živi u obiteljskoj kući, gdje ima i privatnu ordinciju. Nikolin djed, po kojemu je dobio ime, bio je fijakerist.

- Odvezao me fijakerom u rodilište, vratio fijakerom iz rodilišta, pa ja tako ostah u fijakeru. Zaljubljen sam u ovu zemlju po kojoj hodim, ljude, prirodu, životinje i sve oko sebe - kaže dr. Drobnjak, kojega u Slavoniji, a i izvan nje, znaju i kao ljubitelja i uzgajivača konja. Osnovnu i srednju školu pohađa u rodnom gradu, bio je oslobođen mature, a nakon dvojbe medicina ili veterina, ipak je medicina prevladala.

- To je 1981. godina i prema tadašnjem zakonu svi smo morali nakon srednje škole u tadašnju JNA. Vraćam se, odlazim u Osijek i počinjem studiranje na Studiju medicine Osijek - Medicinskog fakulteta Zagreb. Gotovo svi profesori bili su iz Zagreba, tako da imam i diplomu Medicinskog fakulteta Zagreb. I za studiranja aktivan na različitim poljima, dobivam i Rektorovu nagradu. Od druge godine faksa počinjem se zabavljati sa svojom sadašnjom suprugom, koja je isto liječnica. Vraćamo se oboje u Vinkovce i 1988. ulazimo u bračne vode. Nije bilo mjesta za mlade liječnike i u dogovoru s pokojnim ocem, on prodaje malu vikendicu na Brani i gradi objekt za ordinaciju. No ubrzo dobivamo oboje posao, ali dolazi 1990., pa 1991. Radio sam u Hitnoj, stalno na terenu. Prvi susret s većom grupom ranjenih i mrtvih bio je u Borovu Selu, 2. svibnja, kasnije Vukovar, Borovo naselje, strelište Ljeskovac... - prisjeća se dr. Drobnjak, dodajući kako je krajem 1991. premješten na Odjel anesteziologije. Posao mu je bio na ulazu u podrum vinkovačke bolnice primati ranjene i polumrtve...

- Mračno, bolno, traumatizirajuće doba, nastojim zaboraviti, spremiti, ali ne ide. Ostajem na Anesteziologiji do ožujka 1993., kada dobivam specijalizaciju iz psihijatrije. Do tada u bolnici spavamo na strunjačama, krevetima, među pacijentima, proživljavamo i njihove boli, noćne jecaje - kaže dr. Drobnjak i prisjeća se odlaska na specijalizaciju na Psihijatrijsku kliniku Osijek i svojih učitelja psihijatrije, koji su ga "tkali" - pok. dr. sc. Ivan Matijević, pok. mr. sc. Ahmed Delagić, dr. sc. Nikola Mandić, pok. dr. sc. Vladimir Gruden, dr. sc. Ljubomir Hotujac te još niz drugih tadašnjih veličina hrvatske psihijatrije. Specijalizaciju nastavlja u Zagrebu i nakon povratka godinama radi u Vinkovcima, odlazi u vukovarsku bolnicu i tri godine radi kao vještak u HZMO-u.

- Ponovno Vukovar, pa Vinkovci, pa Vukovar, sve do ožujka ove godine, kada radim u svojoj privatnoj ordinaciji u kući gdje sam se rodio i odrastao. Još imam, srećom, živu majku koja je tu, tik uz ordinaciju. Najveća nagrada za mene je ako sam uspijevao pomoći osobama u potrebi vezano uz psihičke boli. Završio sam dvije subspecijalizacije, iz socijalne psihijatrije te iz alkoholizma i drugih bolesti ovisnosti - kaže dr. Drobnjak i vjeruje da pacijenti o njemu imaju različite sudove jer, kako kaže, samo je čovjek koji nešto zna o medicini.

- Ima jedna stara: samo dobar čovjek može biti dobar liječnik. Mislim da mi živimo okruženi trećinama: jedna trećina nas voli, jednoj trećini nekako je svejedno, ali je pozitivna, i jedna trećina su oni koji nam nisu skloni, možda nas ne vole, mrze, i sl. No s ove prve dvije trećine čovjek može ispunjeno živjeti - zaključuje dr. Drobnjak. Za stanje u hrvatskom zdravstvu kratko kaže da nije dobro, ali o tome se šuti.

{embed_infobox_gray}242435{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}242436{/embed_infobox_gray}