Za Blaženku Lachner dobrovoljno davanje krvi nikada nije bilo samo povremeni humani čin, nego način života. Ova Osječanka, po struci zdravstvena laboratorijska tehničarka, krv je prvi put darovala prije više od četiri desetljeća, a nakon 56 darivanja i dalje ima istu želju - pomagati drugima koliko god joj zdravlje bude dopuštalo.

Potreba uvijek postoji

Njezina priča počinje tijekom školovanja u Zagrebu, gdje se obrazovala za zdravstvenu laboratorijsku tehničarku. Tijekom stručne prakse u zagrebačkim bolnicama dva je puta boravila u Zavodu za transfuzijsku medicinu u Petrovoj ulici. Ondje se prvi put susrela s dobrovoljnim davateljima krvi i njihovom nesebičnošću.

- Bila sam treći razred srednje škole i još nisam imala 18 godina. Kada sam drugi put došla na praksu, 1979. godine, već sam navršila 18 godina i tada sam prvi put darovala krv. Odlučila sam da ću to činiti kad god budem mogla - prisjeća se gospođa Blaženka.

Nakon školovanja vratila se u rodni Osijek, zaposlila se u zdravstvu i nastavila redovito darivati krv. Darivala ju je na raznim mjestima u kojima je tijekom života živjela i radila te na organiziranim akcijama u mjesnim zajednicama. Posljednjih dvadesetak godina radnog vijeka provela je u KBC-u Osijek. U mirovinu je otišla prošle godine, a osobito se rado prisjeća svojih kolegica iz Kliničkog zavoda za laboratorijsku dijagnostiku, koje su joj, kako kaže, bile velika potpora u životu, osobito u najtežim trenucima.

Posebno mjesto u njezinu sjećanju zauzimaju ratne godine, koje je provela u Osijeku. Kada su preko radija i ratnog programa Žuta podmornica upućivani pozivi za darivanje krvi za ranjenike i branitelje, gospođa Blaženka odazivala se unatoč opasnosti.

- Odazvala sam se nekoliko puta i pod granatama. Vozite se automobilom, ne čujete uvijek granatu, nego samo vidite da je negdje puklo, ali ideš u bolnicu dati krv.

Znala je da je krv potrebna ljudima čiji su životi ugroženi i da je svaki darivatelj važan. I danas, nakon toliko godina, ističe kako potreba za krvlju ne prestaje ni u mirnodopskim uvjetima.

- Krv je potrebna najtežim bolesnicima, djeci na onkološkim i hematološkim odjelima, teško oboljelim odraslim osobama i pacijentima na intenzivnoj njezi. Prije svake operacije moraju biti pripremljene odgovarajuće doze krvi jer nikada ne znate što može poći po zlu - objašnjava.

Pritom naglašava kako darovana krv nije samo nadomjestak za izgubljenu krv, nego i vrijedan lijek. Njezine se komponente izdvajaju i koriste ovisno o potrebama pacijenata, pa nekome trebaju trombociti, nekome plazma, a nekome druge krvne komponente. Pohvalila je sve djelatnike Kliničkog zavoda za transfuzijsku medicinu, liječnike, stručnjake i medicinske tehničare koji vrijedno rade na prikupljanju i obradi krvi, kao i na terenskim akcijama.

Ne planira stati

Kao zdravstvena laboratorijska tehničarka godinama se susretala s ljudima koji su osjećali strah od igle. Tko se boji igle, ističe Blaženka, neka okrene glavu, ali neka dođe i pokuša. Strah od vađenja krvi ne bi trebao biti razlog za odustajanje od darivanja.

- Godinama sam radila na vađenju krvi i susretala se s ljudima koji se boje, govore da će pasti u nesvijest ili da će im pozliti. Moj je savjet da unaprijed ne razmišljaju o strahu, nego da mu pokušaju pristupiti drukčije. Kolege koji rade na darivanju toliko su pažljivi i ljubazni, razgovaraju s ljudima i nastoje im olakšati cijeli postupak - tvrdi.

Ističe kako se krv može darivati u razmacima propisanima za muškarce i žene, uz uvjet da osoba zadovoljava zdravstvene kriterije. Žene, objašnjava, zbog trudnoće, porođaja, dojenja, menstrualnih ciklusa i češće pojave anemije imaju manje mogućnosti za darivanje. Na učestalost utječu i operacije, pojedini medicinski zahvati te drugi zdravstveni razlozi zbog kojih je potrebno privremeno odgoditi darivanje.

- Žene zbog tih fizioloških razloga ne mogu ostvariti tako velik broj darivanja kao muškarci. Tu su i razdoblja nakon operacija i određenih pretraga kada ne smijete darivati krv. Sve se to provjerava kroz upitnik i razgovor s liječnikom.”

I sama je prošla sedam operacija, a čeka je i osma, zbog čega će darivanje morati prilagođavati zdravstvenom stanju i preporukama liječnika. Ipak, želja da nastavi pomagati nije nestala.

- Sada imam 65 godina i svjesna sam da možda neću dosegnuti stotinu darivanja, možda ni 75, ali to mi nije najvažnije. Nastavit ću dok budem mogla i dok mi zdravlje bude dopuštalo.

Nedavno je, nakon 56. darivanja krvi, primila priznanje Gradskog društva Crvenog križa Osijek. Iako priznanje predstavlja lijepu potvrdu njezina dugogodišnjeg humanitarnog angažmana, Blaženka ističe da je najveća vrijednost darivanja krvi osjećaj da je nekome pomogla.