Osijek, 25. 05. 2022, Vikarijat, druzenje s ukrajinskim izbjeglicama, Davor Relatic - upravitelj zaklade "Novo sutra", pocasni konzul Ukrajine u RH - Ivica Piric, sugovornica - Olga Leontieva SNIMIO BRUNO JOBST
BRUNO JOBST
Davor Relatić, upravitelj Zaklade Novo sutra

Želimo djeci dati dostojanstvo i osjećaj pripadnosti

Zakladu je 2016. inicirao Pavao Vujnovac. Ideja je jasna, pružati priliku za “novo sutra”, novi početak

Uoči velike javne proslave u Osijeku kojom će Zaklada Novo sutra obilježiti deset godina rada, razgovarali smo s njezinim upraviteljem, gospodinom Davorom Relatićem. On je za čitatelje Glasa Slavonije otkrio tko stoji iza Zaklade, s kojim je ciljem osnovana te što Osječanke i Osječani, a, ne sumnjamo, i veliki broj gostiju najvećeg slavonskog grada, mogu očekivati u subotu na Trgu Vatroslava Lisinskog, u Tvrđi, gdje će se odvijati široka lepeza događaja s fokusom na djeci.

Zaklada Novo sutra ove godine obilježava deset godina. Kako je sve počelo?

Zakladu je 2016. inicirao Pavao Vujnovac. Ideja je otpočetka bila jasna, pružati priliku ljudima za "novo sutra", novi početak. Bez obzira na to, potrebe su velike, i u početku smo zbilja široko pomagali, išli smo uklanjati prepreke, podupirati ljude koji nešto pokreću i učiniti zajednicu u kojoj živimo boljim mjestom za život. Zvuči općenito, ali u praksi je značilo vrlo konkretne stvari, pogotovo u Slavoniji i Baranji, gdje smo i podržali najveći broj projekata, ali i stipendirali brojne studente na njihovu putu prema visokom obrazovanju. Deset godina poslije sužavamo fokus, ali osnivač Zaklade odlučio je znatno povećati broj aktivnosti i sredstva.

Od prošle godine radite isključivo s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Zašto ste suzili fokus interesa?

Dugo sam u Zakladi i mogu reći da smo možda naučili nešto što se teže javno priznaje. Kad je interes širok, kad pomažete na deset strana odjednom, teško je znati što je od toga ostalo pet godina poslije. Koliko su održivi bili projekti i koliko se stvarno dugoročno sustav promijenio nabolje. U nekom trenutku nam se, kroz sve te različite projekte, jedna tema počela stalno vraćati, a to su djeca koja odrastaju bez nekoga svog. Tu smo vidjeli da na pojedinačnim primjerima možemo napraviti veliku razliku, ali ako ostanemo dovoljno dugo uz njih i pružimo djeci osjećaj pripadnosti.

Djelujete li samo u Slavoniji ili u cijeloj Hrvatskoj?

Na početku smo velik dio projekata radili regionalno, u Slavoniji i Baranji. Danas nam je u fokusu cijela Hrvatska. Surađujemo s centrima za pružanje usluga u zajednici od Osijeka do Dubrovnika, a projekti su nam bili i u Rijeci, Zagrebu, Koprivnici, Šibeniku, na Banovini. Sjedište je i dalje u Vukovaru i to se neće mijenjati, ali Zaklada odavno nije lokalna priča. Svi naši partneri pozvani su i bit će nam gosti na događaju Zaklade ove subote u Osijeku.

Što je to što djeci bez odgovarajuće skrbi najviše nedostaje, a najteže se dobiva?

Nedostaje im netko njihov. To se ne kupuje i ne dodjeljuje natječajem. Materijalno se djetetu u domu uglavnom može pomoći, a ono što se ne može kupiti jest osoba koja se javi i kad nema krize, koja zna kako je prošao ispit i čije ime dijete može napisati na obrascu ondje gdje piše "osoba za kontakt". Ta razlika presuđuje hoće li mlada osoba s osamnaest godina imati koga nazvati. To želimo u našoj Zakladi, dodatno se ekipirati, osigurati djeci mentore kojima će se moći obratiti – od psihologa za probleme u odrastanju do pomoći oko domaće zadaće. Već sada sa Zakladom djeca idu na brojne izlete, osigurava joj se sportska i tehnička oprema za školovanje, ljetovanja, vozačke dozvole, posao, ali i stručne edukacije kako bi se što bolje pripremila za kasniji samostalni život.

Koliko ste do sada uložili?

Financirali smo više od šezdeset projekata, ukupno oko 3,2 milijuna eura, iako će se taj broj do subote znatno promijeniti. Od toga je nešto više od milijun eura otišlo na studentske stipendije, kroz koje je prošlo više od stotinu i dvadeset studenata.

Kako funkcioniraju vaše stipendije?

Stipendije dodjeljujemo od 2017. godine i iznose 560 eura mjesečno, što je najviši iznos koji se u Hrvatskoj može isplatiti neoporezivo. Namijenjene su studentima iz šest najslabije razvijenih županija. Uz njih ide i nešto što nije obveza na papiru, ali je dio dogovora. Naši stipendisti uglavnom mogu postati mentori djeci koja su tek na početku. Pomoći oko zadaće, javiti se, biti tu, stvarati osjećaj doma i pripadnosti.

Proslavu deset godina održavate u Osijeku. Zašto baš ovdje?

Nekoliko je razloga. Velik dio toga što smo napravili u ovih deset godina vezano je uz Osijek i Slavoniju. Usto, htjeli smo obljetnicu proslaviti na javnom mjestu, na trgu s našim partnerima i prijateljima te drugim posjetiteljima, ne službeno u nekoj zatvorenoj hotelskoj dvorani. Cilj nam je bio da stvorimo sadržaje koji će biti dostupni svima. Dakako, nije zanemariva ni činjenica da je osnivač Zaklade, gospodin Vujnovac, rodom iz Osijeka. To je njegov rodni grad i bilo mu je važno da se obljetnica proslavi upravo tu.

Čime ste se vodili pripremajući program?

Time da djeca budu u središtu jer i jesu središte našeg rada. Od sportskih sadržaja, kokica i šećerne vate, napuhanaca do glazbenog programa. Sve je birano tako da ima smisla djeci, a da opet ima dovoljno sadržaja i za odrasle.

Što konkretno čeka posjetitelje?

Dnevni program počinje u 10 i traje do 16 sati. Bit će nekoliko zona naših partnera, Crvenog križa, Hrvatskog autokluba, Outward Bounda Croatia i drugih, ali ne kao štandovi s brošurama ili materijalima, nego kao mjesta na kojima se nešto isprobava ili uči. Usto, imat ćemo i terene za mali nogomet, pa pozivam sve da se okušaju i ostanu što duže u igri na turniru. Imat ćemo i odbojkaško igralište, napuhance za najmlađe i mogućnost okrepe. Tijekom dana počinje i glazbeni program, a glavne zvijezde su popularni izvođači Miach, Peki i Vojko V. Ulaz je slobodan za sve.

Gdje vidite Zakladu za deset godina?

Kao mjesto na koje se u Hrvatskoj prvo pomisli kad je riječ o neinstitucionalnoj potpori djeci koja odrastaju bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Dakle, ne nužno kao najveću, nego kao onu koja je ostala najduže. Ne možemo utjecati na okolnosti, ali možemo pokušati ponuditi što većem broju djece da ne odrasta bez nekog svog. Želimo djeci dati dostojanstvo i osjećaj pripadnosti. Put je dug no vidimo već danas da ima smisla, a radimo sve da bude dugoročno održiv. n