Malo je ljudi u osječkom Donjem gradu koji ne poznaju Frana Kimela. Na igralištu, tržnici, ulici ili nekom od ostalih mjesta na kojima se Donjograđani svakodnevno susreću dovoljno je spomenuti njegovo ime i gotovo uvijek slijedi osmijeh, jer 21-godišnji Fran jedan je od onih koje pamte po vedrini, otvorenosti i energiji koju prenose na druge. Poznaju ga i stari i mladi, a gdje god se pojavi, teško prolazi nezapaženo zbog karaktera kojim zrači.

Fran je rođen s ahondroplazijom, najčešćim oblikom disproporcionalnog niskog rasta, ali to ne vidi kao prepreku jer on život mjeri onime što možeš napraviti i koliko daleko želiš stići. Prije dvije godine sasvim slučajno se uključio u paraatletsku sekciju Parasportskog saveza Osijek i u ruke uzeo kuglu tešku četiri kilograma. Danas mu je, kao članu Atletskog kluba Slavonija-Žito Osijek, bacanje kugle njegova glavna disciplina, iako se okušao i u bacanju diska i koplja. Tehniku proučava s trenerom Ivanom Paravcem, gleda najbolje svjetske parasportaše, analizira njihove pokrete i onda iz treninga u trening pokušava biti unekoliko bolji nego dan prije.

Kugla je teška četiri kilograma i treba se dobro zavrtjeti, pogoditi sve detalje u kombinaciji s koracima za dobar izbačaj, objašnjava Fran, dodajući kako mu je službeni rekord ostvaren na natjecanju trenutačno 6,08 metara, no da na treningu sada kuglu baca minimalno 6,50 a ponekad i 6,60 metara. Vrijedno trenira svaki dan, a vikendi su rezervirani za odmor, no, kako nam otkriva, svakog slobodnog trenutka bavi se sportom.

Osjećaj pripadnosti

- S dečkima sam na igralištu svaki dan, bilo da rekreativno igramo nogomet bilo košarku. Volim sport i druženje, no kada sam na treningu, nema opuštanja. Sat vremena s trenerom provedem na bacalištu, nakon čega sam još 45 minuta u teretani. Iz čučnja danas podižem 150 kilograma, što je tri puta više od moje tjelesne težine - pohvalio se Fran.

Kaže kako mu je konkurencija državni rekorder iz Kutine Matija Sloup, s kojim surađuje, i od kojega uvijek dobije poneki dobar savjet.

Voli natjecanje, ali još više voli društvo i osjećaj pripadnosti koji mu sport donosi.

- Svidjelo mi se to sve, iako nikada prije nisam sanjao da ću se baviti paraatletikom i bacačkim disciplinama. Reintegrirao sam se od prvog treninga i ne želim odustati od toga, već želim ići do kraja - poručuje Fran.

Franov sportski talent zamijetio je Zoran Špoljarić, asistent na Kineziološkom fakultetu u Osijeku i predsjednik Osječkog parasportskog saveza, vidjevši ga u susjedstvu kako s ekipom sasvim ravnopravno igra nogomet.

- Dugo sam razmišljao kako mu prići, a s obzirom na to da njega zaista svi poznaju, raspitao sam se u frizerskom salonu o Franu, gdje sam dobio i broj njegove majke. Pozvao sam ih na razgovor, sjeli smo i za pet minuta sve smo dogovorili - prisjeća se Špoljarić.

Fran je ubrzo usmjeren prema paraatletici, a ono što je počelo kao pokušaj uključivanja u sport, preraslo je u ozbiljan sportski put. Uključivanje djece i mladih s invaliditetom Špoljarić vidi kao jedan od ključnih zadataka parasportskog sustava.

Prema njegovim riječima, kada je preuzeo Savez, u njemu je bilo oko 80 parasportaša, a danas ih je između 130 i 140, mahom djece i mladih.

- Prvi je cilj da osoba s invaliditetom uđe u sport, pronađe disciplinu i dobije priliku redovito trenirati. Osobe s invaliditetom često se u sport uključuju kasno. Tako je i Fran sustavno počeo trenirati tek s 19 godina, a da je počeo s 12 ili 13 godina, već sada je mogao biti na puno višoj razini - tvrdi Špoljarić. Smatra da parasportaši često mogu imati dužu sportsku karijeru, te Fran, sa samo 21 godinom, pred sobom ima još mnogo godina ozbiljnog treninga.

Uloga Saveza i njegova kao predsjednika jest osigurati, koliko je to moguće, bolje materijalne uvjete, odnosno dvorane, opremu i sve što je potrebno za funkcioniranje sustava.

- Financiramo se od Grada Osijeka, odnosno Zajednice osječkog sporta. Kao i svi savezi, javljamo se svake godine na natječaje, dodjeljuju nam se određena sredstva, koja se raspoređuju članicama prema rezultatima postignutim prethodne godine. Na taj način Grad, odnosno Zajednica, odnosno Savez, potiče rad klubova. Nismo ti koji smo na terenu, ondje su sportaši i treneri - ističe Špoljarić, dodajući kako je u Savezu sada okupljen zaista dobar tim, koji radi kvalitetno.

Nje nikakva tajna da je organizirati sport za osobe s invaliditetom puno zahtjevnije, no Špoljarić naglašava važnu ulogu Sportskih objekata, koji im maksimalno izlaze u susret pri osiguravanju termina u dvoranama.

- Za parasportske saveze i klubove problem je infrastruktura. Radili smo prošle godine istraživanje prilagođenosti sportskih objekata osobama s invaliditetom. Došli smo do zaključka da čak ni Sportska dvorana Gradski vrt, koja je relativno nova, nije 100 posto prilagođena osobama s invaliditetom - otkrio nam je Špoljarić.

Život s preprekama

Podsjeća da su osobe s invaliditetom, nažalost, naučene živjeti s preprekama.

- Ovaj svijet je stvoren i prilagođen osobama bez ikakvih teškoća, međutim, većina osoba s invaliditetom veliki su borci, te uvijek pronalaze rješenje i vide nekakvu svijetlu točku. Uvijek pronalaze rješenje za prepreke na koje nailaze - podsjeća Špoljarić.

Za Frana kaže kako ima pozitivna visoka očekivanja, da prvo želi naslov državnog prvaka, a onda, vjeruje, može i do europske i svjetske medalje. Na Savezu je da mu u tome pomognu, osigura uvjete.

No upravo tu vidi i ono najbolje što sport može izvući iz ljudi. Sportaši, treneri i kolege traže rješenje i pomažu jedni drugima.

Da Fran ima potencijal za velike stvari, uvjeren je i njegov sadašnji trener Ivan Paravac, s kojim smo razgovarali tijekom Franova treninga.

- Ne želim mu unaprijed stavljati medalje oko vrata ni govoriti da će postati paraolimpijski prvak. Moj je pristup jednostavan, treba raditi danas kako bi se za sedam ili osam godina otvorila mogućnost za najveću scenu. Europska i svjetska prvenstva, pa i Paraolimpijske igre, za Frana nisu nedostižna ideja - ističe Paravac.

Iako je u cijelu priču ušao iz drugog atletskog svijeta, jer je on skakač s motkom, umjesto da to doživi kao problem, prihvatio ju je kao zajednički proces učenja.

- Iz dana u dan i ja učim bacati, paralelno s tim što Frana treniram - kaže Paravac.

Uči kuglu i disk kako bi Franu mogao što bolje objasniti tehniku. Njihov trening zato nije jednosmjeran odnos, u kojem trener govori, a sportaš samo odrađuje. Kad Fran pogriješi u bacanju, Ivan ga pita što je osjetio i zašto misli da se pogreška dogodila. Zajedno traže rješenje, isprobavaju sitne promjene i grade tehniku korak po korak.

Trener posebno ističe Franovu radnu etiku.

- Svaki bi trener poželio sportaša s tolikom spremnošću na rad. Uz ozbiljno treniranje, mi smo prijatelji i na treninzima vlada prijateljska atmosfera, bez nepotrebnog pritiska. Rezultat se ne gradi strahom, nego osjećajem da sportaš zna zašto radi svaki novi korak - smatra Paravac.

Franova priča pokazuje koliko sport može biti važan osobama s invaliditetom, jer ih stavlja u situaciju da pokušavaju, griješe, napreduju i pomiču vlastite granice. Iako invaliditet tada ne nestaje, prestaje biti ona jedina stvar koja određuje što netko može ili ne može.

Svi naši sugovornici smatraju da osobama s invaliditetom treba otvoriti vrata sporta što prije.

Ne zato da bi svi postali prvaci, nego zato kako bi treniranjem dobili snagu, rutinu, društvo, samopouzdanje i iskustvo da prepreka nije nužno kraj puta, jer je ponekad to tek početak novog pokušaja.

Sport može biti mjesto na kojem se svakodnevno uči nositi s izazovima koje život postavlja, mjesto na kojem prepreke ne nestaju, ali postaju lakše kada ih se nauči svladavati. I mjesto na kojem čovjek dobije priliku otkriti da njegove mogućnosti mogu biti mnogo veće nego što je ikada mislio.

Franova priča veća sada, i bez medalje, vrijedi kao podsjetnik da sport za osobu s invaliditetom može biti mnogo više od rekreacije. Želimo mu da svoje snove ostvari što prije i ostane zauvijek ovakav kakav je sada – radoznao, veseo i razigran.