Astrid i Zorislav Novaković nakon 50 godina ponovno stali pred oltar: U brak treba uložiti sebe
Pedeset su godina u bračnoj zajednici, koja traži trud, razgovor i spremnost na kompromis
Točno 50 godina nakon što su jedno drugome izrekli sudbonosno "da", Astrid i Zorislav Novaković 10. srpnja ponovno su stali pred oltar i obnovili bračne zavjete. Za supružnike koji su gotovo cijeli život proveli zajedno taj je čin bio prirodan nastavak zajedničkog puta, ali i prilika da sa svojom obitelji obilježe ljubav koja je izdržala pola stoljeća.
“Što se više približavala 50. godišnjica, sve sam više bio siguran da želim obnovu zavjeta", kaže Zorislav Novaković.
Popravi, ne odbacuj!
Iako pripadaju Župi sv. Mihovila, obnova zavjeta održana je u osječkoj konkatedrali, koja za obitelj Novaković ima posebno značenje. Ondje su kršteni Astrid i Zorislav, ondje su se vjenčali prije 50 godina, ondje su krštene njihove kćeri, poslije su se i one ondje vjenčale.
Na svečanosti su bili njihovi najbliži: dvije kćeri - Lidija (Balić) i Antonija (Šoštarić) te petero unučadi - Domagoj, Greta, Ema, Roko i Marta. Dio je obitelji stigao iz Zagreba, neki su se čak vratili s mora kako bi nazočili ovom posebnom trenutku. Kćeri su organizirale slavlje, pripremile poklone i pobrinule se za brojne detalje, a na zajedničkom se ručku okupilo 45 članova obitelji i prijatelja.
Novakovići su se upoznali 1971. godine, no nakon toga je Zorislav otišao na odsluženje vojnog roka. Vezu su započeli 1974., a dvije su se godine poslije, 1976., vjenčali. Danas, u 73. godini, kažu da su zapravo cijeli život zajedno. Njihova je poruka mladima jednostavna. Smatraju da bračna zajednica traži trud, razgovor i spremnost na kompromis.
“Mladi danas često odustanu čim dođu problemi. Mi smo iz vremena kada su se stvari popravljale, a ne odbacivale. U brak treba uložiti sebe. Razgovor, kompromis i poštovanje najvažniji su za zajednički život. Nitko u braku ne smije biti važniji od onog drugog", ističe Zorislav.
Uvjeren je kako se temelji dobrog braka stvaraju još u obitelji, kroz odgoj i vrijednosti koje roditelji prenose djeci. Velik dio života oboje je provelo predano radeći, gradeći dom i odgajajući obitelj. Zorislav je bio i dragovoljac Domovinskog rata, a Astrid je s njihovim kćerima boravila na sigurnijem mjestu. Kaže kako im je upravo posao ostavljao malo vremena za "gluposti", a zajednički ciljevi uvijek su bili važniji od sitnih nesuglasica.
Biti jedno uz drugo
Od odlaska u mirovinu, tijekom pandemije, većinu vremena provode u svojoj vikendici u Baranji, okruženi voćnjakom, na malom imanju koje su uredili za miran život. U Osijek dolaze tek jednom tjedno.
“Sada sam sa suprugom više nego što sam bio ukupno u deset godina prije mirovine. Dvadeset i četiri sata dnevno smo zajedno i dobro nam je. Nekad si malo dosadimo, pa me kroz smijeh pita ne bih li ipak otišao do Osijeka", priča Zorislav.
Najljepšim trenucima zajedničkog života smatra rođenje njihovih dviju kćeri, a tek je prije tri godine, nakon što je slomio nogu, kako kaže, u cijelosti spoznao koliko puno znači imati uz sebe životnog partnera.
“Tada vidiš koliko ti bračni drug znači. Sa štakama nisam mogao gotovo ništa, a Astrid je bila uz mene u svakom trenutku."
Na pitanje što danas priželjkuju, odgovor je kratak i jednostavan.
“Želimo mir, zdravlje i da uživamo zajedno, s djecom, unučadi i dragim prijateljima. Biti jedno uz drugo, to je najvažnije."
