Osječanka otvoreno o životu sa psihičkim teškoćama: Dijagnoza ne oduzima pravo na dostojanstven život, stvaralaštvo i snove
Pokrenula je vlastiti projekt u kojem kroz fotografiju i priče predstavlja ljude u onome što ih ispunjava
Mentalno zdravlje ne bi smjelo biti tabu, no za mnoge je i dalje tema o kojoj se govori šapatom. Zato je Osječanka Ema Babić odlučila javno progovoriti o vlastitom iskustvu života sa psihičkim teškoćama, kako bi pokazala da, kako ističe, dijagnoza ne oduzima čovjeku pravo na dostojanstven život, stvaralaštvo i snove.
Oporavak nije pravocrtan put
Njezina je priča počela vrlo rano. Kao dijete bila je boležljiva, pa ju je majka ispisala iz vrtića, prve je godine djetinjstva provela uz baku i djeda. Već pri sljedećm povratku među vršnjake osjećala je da se teško uklapa, a taj ju je osjećaj pratio i tijekom školovanja. U osnovnoj je školi bila žrtva vršnjačkog nasilja. Lakše je pronalazila zajednički jezik sa starijima nego s djecom svoje dobi, a anksioznost i napadaji panike počeli su se javljati već tada. Unatoč svemu bila je odlična učenica, sudjelovala na natjecanjima, bavila se izvannastavnim aktivnostima i upravo tada otkrila svoju najveću ljubav - fotografiju. Fotografirati je nastavila i u srednjoj školi, no prekretnica dolazi tijekom pandemije.
“Izgubila sam dvije bliske osobe u obitelji, prošla brojne samoizolacije i ostala odvojena od aktivnosti koje su mi davale osjećaj identiteta i sigurnosti. Kao vrlo društvenoj osobi izolacija mi je iznimno teško pala. Usto, svjedočila sam pokušaju suicida, što je za mene bio trenutak kada je 'čaša postala prepuna'", prisjeća se.
Borila se s anksioznošću, depresijom, napadajima panike i traumatskim iskustvima. Nakon upisa na fakultet doživjela je prvu psihotičnu epizodu i hospitalizaciju. Trenutačno ima dijagnozu ostali neorganski psihotični poremećaji, postupak utvrđivanja konačne dijagnoze još je u tijeku.
Nakon liječenja pokušala je nastaviti studirati, ali suočila se s teškoćama koncentracije, umorom i osjećajem mentalne iscrpljenosti. Unatoč tome, nije odustala od sebe. Planinarila je, završila edukacije iz engleskog jezika i grafičkog dizajna, učila jahati i nastavila razvijati fotografske vještine. Nakon druge hospitalizacije održala je i svoju drugu samostalnu izložbu.
“To mi je pokazalo da dijagnoza ne mora definirati čovjeka. Oporavak nije pravocrtan put, ali je moguć."
Danas ima 60 posto tjelesnog oštećenja, nezaposlena je i aktivno traži posao. Prošla je profesionalnu rehabilitaciju, završila mikroprekvalifikaciju za fotografa i želi graditi karijeru upravo u tom području. Međutim, upozorava da osobe s invaliditetom i psihičkim teškoćama nailaze na brojne prepreke.
“Kada na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje otvorite kategoriju poslova za osobe s invaliditetom, ponuda je jako malena. Posljednji su put bila samo tri oglasa za cijelu Hrvatsku. O tome se premalo govori", ističe Ema i dodaje da je velik problem i u dostupnosti stručne pomoći.
“Teško je pronaći psihologa ili psihoterapeuta u Osijeku. Meni je potreban kognitivno-bihevioralni terapeut, a jedna terapija stoji oko 50 eura. U početku se terapije održavaju svaki tjedan i to su veliki troškovi. Živim sa samohranom majkom, koja me financijski podržava, ali ne mogu ni zamisliti kako je ljudima koji nemaju nikoga", govori.
Teško do posla
Pokušala je pomoć potražiti i u javnom zdravstvenom sustavu, no iskustvo opisuje jako lošim. Obratila se i brojnim organizacijama, no odgovor je stigao samo od jedne osječke udruge, koja pruža besplatno psihološko savjetovanje osobama s invaliditetom i osobama s teškoćama mentalnog zdravlja. To, tvrdi Ema, zahtijeva puno papirologije i procedura, pa kazuje kako je svaka pomoć dobrodošla, ali put do nje nerijetko nije jednostavan.
Jedini vlastiti prihod trenutačno joj je inkluzivni dodatak, koji se preispituje svake dvije godine. Dodatak se može smanjiti ako osoba postane stabilnija i ako u prethodne dvije godine nije hospitalizirana. Financijski ju podržava majka, a Ema ne može ni zamisliti kako je osobama koje nemaju nikoga da im pomogne. Osim financija, problem su i predrasude, koje su u našem društvu još iznimno česte.
“Ljudi često misle da su osobe sa psihičkim poremećajima opasne. Jedna bliska obitelj pitala je hoću li ju napasti kada je čula moju dijagnozu. To me pogodilo jer sam mirna osoba, volim djecu i životinje i teško mi je razumjeti takve reakcije", priznaje Ema.
Upravo zbog toga odlučila je pokrenuti vlastiti projekt, u kojem kroz fotografiju i priče predstavlja ljude u onome što ih ispunjava i čini autentičnima. Majka joj je, prisjeća se, još u osnovnoj školi poklonila prvi fotoaparat, mali Nikon Coolpix. Na školskim je izletima uvijek sve bilježila objektivom, a odmalena je i članica Fotokluba Osijek. Iz te je ljubavi prema fotografiji nastao spomenuti projekt - "In Their Element". Umjesto da čeka priliku za zaposlenje, odlučila je sama stvoriti prostor u kojem će spojiti fotografiju i ljudske priče.
“Zašto bih čekala da me netko zaposli kao fotografa kada mogu sama nešto pokrenuti? Sudionicima dajem profesionalne fotografije, a oni meni svoju priču. Od svega će nastati izložba."
Projekt “In Their Element”
Projekt je pokrenula prije mjesec dana. Već je objavila četiri priče, peta je u pripremi, a nekoliko je novih sudionika već dogovoreno. Dugoročni joj je cilj okupiti 32 osobe i njihove priče predstaviti na zajedničkoj izložbi.
Kada je riječ o mentalnom zdravlju građana, vjeruje da službene statistike ne pokazuju stvarno stanje.
“Mislim da mnogo više ljudi ima psihičke teškoće nego što pokazuju brojke. Mnogi se boje javiti institucijama jer se plaše stigme i osude. Zato je važno da o mentalnom zdravlju govorimo otvoreno", mišljenja je Ema. Svojim primjerom želi pokazati da psihička bolest ne briše čovjekove sposobnosti, talente i vrijednost.
“Kroz vlastito sam iskustvo naučila da mentalna bolest ne oduzima čovjeku sposobnost da sanja, stvara, pridonosi društvu i vodi ispunjen život. Put nije bio lagan, ali me naučio koliko su podrška obitelji, razumijevanje okoline, dostupna stručna pomoć i mogućnost da govorimo o mentalnom zdravlju bez srama zapravo važni”, naglašava Ema Babić. n
