Živim u predgrađu Osijeka, u kući koju još uvijek renoviramo moj Hrvoje i ja, s naših petero djece, Domagojem (13), Juricom (12), Helenom (9), Bornom (5) i Jakobom (3). Između starih debelih zidova osvježenih našim rukama, alata koji nikada nije do kraja spremljen, jer 'ajmo još samo ovo, prašine koja se stalno vraća i vraćat će se sve dok alate konačno ne pošaljemo na zasluženi odmor te dvorišta koje iz sezone u sezonu mijenja svoju vizuru, nastaje život kakav sam, mogu reći, oduvijek zamišljala. Imamo divnu, zdravu i sretnu djecu, svoju kućicu u cvijeću, dvorište i bašču. Imamo jedno drugo. I time, zapravo, imamo sve. Nekad je ta rečenica zvučala kao želja, a danas je zaključak da se snovi ostvaruju, kaže 33-godišnja Ana Đapić, koju mi novinari poznajemo kao susretljivu organizatoricu propagande i odnosa s javnošću u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, no na ovu O2S Priče s gradske duplerice inspiriralo nas je privatno poglavlje njezina života, posebice one crtice iz svakodnevice koje su proizišle iz odluke o selidbi u okrajak grada, na lijevu obalu Drave, te na sudjelovanje cijele obitelji u uzgoju namirnica i pripremi zimnice za obiteljske obroke.

Savršeno nesavršeni

Rikertovi su odabrali kuću iz 70-ih godina prošlog stoljeća u Mjesnom odboru Osijek – lijeva obala. Obližnja je Tvrđavica posljednjih godina doživjela boom izgradnje, no Ana i deset godina stariji Hrvoje odabrali su Podravlje. Žive na dvije minute cipelcuga od popularne dravske plaže Željo, ali radije se ljeti kupaju nešto dalje nizvodno. U Podravlju je puno djece, "kao Kineza", šali se Ana. "Svi se zajedno igraju, ne moramo ih voditi po igraonicama", otkriva, naglašavajući kako starija djeca u školu moraju autobusom, općenito – neredovitost je javnoga prijevoza često ono što mnoge ljude odbije od života izvan grada ako uz njega ostaju vezani poslom ili školovanjem. Ipak, gdje ima volje, ima i načina. Naročito ako će te odustajanje od komocije života u centru dovesti do ostvarenja želje za životom u prirodi i u suglasju s njom. Održivost je danas popularna riječ, no ova ju obitelj nije samo podcrtala u rječniku nego ju implementira u svoju svakodnevicu.

“Kada smo se moj muž i ja, s našim dječacima i djevojčicom, iz centra grada doselili u predgrađe, uz kuću smo dobili vinovu lozu koja se proteže duž cijelog posjeda i puno kvadrata divne, plodne zemlje. Logičan je slijed bio započeti vlastitu bašču. Dok smo živjeli u osječkom središtu, bez balkona, želja za uzgojem vlastite hrane bila je stalno prisutna. Pokušavali smo i kod svekra u Baranji, ali tempo života, pretrpan raspored, obveze i činjenica da su djeca bila još jako mala doveli su do slabih rezultata. Gotovo dva sata vožnje tamo i natrag, i nemogućnost da si gotovo svaki dan u Dražu nije najbolja, pa čak ni obećavajuća opcija", govori Ana o bijegu iz gradske vreve.

Peto je proljeće otkako se njihova bašča zeleni i na to je jako ponosna. Dio je njihova dvorišta pun voćaka, dio je obradiva zemlja na kojoj uzgajaju povrće i cvijeće, u količinama koje često nadilaze obiteljske potrebe. "Dijelimo viškove s ljudima koje volimo. To je nekako prirodno došlo s tim načinom života", ističe Ana.

U ovoj je obitelji petero djece, što je, složit ćete se, danas rijetkost. Unikatna je sloga koju su uspjeli postići s obzirom na složeniju obiteljsku slagalicu.

“Razdoblje pandemije za mene je bilo potpuni zaokret. Bila sam mlada, rastavljena majka jednog šestogodišnjeg dječaka, s potpuno drukčijim planovima za život u tom trenutku. I onda sam upoznala Hrvoja. Danas naš život gledam kao spoj različitih priča i karaktera koji su se susreli u pravom trenutku. Naša je obitelj sastavljena od djece iz prethodnih odnosa i naše zajedničke djece. Ništa kod nas nije savršeno. Ali je stvarno i naše. Vrijeme je da se ljudi nakon propalog braka prestanu gledati kao roba s greškom. Svi nosimo svoje priče. Mi smo odlučili živjeti svoju bez isprika i objašnjavanja. Savršeno smo nesavršeni. Život nas nije vodio ravno, ali nas je doveo točno onamo gdje trebamo biti", sigurna je Ana.

Iz korijena...

I sama je iz predgrađa, rođena je u Višnjevcu, a odrasla je u Antunovcu. Ondje i danas živi njezin tata, koji se uz njezinu mlađu braću bavi uzgojem crnih slavonskih svinja. Njezina brata Juricu (18) dobro poznajemo svi koji redovito pohodimo glavnu tržnicu, većina pod nadimkom Mali Mesar.

Ana je najstarija od sedmero djece – ima četiri brata i dvije sestre. Nažalost, kada je imala samo 16 godina, ostala je bez mame. Bolest je bila neumoljiva. Kao najstarija kći preuzela je najteže uloge, "bez puno riječi i bez prostora za slabost. Iako sam se trudila biti zabavna u društvu, pozitivna, smijati se, iznutra sam nosila težinu o kojoj nisam govorila. Nisam pričala o tome jer nisam znala kako, samo sam išla dalje", govori o svojim formativnim godinama.

Vjeruje da je to morao biti njezin put. Da ju je sve ranije pripremalo za danas. Odrastanje u velikoj obitelji, uz roditelje privatnike kod kojih je uvijek bilo posla, značilo je da su obveze bile sastavni dio svakodnevice, a ne nešto što dolazi poslije u životu. "Uvijek se nešto radilo. Sada vidim koliko nas je to oblikovalo u ljude kakvi smo danas. Istodobno, moje je djetinjstvo bilo duboko povezano s prirodom. Svoju ljubav prema vrtu, cvijeću, vinovoj lozi, seljačkoj hrani i svemu domaćem, pa i životinjama, prije svega dugujem svojim pokojnim bakama, a ponajviše pokojnom dedi, mome Andri. S dedom, koji me nazivao 'moj Anči' kao da sam mu unuk, pravila sam vino i rakiju, kosila, štijala, vrtlarila, krečila, slušala nogometne utakmice na radiju jer ih nije imao živaca gledati i landrala okolo. Učila sam kako se sadi, orezuje, zalijeva, brine o vrtu... Učila sam da ništa vrijedno ne dolazi preko noći", otkriva svoje korijene.

Jedna je Anina baka bila iz predgrađa, imala je svoju cvjećarnicu i vrt prepun povrća, među kojim se jedva prolazilo, te ruža koje su se penjale po lukovima koje je Anin djed sam izrađivao. Osim njih nije bilo cvijeta ili ukrasnog grma koji u tom vrtu nije rastao. Druga baka bila je sa sela i živjela je, opisuje Ana, neki potpuno drukčiji, ali jednako vrijedan oblik domaćeg života. "Imala je kokoši, vrt, zemlju pod noktima, drugačiji ritam i hranu koja je dolazila iz vlastita dvorišta. Domaća je kokošja juha govorila sedam svjetskih jezika i osmi šaputala (tako je ona komplimentirala najfinija jela), krastavci su mirisali dok si ih rezao, jagode su bile nikad slađe, a biskviti za kolače i torte uvijek od domaćih jaja. Tako sam odrasla", prisjeća se, ozarena lica, Ana.

Opet živi u kući punoj djece, u kojoj je tišina "misaona imenica", na svakom koraku zapneš za igračku, a neki su kvadrati još na čekanju za make over... u tom slatkom kaosu prezenta prepoznaje ono najvrjednije što je dobila u perfektu.

“Sve ono što danas volim, način na koji živim, kuham, sadim, čuvam i sušim bilje, izrađujem sirup od bazge, kuham pekmez, pržim ajvar, kiselim povrće, dijelim višak hrane i učim svoju djecu odakle ona dolazi, zapravo je nastavak onoga kako su moji živjeli i kako su mene učili. I možda upravo zato meni vrt nikad nije bio samo vrt. On je uspomena. Nasljeđe. I način da oni koje više ne mogu zagrliti ipak ostanu dio svakog mog dana", emotivna je Ana.

U vrtu nema instantnih rezultata, tvrdi Ana. Kaže, ne možeš požuriti sjeme da nikne. Ne možeš vikati na rajčicu da brže sazrije. "Upravo zato vrt te uči strpljenju, prihvaćanju procesa i činjenici da ne mora sve biti savršeno odmah. I odmah da kažem nešto što ljudi često ne vole čuti, ako vrt radiš zbog računice, prestani odmah. Jer kada kreneš zbrajati sjeme, zemlju, alat, vodu, sadnice, vrijeme, umor i sate rada, vrt se u većini slučajeva ne isplati. Barem ne onako kako danas mjerimo isplativost. Naravno da trgovina često biti brža i jednostavnija opcija. Ali meni vrt i tako nikada nije bio samo računica. Vrijednost svog vrta ne mjerim u kilogramima povrća koje uberem. Vrijednost mog vrta leži u miru koji osjećam dok ga ujutro ili predvečer zalijevam i gledam kako je danas bujniji nego jučer. U tome da znam što jedemo i čime je tretirano, odnosno da nije tretirano. U mirisu domaće rajčice koja nije bezukusna i savršeno pravilna kao ona iz trgovine. U tome što dok mi tijelo radi, glava odmara, a djeca mi odrastaju vani umjesto samo pred ekranima", dijeli svoje iskustvo Ana.

Vrt vraća u stvarnost

Drago joj je, kaže, vidjeti da je za mnoge žene, posebice prezaposlene, vrt postao terapija. Čak i za one koje nemaju dvorište, ali čeprkaju po posudama sa zemljom na svojim balkonima i lođama.

“Sigurna sam da te ruke u zemlji čine sretnijim i zadovoljnijim. U vremenu kada smo stalno online, vrt nas vraća u stvarnost. Smatram da bi život bio lakši i još ljepši da mlade djevojke i mladići i danas sjede s bakama i čiste grašak. Da se više recepata, priča, navika i životnih mudrosti prenosi za stolom i u vrtu, a manje preko ekrana. Jer u vrtu ne sazrijeva samo hrana. U vrtu djeca sazrijevaju u ljude. Normalno, i naša djeca, kao i sva druga, igraju igrice, gledaju filmove i ganjaju nogometnu loptu sa svojom ekipom. Ali smatram da današnjoj djeci vrt treba možda više nego ikad. Današnja djeca znaju skrolati prije nego što pojedu prvo povrće u životu. Znaju kliknuti skip ad da ne čekaju na crtić, ali nikada nisu čekala da iz zemlje iznikne nešto što su sama posijala. Kada dijete uključimo u vrt, ono uči da hrana ne nastaje na polici trgovine, razvija strpljenje i odgovornost, provodi vrijeme na zraku i u pokretu, prlja se, istražuje, pita i povezuje, vidi da priroda nije opasna, da zemlja ne smrdi i da uvijek vrati koliko joj daš, ako ne i više", odlučna je Ana.

Njezin petogodišnjak Borna u vrtu jede špinat i peršin direktno iz gredice. "Samo čupka i trpa u usta. Kad rajčice dozriju, obriše ih o hlače i pojede. Jakob najviše voli grožđe. Kad je sezona, mogao bi jesti samo to. Helena obožava kuhani kukuruz, pa smo i njega posadili. Domagoj voli sve s tikvicama, upravo su one ljeti često na jelovniku. Jurica voli rajčice, paprike i krastavce, ali za razliku od Borne, jede ih za stolom s malo soli. Najslađe mi je gledati ih kako uživaju u plodovima našeg rada i ljubavi. Tada sav trud, umor, zemlja pod noktima, zalijevanje po vrućini i briga oko vrta odjednom dobiju smisao. Dojma sam da lakše prihvaćaju raznoliku hranu kad vide koliki trud je potreban da se ona stavi na stol. Vrt djeci daje ono što im danas najviše nedostaje, stvaran kontakt s prirodom i osjećaj da su dio nečega živog. Dakako, neće se svako dijete jednog dana baviti vrtom. Pa ni svako moje, iako ih odgajam jednako. Često od starije djece dobijem komentare poput: - Kako ti se više da biti u vrtu?! ili Je l' znaš da moji prijatelji nemaju pojma što je ašov?! I priznajem da se tada malo zamislim... Ali ne popuštam. Znam što sam ih naučila. Što sam i kada nije bilo najlakše izabrala za njih i prenijela im. Pamtit će kako je mirisalo povrće posađeno i ubrano s mamom. I znat će kako su blatne ruke normalne, to je ona prljavština koju voda opere", sviđa se Ani.

Sezona je prezerviranja u ovom domu na okrajku grada počela zlaćanim sokom od bazge. Od njezinih su cvjetova napravili sirup i sušili ih za čaj. Na repertoar potom stižu višnje, za pekmez i liker. "Za to je najviše zaslužan moj Jurica jer se uvijek on pentra kako bismo ubrali svaki cvijet bazge i svaki plod višnje. Kad naši stariji dječaci idu na igralište, sa sobom obavezno nose sok od bazge. Klinci to obožavaju! Isti ti klinci dođu k nama krajem ljeta u berbu grožđa. Cijeli se dan družimo, jedemo, posao se napravi puno brže, a djeca... Ne bi bila tu i vraćala se da joj nije lijepo.

Iako sve što nabavljamo za kućanstvo kupujemo ciljano, planirano, smisleno i najčešće po katalogu, meni je blagoslov i najveći komoditet to što ne moram razmišljati koja trgovina radi nedjeljom i kojeg datuma sjeda plaća jer naša hrana raste na nekoliko koraka od kuhinje. I to je osjećaj koji se ne može kupiti. Uz to najveće bogatstvo su mi, upravo ona, moja djeca. I činjenica da nisam razočarala onu malu Anu i njezine snove. I svoju mamu, koja me danas gleda s nekog ljepšeg mjesta", emotivna je Ana.

Onima koji žele zasnovati svoj vrt, Ana poručuje da za to trebaju volju i komad zemlje. "Za početak ne trebate imati deset kupljenih povišenih gredica, ne trebate zasaditi odmah apsolutno sve vrste rajčica, krumpira, tikvica i svaki poznati začin. Ne treba vam vrtno crijevo od 105 metara, novi sjajni alat, ni kubik kupovnog komposta. Sve se to gradi s vremenom. Naš je vrt daleko od savršenog, ali trudimo se da bude održiv. Da hrani i dušu i tijelo. I da je vaza što češće puna cvijeća iz naše bašče.

Ja, primjerice, čuvam teglice od kupljenih biljaka i ponovno ih koristim za svoju rasadu. Grane nakon proljetnog orezivanja ne bacamo, nego ih koristimo kao potporu za biljke penjačice, primjerice visoki grašak. Pokošenu travu koristimo za malčiranje. Sijem i sadim puno cvijeća kako ne bismo imali problema sa slabim oprašivanjem. Imamo svoje kompostište, biljke ne tretiramo ničime i puštamo prirodu da odradi svoje. Onima koji se ne žele upustiti u uzgoj biljaka, pa čak ni onih sobnih, jer misle da nisu za to, želim reći jedno: Zeleni prst ne postoji! Postoji rezultat iza kojeg stoje vrijeme, trud, upornost, učenje na vlastitim greškama i, prije svega, ljubav prema onome što radiš. Ništa ne izgleda obećavajuće na početku. Ali raste ako ne odustaneš zalijevati, ako mu daš vremena i ne očekuješ rezultat odmah. Jer dan kada posiješ sjeme, nije dan kada ubireš plodove", zaključuje Ana Đapić.