Fotografski svijet Josipe Madjar: Minimalizam dopušta promatraču da nađe svoju emociju u prizoru
U početku sam htjela sve strpati u kadar, što više detalja, što više elemenata. S godinama sam primijetila da fotografiram sve jednostavnije
Eskapizam u minimalizam naziv je samostalne izložbe fotografija Josipe Madjar, doktorice dentalne medicine iz Osijeka, koja već godinama objektivom bilježi ono što mnogima promakne - tišinu grada, detalje prirode, spontane trenutke ljudi na ulicama i osjećaj slobode koji pronalazi na putovanjima i planinama. Iako je fotografija za nju dugo bila tek usputna ljubav, danas je postala nerazdvojni dio njezina života, jednako važan kao putovanja, planinarenje ili njezina svakodnevica u stomatološkoj ordinaciji.
Fotogenični most
Ideja za izložbu, kaže, nastala je sasvim spontano. Tijekom druženja s prijateljem srela je vlasnika lokala, koji joj je predložio da upravo ondje postavi svoje fotografije. Želja joj je bila da izložba bude povezana s Osijekom i Slavonijom. Na kraju se sve prirodno spojilo u ono što Josipu već godinama najviše privlači - minimalističku fotografiju. Većina je njezinih fotografija crno-bijela, a razlog tomu je, istaknula je, što joj tako sve ljepše izgleda.
“U početku sam htjela sve strpati u kadar, što više detalja, što više elemenata. S godinama sam primijetila da fotografiram sve jednostavnije. Malo-pomalo došla sam do minimalističkih uradaka", ispričala je.
Naziv Eskapizam u minimalizam tako je postao svojevrsni presjek njezina fotografskog razvoja. Na fotografijama nema prenatrpanosti ni nametljive dinamike. Umjesto toga, dominiraju mir, svjetlo i detalji koji ostavljaju prostor promatraču da sam pronađe svoju emociju u prizoru. Među motivima kojima se najčešće vraća posebno mjesto zauzima osječki pješački most.
“Znam da ga većina fotografa fotografira i da je mnogima već dosadio, ali meni je on vječita inspiracija. Strašno je fotogeničan", rekla je Madjar.
Uz gradske prizore, njezin je objektiv vrlo često usmjeren prema životinjama. Psi, ptice, kukci, cvijeće i priroda općenito neizostavan su dio njezina fotografskog svijeta. Velik broj fotografija nastaje potpuno spontano, tijekom svakodnevnih šetnji sa psom. Fotoaparat joj je gotovo uvijek obješen preko ramena, a kadar nastaje u trenutku.
“Rijetko kad nešto planiram. Uglavnom povedem psa u šetnju i onda, dok ona njuška po travi ili traži ježa i fazana, ja tražim neke zanimljive detalje, bubice ili cvjetiće", priča Josipa.
Hod kroz oblake
Fotografijom se ozbiljnije počela baviti 2009. godine, kada je kupila prvi ozbiljniji fotoaparat, s izmjenjivim objektivima. Uz fotografiju, njezina su najveća strast putovanja. Ljubav prema geografiji i kartama razvila je vrlo rano. Dok su druga djeca tijekom obiteljskih putovanja gledala kroz prozor automobila, ona je proučavala autokarte, pratila planine, rijeke i gradove kroz koje prolaze i zamišljala daleke krajeve svijeta. Uvijek ju je zanimalo gdje se što nalazi, a smatra da ju je upravo to prirodno privuklo putovanjima.
Tijekom godina obišla je velik dio svijeta, od Perua, Bolivije i Nepala do Maroka, Egipta, Skandinavije, Irske, Portugala i Italije. Nije, kaže, nikada brojila zemlje u kojima je bila, ali svako putovanje pamti po nekom posebnom osjećaju ili prizoru. Posebno mjesto u njezinim sjećanjima zauzimaju Peru i Bolivija, kamo je prvi put otputovala još 1999., kao dio planinarske ekspedicije na Ande. Tada se prvi put ozbiljnije susrela s visokogorstvom, iako prije toga gotovo da nije planinarila.
“Penjali smo se na Illimani, planinu višu od pet i pol tisuća metara. Kad stojite među takvim planinama, shvatite koliko su ljudi zapravo mali i beznačajni", prisjetila se. Poslije se vratila u Peru, taj put već s ozbiljnijim fotografskim iskustvom i kvalitetnijom opremom, pa je putovanje dobilo potpuno novu dimenziju. Poseban doživljaj bio joj je uspon prema Machu Picchuu, u zoru.
“Velika mi je želja bila doći tamo. Sjećam se tog jutra kad smo se penjali i čekali izlazak sunca. Stojiš na mjestu koje si godinama zamišljao i odjednom shvatiš da si stvarno tamo."
Planine su joj, priznaje, postale mjesto na kojem pronalazi mir kakav je teško pronaći u svakodnevici. Himalaja, Ande i Ladakh ostavili su snažan dojam upravo zbog osjećaja tišine i veličine prirode.
“Hodate kroz oblake. Doslovno se nađete usred oblaka na pet i pol tisuća metara. To je osjećaj koji se ne može opisati."
Iako danas uglavnom putuje s agencijama po gradovima, planinarske su joj ekspedicije i dalje posebno drage. Kaže kako joj nedostaje više odlazaka u planine jer su upravo tamo nastajale neke od njezinih najdražih fotografija. Osim egzotičnih destinacija snažan je dojam ostavila i Skandinavija. Do Nordkappa je putovala 14 dana autobusom, obilazeći i razgledajući tako druge zemlje i gradove Europe. Svaki je dan donosio novi grad, novi hotel i nove prizore kroz prozor autobusa. U Skandinaviji su je najviše oduševile šume, priroda i sobovi, koji slobodno hodaju cestom, a nitko im ne trubi, nego svi stanu i čekaju da prođu. Zasad neispunjena želja joj je posjetiti Island i Patagoniju.
Wendy - glavni motiv fotografija
Na putovanjima je uglavnom imala dobra iskustva, iako priznaje da oprez uvijek mora postojati. Posebno pamti situaciju iz Barcelone kada su njoj i prijateljici u podzemnoj željeznici pokušali otvoriti planinarske ruksake. "Nismo ništa ni primijetile. Tek nam je zaštitar rekao da su nam pokušali nešto ukrasti", prisjetila se. Ipak, strah joj nikada nije bio prepreka za putovanja. Bitno je, istaknula je, paziti na svoje stvari i biti svjestan gdje se nalaziš. Jedna od destinacija koja ju je posebno fascinirala bio je Izrael, gdje je boravila 2019. godine. Iako su se tijekom noći povremeno čula bombardiranja u daljini, kaže da se tijekom dana napetost gotovo nije osjećala. Na tom putovanju posjetila je i jordansku Petru, koja joj je bila dugogodišnja želja.
“Nevjerojatno je što su ljudi tada mogli napraviti. Današnja tehnologija to ne može ponoviti."
Uz fotografiju i putovanja, važan je dio njezina života sport. Odmalena je igrala košarku, vozila bicikl, rolala, skejtala, trenirala karate i badminton. Danas sport često prati i kroz fotografiju, posebice fotografirajući nogometne utakmice svojega nećaka. No možda najvažnije mjesto u njezinu privatnom svijetu ipak zauzimaju psi. Današnja ljubimica Wendy, njemački ptičar, sedmi je pas kojeg ima. Pronađena je napuštena na Hvaru, a Josipa ju je trajektom i vlakom dovela u Osijek. Psi su joj dio obitelji. Wendy je dobila ime po djevojčici iz Petra Pana, a često je i jedan od glavnih motiva njezinih fotografija.
Iza svih putovanja, fotografija i avantura stoji ipak svakodnevica stomatologinje, posao koji opisuje kao fizički i psihički zahtjevan. Ljubav prema dentalnoj medicini naslijedila je od majke, danas umirovljene stomatologinje, čiju je ordinaciju preuzela. "Mama me nije nagovarala da upišem stomatologiju, ali nekako je prirodno došlo do toga jer sam odrasla uz taj posao."
Kad govori o sebi danas, priznaje da joj je jedino žao što fotografiju i putovanja nije ozbiljnije otkrila ranije.
“Žao mi je što nisam prije počela fotografirati i više putovati. Nisam imala nikoga bliskog tko se time bavio, pa me tada nije toliko zanimalo. Ali, opet, prošla sam stvarno puno toga", kazala je Madjar. Djelić njezinih iskustava i doživljaja svijeta možete vidjeti na izložbi fotografija u Grejpu, koja još traje. n
