U Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku velikom se izložbom obilježava stota godišnjica rođenja jednog od najznačajnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća, slikara osječkih korijena Julija Knifera (Osijek, 23. travnja 1924. - Pariz, 7. prosinca 2004.). Izložba u MLU-u bila je prvotno planirana za 2024. godinu, no Muzej je tog istog proljeća zatvoren za publiku zbog rekonstrukcije, te je izložba odgođena.

Muzej se za publiku ponovo otvorio ovog proljeća, što samo po sebi znači i Kniferov povratak u rodni mu grad Osijek nakon 42 godine. Toliko je prošlo i od njegove posljednje samostalne izložbe u organizaciji osječkog Muzeja likovnih umjetnosti, davne 1984. godine, ne računajući gostovanje velike retrospektive u produkciji zagrebačkog MSU-a 2015. Ovom izložbom želimo širu osječku javnost, kao i sve ostale posjetitelje, još jednom podsjetiti na umjetničku veličinu Julija Knifera.

O vezama između slikara Julija Knifera i rodnog mu Osijeka, iz kojeg je otišao nakon završene srednje škole i u koji se nakon toga vrlo rijetko vraćao, znamo poglavito zahvaljujući posebnim naporima Vlastimira Kusika, dugogodišnjeg kustosa Muzeja (nekada Galerije) likovnih umjetnosti.

I tako je bilo s njegovim izložbama, bilo mu je odbojno izlagati u Osijeku kao Osječaninu, pogotovo samo zato. Ali sedamdesetih je godina Osijek počeo dobivati obrise grada kojega su malo pomalo počele oblikovati kako jaki odlasci tako i jaki ostanci. Julije Knifer osjetio je promjenu klime u korist tih malih, ali važnih procesa i zato mi nije bilo teško nagovoriti ga na prvu izložbu 1979. u galeriji Zodijak i potom još veću, onu 1984. u Galeriji likovnih umjetnosti. Bili su to nezaboravni trenuci u kojima je Julije neskriveno uživao, njega i njegovo slikarstvo konačno se u Osijeku gledalo i poštovalo sa stajališta njega i njegova slikarstva, a ne samo po načelu "on se ovdje rodio". Tada sam prvi put shvatio smisao, sadržaj i veličinu njegove zavičajnosti, zavičaj obeskorijenjene rodnosti.

Na žalost, šira javnost tek je unatrag nekoliko desetljeća postala svjesna da im je ovaj veliki slikar, prisutan u najvažnijim svjetskim muzejima, po rođenju sugrađanin. (Vlastimir Kusik, O zavičajnosti, ili Julije Knifer, Osijek i MLU, 2015.)

S obzirom na spomenutu zagrebačku retrospektivnu izložbu, ponovljeno objedinjavanje i široko "mapiranje" cjelokupnog Kniferova stvaralaštva ovom se prigodom učinilo suvišnim. Tako smo odlučili, umjesto još jedne velike i temeljite kronologije, posvetiti se specifičnoj temi i pogledu na jedan aspekt Kniferova rada. Stoga smo ovu izložbu naslovili Papiri – mjera slobode te smo koncepcijski fokus i analizu usmjerili na odnos Julija Knifera prema papiru, predstavljajući radove u rasponu od najranijih do onih koje je radio pred sam kraj života.

Uz prepoznatljive crno-bijele ritmove posjetitelji će moći vidjeti i radove u boji te djela iz ostavštine njegove kćeri Ane Knifer, od kojih će neki prvi put biti predstavljeni publici. Upravo se radovima na papiru otkriva intimnija, eksperimentalnija i manje poznata strana umjetnika čiji je meandar obilježio povijest suvremene umjetnosti. Izložba donosi rijetku priliku za susret s djelima koja proširuju pogled na Kniferov opus. 

Više stotina radova, mnogi dosad neizlagani, te opsežan katalog

Postavom koji okuplja više stotina radova (od kojih je velik broj dosad neizlaganih) želimo predstaviti Knifera ne samo onima koji su željno iščekivali ponovni susret nego i novim generacijama, koje nisu njegovi suvremenici. Izložbu prati opsežan katalog s reprodukcijama radova te novim tekstovima istaknutih stručnjaka iz povijesti umjetnosti i teorije.

Osoba koja je najsustavnije i najrelevantnije pratila rad Julija Knifera i pisala o njemu jest Zvonko Maković, koji u katalogu piše o ranim radovima i genezi, tj. o stilskom i materijalnom razvoju koji je doveo do zrelog oblika prepoznatljivog Kniferova meandra. U sve tri cjeline ranih Kniferovih crteža, od najstarijih autoportreta (1949. – 1952.), preko ciklusa autoportreta Fransa Halsa (1952.), do prizora iz Stenjevca, postoji jedna nedvosmislena poveznica, a to je Paul Cézanne. Osamdesetih godina jedna je knjiga bila konstantno uz Knifera. To je lijepa monografija Götza Adrianija Cézanne Aquarelle, što ju je kupio tijekom svojih redovitih ljetnih boravaka u Tübingenu odmah nakon što je 1981. objavljena; čitao ju je i pažljivo promatrao kvalitetne reprodukcije. Znao sam otprije koliko je taj veliki umjetnik značio Kniferu, no u crtežima koje mi je tada pokazao potvrdilo se još više koliko je ta privrženost bila duboka, sezala u same njegove korijene. Što je, zapravo, značilo višegodišnje uzastopno crtanje autoportreta, ponavljanje istoga vizualnog predloška? Značilo je da se sam predložak, sam motiv, potire na marginu, jer se njegovim dugim ponavljanjem svako pojedinačno djelo obeznačuje, uopćava, lišava posebnosti.

Njujorški se kustos Christian Rattemeyer također zadržava na ranim godinama stvaralaštva vraćajući se u svom tekstu na temu kolaža; opisuje ih kao laboratorij za proces "rađanja" meandra ranih 60-ih godina prošlog stoljeća. Kako je Knifer postupno razrađivao kompozicijski razvoj meandra iz konstruktivističkih kompozicija kasnih 50-ih, njegovi brojni crteži iz tog vremena tradicionalno su ilustrirali njegove iterativne kompozicijske principe tijekom tih godina. Ali serija od trideset kolaža, izvedenih u ključnim godinama, 1960. i 1961., može se shvatiti kao svojevrstan laboratorij za taj proces razvoja. Ta djela zaprepašćuju svojom dosljednošću i jasnoćom.

Zajedničko svim istraživačima koji su pridonijeli katalogu ove izložbe jest činjenica da svoja iščitavanja Knifera primarno temelje na izvornoj riječi samog slikara, pa tako Leonida Kovač u svom eseju piše o petnaest dosad nepoznatih tekstova, koji su također iz ranih šezdesetih: U proljeće 2025. Ana Knifer pokazala mi je petnaest tekstova napisanih između 1960. i 1962. godine na listovima papira istrgnutim iz bilježnice. Pronašla ih je u očevoj ostavštini, u kuverti na kojoj je pisalo Za Anu. Izuzev antologijskog teksta Molba Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti – Zagreb narativno datiranog u noć između 4. i 5. veljače 1962., u kojoj podnositelj molbe traži da ga se liši identiteta, ti su tekstovi nepoznati javnosti. Oni nisu objavljeni, niti su, što je slučaj s nekim od njegovih dnevničkih bilježnica, pokazivani na Kniferovim izložbama. Te je tekstove, napisane na listovima papira istrgnutim iz bilježnica, pronašla Kniferova kći prije nekoliko godina pri pospremanju ostavštine, a na ovoj su izložbi prvi put predstavljeni. Kovač ih maestralno opisuje kao izvedbu u formi dramskog teksta, napisanog u prvom licu jednine, te ih smješta u širi teorijski diskurs 20. stoljeća.

Prilog Tevža Logara također smješta Kniferov rad u šire tokove povijesnoumjetničkog razvoja avangarde i neoavangarde, i to s posebnim fokusom na grafitnim crtežima, koje radi sredinom sedamdesetih. Tama u ovom kontekstu više nije samorazumljiva protuteža svjetlu, već postaje rijetko, gotovo nepoželjno iskustvo, prostor koji se mora izbjegavati ili ispuniti. Upravo tom gubitku tame Kniferovi se grafiti suprotstavljaju strpljivim, gotovo asketskim radom, s bezbrojnim slojevima grafita na papiru, s upornim zatamnjivanjem površine koja ne upija svjetlost kako bi ju uništila, već da bi ju zadržala. Crnilo koje se stvara u tom procesu nije praznina, već gusta supstanca vremena i truda, površina u kojoj svjetlost ne nestaje, već se zaustavlja. Knifer ne crta tamu kao suprotnost svjetlosti, već kao njezino stanje – kao prostor gdje pogled ne klizi, već ostaje, i gdje odsutnost osvjetljenja postaje mogućnost drukčije, sporije percepcije. Kniferovo "tamno svjetlo" nije metafora za misterij ili transcendenciju, već operativno stanje, svjetlost koja ne otkriva, nego ustraje u zadržavanju.

Zaključno, Janka Vukmir u svom tekstu prenosi nam glas samog slikara kroz njegove dnevničke rečenice: detaljne bilješke o svakom pojedinačnom danu, u naizgled zamršenim kretnjama kroz vrijeme i papirnu podlogu, zasićene monotonijom opsesivnog ponavljanja, kao i radovi po kojima je poznat: Monotonija i ponavljanje predstavljaju ritam koji je, zapravo, vanjski oblik sadržaja. Sve što sam htio i što sam postigao dokumentirano je na plohama, koje sam ja nazvao anti-slikama. Išao sam prema cilju (prema stanovitom cilju) u toku radnog procesa.

Na izložbi ćemo predstaviti i do tristotinjak radova, najvećim dijelom iz obiteljskog vlasništva Ane Knifer, kao i posudbe iz zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti te Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.

Izložba se otvara u Muzeju likovnih umjetnosti u petak (15. svibnja) te ostaje postavljena sve do sredine kolovoza. Autorice i kustosice su Ana Knifer i Valentina Radoš, muzejska savjetnica MLU-a. Vizualni identitet potpisuje Ivan Klisurić. 

Životopis - Od Osijeka do Pariza

Julije Knifer rođen je 23. travnja 1924. u Osijeku. Odrasta uz OLT (Osječku ljevaonicu željeza i tvornicu strojeva), gdje mu je otac bio zaposlen kao stručnjak za metalne konstrukcije. Maturirao je u Muškoj realnoj gimnaziji, a nakon završetka Drugoga svjetskog rata s obitelji se seli u Zagreb. Isprva upisuje studij prava. Fakultativno je pratio nastavu na Akademiji likovnih umjetnosti od 1947. do 1949., a redoviti je studij upisao 1950. u klasi prof. Đure Tiljka. Diplomirao je 1956., a specijalistički je studij završio kod prof. Antuna Mezdjića 1958. godine. Nakon završetka studija živi i djeluje u Zagrebu. Samostalno izlaže od 1958., a 1960. pridružuje se grupi Gorgona. Sedamdesetih je počeo surađivati s njemačkim galerijama: Hoffmann iz Friedberga, Dacić iz Tübingena, poslije s Keller iz Münchena te s pariškom Galerie Frank Elbaz. Danas Knifera zastupaju Galerie Elbaz u Parizu, Peter Freeman, Inc. iz New Yorka i Gregor Podnar Gallery u Beču.

Premda je u početcima najčešće slikao uljem na platnu i koristio se raznim crtačkim tehnikama, sedamdesetih počinje slikati akrilom te razvija specifičnu tehniku grafita na papiru. Tih, sedamdesetih, godina, koje su se pokazale ključnima za definiranje njegova cjelokupnog rada, Knifer povećava dimenzije i počinje rad na javnim površinama. Oblikovao je nekoliko ambijentalnih rješenja u Zagrebu: Osnovna škola Gornje Vrapče (1971.), predvorje Kina Studentskog centra (1979.), Branimirova ulica (1987.). Zagrebački murali nisu sačuvani, ali Kniferovi su radovi u javnom prostoru trajno prisutni u biblioteci Sveučilišta u Dijonu i na postaji metroa “Jean Jaurès” u Toulouseu. Najveći i najzahtjevniji projekt bilo je platno dimenzija 30 x 20 m realizirano 1975. u kamenolomu (Arbeitsprozess, Tübingen).

Godine 1991. preselio se iz Hrvatske u malo mjesto Sète na jugu Francuske, poslije boravi u Villi Arson u Nici, a 1994. definitivno se seli u Pariz, gdje 7. prosinca 2004. i umire. Valentina Radoš

Crteži konstanta, papir svetinja

Među odabrane radove uključujemo velik broj autoportreta rađenih u vremenu prije upisa na Akademiju u Zagrebu, rane radove u gvašu i pastelu u boji, kolaže iz 60-ih i 70-ih, zrele kasnije radove, dnevnike te širok izbor crteža koje je radio cijeli život. Crteži su bili Kniferova konstanta, a papir svetinja, uvijek uz njega i pod rukom – cijeli život željen, prikupljan, čuvan i recikliran u najvećoj mogućoj količini, najboljoj kakvoći i dimenziji. Papir je podloga koja sve trpi, sprema, arhivira – tako se i slikar odnosi prema tom važnom materijalu. Od najfinijih araka Parole i Zanders, prihvatljivog Hammera ili Stihla pa sve do listova iz školskih bilježnica, matematičkih grid papira ili čak vrećica iz pekarnice, kojima se koristi kao zaštitom za ruku dok radi. Taj je papir mjera njegove istinske slobode, odnosno mjera kućnog budžeta i kuhinjskog stola, koji je Kniferu bio i glavna radna podloga – sve do odlaska u Pariz, gdje je proživio posljednje desetljeće svojega života te konačno imao vlastiti atelijer.

Antislika i monotonija ponavljanja

Sklon sažetosti, minimalnoj ekspresiji i apsurdu kao obliku slobode, a motiviran idejom stvaranja antislike i monotonoga ritma, blizak konceptualnoj realizaciji, metodom radikalne redukcije oblikovne građe došao je do meandra, te ga više nije napustio. “Cilj mi je bio stvoriti neki oblik antislike uz minimalna sredstva, s krajnjim kontrastima da bih dobio monotoni ritam, i to iz razloga što smatram da je najjednostavniji i najizražajniji ritam upravo monotonija.” Kniferov pojam antislike povezan je s ritmom i monotonijom ponavljanja, što je ujedno opis i cilj njegovih umjetničkih nastojanja, koje vežemo uz pojavu prvog meandra, početkom 1960. godine.

Svi meandri zapravo čine jedan

Kniferova se vjerojatno najcitiranija izjava – Možda sam svoje posljednje slike već načinio, a prve možda nisam. Moje prve slike podsjećaju na budućnost. (Knifer, Zapisi) – zasigurno veže uz njegov cjeloživotni odnos prema neprestanom radu i kretnji prema ishodištu tog rada; radeći prolazi kroz sve što naizgled nema smisla i što je nihilistički prazno. Na osječkoj izložbi ulazimo u dijalog s Kniferom, ne nužno dijakronijski, nego koncepcijski i intuitivno. Radovi se međusobno referiraju kroz osnovne principe te su zapravo svi dio jednog meandra; jer svi meandri, iako se razlikuju u minimalnim pomacima, zapravo čine jedan jedini.