Ana Knifer, upraviteljica Kniferove umjetničke ostavštine: Tatu je, vjerujem, odredilo i odrastanje u Osijeku
Drago mi je da je ova po obujmu i broju artefakata najveća do sada tatina izložba postavljena upravo u Osijeku.
MLU ima i resurse i kapacitete za tako ozbiljnu izložbu koja bi mogla biti prikazana u bilo kojem svjetskom muzeju
A na Knifer, kći velikog hrvatskog umjetnika Julija Knifera, upraviteljica je njegove umjetničke ostavštine. Svoju jedinicu nikada nije doveo u rodni grad, prvi ga je put posjetila tek prije desetak godina. Ipak, sigurna je da mu je Osijek mnogo značio. U njemu će u petak (15. svibnja) u 19 sati biti otvorena izložba na kojoj će brojni artefakti iz Kniferove ostavštine biti interpretirani na nove načine.
Istraživački projekt
Vi i muzejska savjetnica Valentina Radoš autorice ste koncepcije i postava izložbe Papir: Mjera slobode. Za razliku od velike retrospektive djela Julija Knifera koju je 2014. organizirao zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, izložba koja se u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku otvara 15. svibnja tematski je koncipirana oko umjetnikova odnosa s papirom i unutarnjih mehanizama koji su ga pokretali u radu. Što ćete sve izložiti i zašto?
- Knifer je u Osijeku imao retrospektivnu izložbu 2015. koja je, doduše, prenesena iz zagrebačkog MSU-a. Bila je to prilika da Osječani bolje upoznaju njegov rad. Prošlo je od tada više od deset godina i jako mi je drago da je ova po obujmu i broju artefakata najveća do sada tatina izložba postavljena upravo u Osijeku. Osječki Muzej, naime, ima i resurse i kapacitete za jednu tako ozbiljnu izložbu koja bi mogla biti prikazana u bilo kojem svjetskom muzeju.
Na projektu papira radim duže od deset godina, otkako sam se uhvatila vođenja tatine ostavštine. Posljednje dvije godine koliko pripremamo izložbu u MLU-u u toj mi se "borbi" s papirima pridružila Valentina Radoš. To je, zapravo, veliki istraživački projekt koji je obuhvaćao odabir radova, ali i sistematizaciju, fotografiranje, popisivanje. Značajna je stvar katalog od gotovo tristo stranica s tekstovima šestero autora koji donose sasvim nove poglede na Knifera. Tekst Valentine Radoš puno je više od samog uvoda. Zvonko Maković je još 1986. u zagrebačkom Domu armije, koju je vodio Žarko Vijatović, napravio izložbu "Do meandra", kada je detektirao početak meandra u ranim radovima do 60-ih godina prošlog stoljeća. Ti su radovi dobili dosta prostora na izložbi. Christian Rattemeyer piše o kolažima, Leonida Kovač o tekstovima, Tevž Logar o grafitima, a Janka Vukmir već se četiri godine bavi transkribiranjem dnevnika te donosi insajdersku analizu Kniferovih razmišljanja. Za dizajn je kataloga zaslužan Ivan Klisurić, također Osječanin.
Sve u svemu, Valentina i ja ušle smo u projekt vrlo ambiciozno i vjerujem da će ova izložba otvoriti mogućnosti daljnjim istraživanjima i projektima. Tata je jako puno radio, ali zbog skromnih uvjeta - nije imao ni atelje - nije mogao raditi slike kada bi poželio. Najviše je radio na papirima na kojima su se odvijala sva njegova istraživanja. Istraživao je forme, ali i sam materijal i različite tehnike, što je rezultiralo tisućama radova na papiru. Na izložbi će biti selekcija tih radova, kao i određeni broj slika kako bismo mogli pratiti radni proces od skica do slika. Drago mi je što smo se Valentina i ja otprve složile kako ne želimo kronološki postav izložbe. Tata je imao vrlo specifičan odnos prema vremenu, bilježio ga je, bilježio je njegov protok, ali vrijeme za njega nije bilo linearno. Postav prati određene teme i forme, na taj smo način dale neke od mogućih interpretacija Knifera.
Prije spomenute izložbe prenesene iz zagrebačkog MSU-a, Kniferova su djela u Osijeku izložena davnih 80-ih, a umjetnik je u Osijeku rođen (23. travnja 1924. godine) i u njemu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Postoji uzrečica prema kojoj nitko nije prorok u svom selu, no suviše je izlizana da bi se njome pokrila istina kako Osijek jednom od najznačajnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća (još) nije osigurao mjesto koje zaslužuje. Je li ova izložba važna i zbog osvješćivanja toga posvojnog pridjeva "osječki" ispred riječi umjetnik?
- Identitet nekoga grada ili nacije određuje se kroz kulturu, jedino je umjetnost trajna vrijednost, tako da mi je drago što se Knifer vraća u Osijek. I dobro je da se tako velik projekt radi izvan Zagreba jer kultura ne treba i ne smije biti centralizirana. Osijek je oduvijek bio multikulturalan grad, vrijeme je da to ponovno bude. Vjerujem da je tata bio to što jest, između ostalog, i zbog odrastanja u Osijeku.
Stidljivo se povremeno pojavljuju ideje da se u brendiranju Osijeka kroz sve sektore kreativne industrije upotrijebe i meandri (i riječni i Kniferovi). Što bi vama bilo prihvatljivo u takvom brendiranju? Mislite li da grad i građani imaju pravo svojatati nekog umjetnika samo zbog upisa u rodnom listu ili to mora biti uzajaman odnos davanja i primanja?
- Tema brendiranja je složena. Tata sigurno ne bio bio sretan da ga bilo tko koristi kao brend jer on je u svojem radu bio radikalan i baš nikada se nije reklamirao. S duge pak strane trebali bismo biti sretni da se netko identificira s njegovim radom, a ne nekakvim kičem, tako da o svakom pojedinačnom slučaju treba vrlo pažljivo razmisliti. Ima, nažalost, jako puno zlouporabe, od najsirovijih pa do nešto složenijih pod maskom aproprijacija. Zabrinjava me uporno ignoriranje autorskih prava. Izdavačke kuće ili neke druge ozbiljne tvrtke koje itekako brane svoja autorska prava bez problema će koristiti tatine slike bez naknade i da uopće ne pitaju za dozvolu. To je najobičnija krađa.
Nedovoljna briga o suvremenoj umjetnosti
Čuvarica ste i upraviteljica Kniferove umjetničke ostavštine, što je uloga koju ste preuzeli od majke Nade Knifer. Opsežan i odgovoran posao koji bi se samo neupućenima mogao činiti lakim. I dandanas nalazite nove poruke koje vam je otac ostavio kuvertirane i adresirane "Za Anu", "Ana, važno!"… Što je vaša zadaća vezano uz Kniferovu ostavštinu i imate li pritom dovoljno institucionalne, znanstvene i druge podrške?
- Dugo sam odbijala od mame preuzeti zadatak vođenja tatine ostavštine. Bila sam novinarka, i to sam voljela raditi. Ispočetka sam mislila da ću se tatinom ostavštinom baviti privremeno, ali protegnulo se na cijelo desetljeće. Takav angažman zahtijeva puno radno vrijeme. Svakodnevno radim na sistematizaciji, izložbama, publikacijama… Od svega najviše vremena provodim na istaživanjima, što mi uz brojne lijepe suradnje pruža najveće zadovoljstvo. Najveću mi pomoć pružaju galerije u New Yorku, Parizu i Beču, s kojima surađujem. Institucionalna pomoć nije kakva bi treba biti. Budžet za kulturu najvećim dijelom odlazi na očuvanje baštine, a o suvremenoj umjetnosti koja nam je dala doista velike umjetnike, nedovoljno se vodi briga. Trebalo bi uspostaviti sustav kojim bi se arhivirale ostavštine suvremenih umjetnika. Ne možemo uvijek računati na obitelji umjetnika i prepuštati slučaju očuvanje naše kulture. Previše puta radovi važni za našu kulturu ili propadaju ili završe u pogrešnim rukama.
Zanimljivi su tzv. Journal banale (Banalni dnevnici, prev.) koje je vaš otac otac svakodnevno vodio od 50-ih godina prošloga stoljeća. Je li kao strastveni čitatelj osjećao potrebu ostaviti i trag riječima ili ga je i pisanje pogonilo na slikanje? Uostalom, i njegovi su dnevnici u jednom trenutku dobili likovnu dimenziju, zar ne?
- Tata je pisanjem radio isto što i svakodnevnim crtanjem autoportreta ili meandara. Pisanjem se izražavao kao i crtanjem ili slikanjem. Vječito u ponavljanju i uspostavljanju protokola. Ali da, puno je čitao.
Za svog ste oca rekli kako je živio normalnim životom s obitelji, da je bio društven i veseo čovjek, zaljubljenik u nogomet, umjetnik koji nikada nije posumnjao u svoju umjetnost. Od garsonijere na zagrebačkom Črnomercu do najpoznatijih svjetskih muzeja, vaš je otac ostao slobodan, beskompromisan, nikad u dosluhu s tržištem umjetnina, pomodarskim ukusom ili politikom. Je li odlazak iz Hrvatske bio nužan u umjetničkom i egzistencijalnom smislu?
- Da, morao je otići. Bio je umjetnik, i to je bio njegov posao, a od tog se posla ovdje nije moglo živjeti niti se može danas. Honorari su povremeni, najčešće mali, tržište umjetninama ne postoji, odnosno spada u sivu ili crnu zonu. Drago mije da su se kod nas napokon počele otvarati ozbiljne galerije koje su prisutne i na svjetskoj sceni, dobivaju nagrade na sajmovima. Nadam se da će izdržati jer ova će kriza dugo trajati. Nedostaju nam kolekcionari koji će podupirati hrvatske umjetnike i galerije. U kolekcionarstvu mora biti i filantropije, želje da se pridonese društvenom napretku, jer u suprotnom se svodi na infantilno skupljanje sličica. Nije ni vani jednostavno, ni umjetnicima, ni galerijama, a ni institucijama. Malo je umjetnika koji mogu živjeti samo od svoje umjetnosti.
Meandar kao apsurd
Godine 1961. Knifer objavljuje da će slikati samo jedan motiv, koji poslije Igor Zidić naziva meandrima, a François Morellet radijatorima (zanimljivo, tako se danas u Osijeku kolokvijalno naziva spomenik na Trgu slobode!). Zbog čega su Kniferovi meandri prepoznati na "najvažnijim adresama u svijetu" i zbog čega je taj crno-bijeli "život" na slikama i danas jednako fascinantan ljubiteljima umjetnosti?
- Knifer nije izmislio formu meandra, nalazimo ga na grčkim frizevima, na pročeljima zgrada u Tvrđi…., pronašao je motiv kojim je mogao vizualno izraziti svoje stavove, ključna je upravo njegova odluka o korištenju samo jednog motiva, ali i o neprestanom ponavljanju. Meandrom je vizualizirao apsurd koji je ishodište njegova djelovanja.
