Robna kuća IPK na Sjenjaku svečano je otvorena 23. srpnja 1987. Kao i danas, na otvorenju su održani brojni govori, ali i miting padobranaca te dvije modne revije, u nazočnosti velikog broja znatiželjnih Osječana i Osječanki.

Svađe zbog duty free shopa

No nekoliko dana prije svečanog otvorenja robne kuće, preciznije, 15. srpnja, počeo je takozvani pokusni rad donje etaže robne kuće, na kojoj je bila smještena samoposluga, restoran i poslovnica Slavonske banke. I već toga prvog radnog dana samoposluge, u kojoj su prve kupce iznenadili 30 kilograma teškom mortadelom i 15 kilograma teškim sirom, Glasovi su novinari napravili anketu među građanima, koji su istaknuli kako su zadovoljni novom samoposlugom te da je bilo krajnje vrijeme da je dobiju.

Nova se robna kuća prostirala na deset tisuća četvornih metara unutrašnjeg i šest tisuća kvadrata vanjskog prostora i imala je čak 200 parkirališnih mjesta za kupce. Ondje se nalazilo i 14 odjela na kojima se prodavala roba tada renomiranih proizvođača iz cijele Jugoslavije. No imala je robna kuća i duty free shop, zbog kojega su negodovali, kako je zapisano u Glasu Slavonije, brojni Osječani jer u njemu nisu mogli kupovati.

Naime, u duty free shopovima u bivšoj Jugoslaviji mogli su uz predočenje putovnice kupovati samo strani državljani. To je naljutilo Osječane koji su kazali kako je to nepravedno, prije svega zbog toga što su se ondje mogli nabaviti kvalitetni strani proizvodi, i to po prihvatljivim cijenama, a kojih nije bilo u domaćim trgovinama. Neki su, naravno, tomu uspjeli doskočiti tako što su preko prijatelja i znanaca pronalazili strane državljane u Osijeku, koje su onda molili da za njih kupe toliko željeni strani proizvod.

I premda su otvorenjem nove robne kuće, izgrađene za potrebe desetak tisuća stanovnika novosagrađenog Sjenjaka, svi bili oduševljeni, nije sve išlo baš glatko, niti je robna kuća u konačnici izgledala onako kako je prvobitno zamišljena.

Kako je tada u razgovoru za Glas Slavonije istaknuo arhitekt Ivica Peko, koji je bio odgovorni projektant, idejno je rješenje društveno-opskrbnog centra na Vijencu VI. slavonskog udarnog korpusa (današnji Sjenjak) izrađeno još 1979. godine, a projektna dokumentacija u siječnju 1980. No problem je bio pronaći investitore koji mogu platiti taj objekt, koji se trebao prostirati na 11 tisuća četvornih metara, s dva kata te otvorenim atrijem i natkrivenom mero-konstrukcijom, ali i s nizom sadržaja poput kinodvorana, konferencijske dvorane, knjižnice, niza uslužnih servisa i približno 1500 četvornih metara samoposluge.

Moralo se štedjeti

Stoga se moralo, kako je tada kazao Peko, krenuti gotovo ispočetka, ali uz ograničenje prijašnjim projektnim rješenjem, prema kojem su radovi već počeli.

Zbog izmjena robna kuća nije ostala samo bez jednog kata i brojnih sadržaja, nego ni pročelje nije napravljeno kako je prvobitno zamišljeno. Prema Pekinim riječima, pročelje je trebalo biti od plastificiranog aluminijskog lima, što bi bio najatraktivniji i najkvalitetniji materijal, izuzetnih pastelnih boja, ali zbog skupoće se i od toga moralo odustati.

Ono što je robna kuća ipak dobila jest, uz ostalo, samoposluga, kiosk za novine, cvjećarnica, banka, dvorana za sastanke, dvonamjensko sklonište, kao i garderobe za približno 200 radnika, te 2900 četvornih metara na drugoj etaži namijenjenih za prodaju tekstila, obuće, odjeće, sportske opreme i drugih proizvoda.

Tako, unatoč tomu što nova robna kuća nije ispala onako kako ju je arhitekt početno zamislio, Osijek nakraju ipak nije bio nezadovoljan jer je, kako je zapisano u Glasu te 1987. godine, dobio arhitektonski vrlo vrijedan objekt, estetski vješto uklopljen u prostor najvećeg novosagrađenog osječkog naselja. I ono najvažnije, taj je mali grad dobio objekt dugogodišnjih želja i potreba.

Nažalost, to se danas za robnu kuću na Sjenjaku nikako ne može reći, jer, čini se, ostala je samo blijeda slika onoga što je za Osječane značila krajem 80-ih.