Željka Kolarić o putovanju u Škotsku: Dojmovi su mi poput tartana - plavi i zeleni kao nebo i pašnjaci...
Škotsku sam doživjela kao zemlju snažnih kontrasta između gradova i divljine visočja, između povijesti i prirode, između mirnih luka i surovih atlantskih obala
Škotska mi je već dugo bila na listi želja, pa sam bila jako sretna kad je napokon došla na red i rado sam prionula planiranju putovanja. Željela sam vidjeti što više i postići kvalitetan balans između gradova i prirodnih ljepota te sam tako od ukupno šest i pol dana odlučila odvojiti dva i pol za Edinburgh, jedan dan za Glasgow, a tri dana za izlet u Highlands i Isle of Skye.
Edinburgh
Ekipi s kojom sam trebala putovati planovi su se, nažalost, izmijenili, a s obzirom na to da mi je godišnji odmor bio prijeko potreban, odlučila sam krenuti sama. Spakirala sam stvari u jedan ruksak, ponijela odjeću i obuću za planinarenje i krenula u avanturu koja me je izvela iz moje zone komfora i pružila nezaboravno iskustvo.
Čitala sam putopise, pregledala fotografije i istraživala o Škotskoj, ali me zapravo ništa nije moglo prirediti na ljepotu i čaroliju koja me je dočekala. Sva je moja visoka očekivanja ovo putovanje nadmašilo!
Prva je postaja bila Edinburgh, udaljen samo tri sata izravnog leta iz Budimpešte. Ako ste fleksibilni s datumima, avionske se karte mogu pronaći vrlo povoljno, što je bio i moj slučaj. Edinburgh me osvojio na prvi pogled, već kroz prozor autobusa tijekom polusatne vožnje s aerodroma. Nakon što sam kročila na njegove kamene ulice, zaljubila sam se u stari grad, dvorac koji bdije nad gradom s uzvisine, tartan na svakom koraku, zvuk gajdi uličnih svirača, brojne stepenice i uske tajanstvene prolaze. Vrlo je jednostavno orijentirati se u Edinburghu, a ja sam ga prolazila pješice, što mi je na svim putovanjima omiljeni način obilaska.
Veličanstveni edinburški dvorac, smješten na 80 metara visokoj stijeni ugašenog vulkana, izdiže se iznad grada poput čuvara njegove povijesti. Zbog svojeg je strateškog položaja bio jedna od najvažnijih utvrda u škotskoj povijesti, često u središtu sukoba između Škota i Engleza. Unutar njegovih zidina čuvaju se škotske krunske dragocjenosti. Dvorac je povezan i s dramatičnom sudbinom Mary Stuart, kraljice Škotske, koja je upravo tu rodila svog sina, budućeg kralja Jakova VI. Svakoga dana (osim nedjelje, Velikog petka i Božića) u 13 sati s dvorca ispaljuje top – tradicija je to koja je nekada pomorcima služila za točno određivanje vremena.
Od dvorca prema istoku spušta se najpoznatija ulica u gradu – Royal Mile. Duga je jednu škotsku milju, oko 1,8 kilometara, te povezuje dvorac s palačom Holyrood. Uz nju se nalazi i katedrala sv. Gilesa, jedno od najvažnijih sakralnih mjesta u zemlji. Nekoliko se koraka niže nalazi Grassmarket, trg koji danas izgleda veselo i živahno, ali skriva prilično mračnu prošlost. U srednjem se vijeku tu prodavala stoka i konji, a poslije su se na istom mjestu održavala javna pogubljenja. Danas je to mjesto kafića, pubova i malih trgovina, a pogled na dvorac iz ove doline jedan je od najfotografiranijih u Edinburghu i u tom sam pogledu uživala svako jutro uz doručak u hostelu gdje sam odsjela.
Iz Grassmarketa prema Royal Mile vodi zakrivljena i pomalo bajkovita ulica Victoria, s trgovinama obojenim u žive boje. Kažu da je upravo u toj ulici, u Elephant caffeu, J. K. Rowling pisala priču o Harryju Potteru te da je Ulica Victoria poslužila kao inspiracija za Diagon Alley. Hodajući njome, lako je razumjeti zašto. Posebno mjesto u gradu ima i groblje Greyfriars. Ondje se nalazi statua malenoga psa Bobbyja, čija je priča postala jedna od najpoznatijih lokalnih legendi o vjernosti. Nakon smrti vlasnika, policajca Johna Graya, pas je 14 godina dolazio na njegov grob. Stanovnici grada brinuli su se o njemu i donosili mu hranu, a gradske su vlasti napravile iznimku od zakona o psima lutalicama kako bi Bobby mogao ostati na groblju. Danas je njegova statua jedno od najposjećenijih mjesta u tom dijelu grada.
Edinburgh ima i svoju tamniju povijest. U 17. i 18. stoljeću bio je poznat pod nadimkom Old Reekie, odnosno "Stari Smrdljivac", jer je grad tada bio prenapučen, a otpad se izbacivao kroz prozore ravno na ulice. Kanalizacija kakvu danas poznajemo nije postojala, pa su mirisi i higijenski uvjeti bili daleko od današnjih standarda. S druge strane, upravo je Edinburgh bio i jedno od središta prosvjetiteljstva. U 18. stoljeću tu su djelovali filozofi i znanstvenici poput Davida Humea i Adama Smitha, čije su ideje snažno utjecale na europsku filozofiju i ekonomiju.
Između povijesnih ulica i velikih spomenika nalazi se i mirnija strana grada. Princes Street Gardens park je smješten između starog i novog dijela grada, odakle se pruža pogled na spomenik Sir Walteru Scottu i dvorac. Nedaleko od toga nalazi se i Nacionalna galerija, u kojoj se čuvaju djela europskih majstora. Bila mi je velika želja otići do mora, pa sam jedno poslijepodne iskoristila za posjet plaži Portobello, udaljenoj samo pola sata vožnje autobusom od središta Edinburgha. Ondje sam prošetala dugom promenadom i uživala u pogledu na hladno Sjeverno more.
Highlands i Isle of Skye
Nakon Edinburgha uslijedio je meni najdraži dio putovanja – trodnevni izlet u Highlands i Isle of Skye. Izlet sam bukirala kod lokalne agencije Rabbie's Tours, jer su specijalizirani za male grupe i imaju odlične recenzije zadovoljnih putnika. U našem minibusu bilo nas je samo dvanaest, što je putovanju dalo vrlo opuštenu i intimniju atmosferu. Društvo je bilo šaroliko – Kanađani, Nijemci, Kinezi, Amerikanci, Rusi, Japanac i ja kao predstavnica Hrvatske te sjajan vodič Neil, koji je bio neiscrpan izvor informacija, šala i izvrstan DJ. Sjajno smo se slagali tijekom cijelog putovanja, vrijeme nas je poslužilo, nije bilo kiše, a izbjegli smo i gužve.
Kad se napusti Edinburgh i krene prema sjeveru, krajolik se postupno mijenja. Gradovi i sela postaju sve rjeđi, a ceste prolaze kroz doline, uz jezera i preko brežuljaka. Škotsko je visočje poznato po dramatičnim pejzažima koji često služe kao kulisa filmskim produkcijama. Jedno je od takvih mjesta dolina Glencoe. Planine koje se ondje uzdižu stvaraju gotovo filmsku scenografiju, zbog čega su upravo tu snimane scene za filmove poput Skyfall iz serijala o Jamesu Bondu. Glencoe je, međutim, poznat i po jednom od najmračnijih događaja u škotskoj povijesti. Godine 1692. ondje se dogodio masakr klana MacDonald. Vojnici koji su bili primljeni kao gosti u njihovim kućama okrenuli su se protiv domaćina i ubili desetke ljudi. Taj je događaj i danas simbol izdaje u škotskoj povijesti. U blizini doline uzdiže se i Ben Nevis, najviši vrh Ujedinjenog Kraljevstva. Njegov je vrh često prekriven snijegom, čak i kada su doline ispod njega zelene.
Put prema otoku Skye vodio nas je kroz krajolike koji izgledaju gotovo nestvarno. Tamna jezera, zeleni pašnjaci, plavo nebo i stada ovaca stvaraju prizore koji su postali simbol Škotske i doista oduzimaju dah i odmor su za oči i dušu. Posebnu su nam pažnju privukla goveda highland, poznata po dugoj dlaci i širokim rogovima, pa smo stali fotografirati ih.
Jedan se od zanimljivih zakona u Škotskoj odnosi na kretanje kroz prirodu. Prema zakonu donesenom 2003. godine ljudi imaju pravo slobodno se kretati kroz većinu krajolika, čak i preko privatnih zemljišta, dokle god poštuju prirodu i vlasnike zemljišta. Zahvaljujući tome planinari i putnici mogu istraživati pašnjake, obale jezera i planinske staze bez velikih ograničenja. To smo pravo iskoristili i mi tijekom našeg putovanja. Nakon visočja put nas je odveo na otok Skye, jedno od najljepših i najposebnijih mjesta u cijeloj zemlji. Otok je povezan s kopnom mostom, a kada se prijeđe na drugu stranu, krajolik odjednom postaje još dramatičniji i jedan je prizor ljepši od drugog te izgleda kao da je nastao iz mašte nekog slikara. Dramatične litice, planine oštrih vrhova i pejzaži koji se mijenjaju iza svakog zavoja čine ga uistinu jednim od najspektakularnijih mjesta u Škotskoj.
Glavni grad otoka, Portree, smješten je uz malu luku i bio nam je baza za noćenja. Njegove su kuće obojene u pastelne boje i tvore prizor koji se često pojavljuje na razglednicama. Ujutro je luka posebno mirna, a imala sam sreće dvaput ovdje promatrati spektakularan izlazak sunca i početak novog dana. Ovdje sam također jela sjajne obroke pripremljene od svježe, netom ulovljene ribe.
Jedna od najpoznatijih prirodnih formacija na otoku je Old Man of Storr, visoka stijena koja se uzdiže iznad brežuljaka te izgleda poput prirodnog tornja. Vodič Neil poveo nas je na hike upravo ondje. Uspon je dug oko četiri kilometra i traje sat vremena, a pogled s vrha na doline, jezera i more u daljini je neprocjenjiv i teško se može opisati riječima. Na otoku se nalazi i Fairy Glen, neobičan krajolik sastavljen od malih travnatih brežuljaka. Naziv dolazi iz starih legendi o vilama koje su, prema narodnim pričama, živjele u tom području. I most Sligachan također ima svoju legendu te kaže da će vam vile podariti vječnu ljepotu ako uronite lice u vodu ispod njega na sedam sekundi.
Zapadna je obala otoka pak potpuno drukčija. Ondje se nalazi plaža Talisker, gdje valovi Atlantskog oceana udaraju o tamne stijene i litice, a šetnja kroz pašnjake do plaže izgleda poput slikovnice. Nedaleko od obale nalazi se poznata destilerija Talisker, a bila nam je idealno mjesto za predah i kušanje škotskog viskija s karakterističnim dimljenim okusom.
Na povratku prema kopnu posjetili smo dvorac Eilean Donan, koji datira iz 13. stoljeća i jedan je od najfotografiranijih škotskih dvoraca. Smješten na malom otoku između tri jezera, izgleda kao da je izašao iz povijesne kronike. Nakon dvorca krenuli smo put Fort Augustusa na Loch Nessu, nadajući se da ćemo ugledati slavnu Nessie, no to se ipak nije dogodilo. Dok smo se vraćali prema Edinburghu, sabirala sam dojmove s izleta i pomislila kako se želim vratiti na ovo mjesto gdje se priroda pokazuje u svojoj najdramatičnijoj i najljepšoj verziji.
Glasgow
Nakon povijesnog Edinburgha i divne prirode, potpuno drukčiji doživljaj pružio mi je Glasgow. Urban, energičan i pomalo buntovan, najveći je grad u Škotskoj i stoljećima je bio srce industrije i trgovine, posebno brodogradnje na rijeci Clyde. Kroz povijest je bio toliko važan da su ga često nazivali "drugim gradom Britanskog Carstva". Danas je Glasgow grad umjetnosti, kulture i obrazovanja. Meni se najviše svidio West End, dio grada u kojem se isprepleću parkovi, muzeji i studentski život. Ondje se nalazi Muzej i galerija Kelvingrove, jedna od najposjećenijih atrakcija u Škotskoj. U toj se impozantnoj zgradi čuva velika zbirka umjetnina i povijesnih predmeta. Među njima se posebno ističe slika Salvadora Dalíja Krist svetog Ivana od Križa, jedno od najpoznatijih djela u muzeju. Odmah do muzeja nalazi se Kelvingrove Park, veliki viktorijanski park kroz koji teče rijeka Kelvin. Park je nastao još sredinom 19. stoljeća i danas je jedno od najljepših mjesta za predah od gradske vreve.
Posjetila sam i Sveučilište u Glasgowu, jedno od najstarijih u Ujedinjenom Kraljevstvu. Osnovano je 1451. godine, a njegove zgrade i dugi kameni hodnici izgledom podsjećaju na Hogwarts iz Harryja Pottera. Nakon Sveučilišta prošetala sam do Botaničkog vrta, a zatim sam se niz Byres Road spustila do rijeke Clyde, gdje sam razgledala Riverside muzej, koji čuva tisuće predmeta povezanih s prometom i industrijom, od tramvaja i lokomotiva do starih automobila. To je podsjetnik na vrijeme kada je Glasgow bio jedan od najvažnijih industrijskih gradova Europe. Podzemnom željeznicom, koju stanovnici zbog kružne linije i narančaste boje vlakova nazivaju Clockwork Orange, stigla sam do centra, gdje sam obišla katedralu i Necropolis, viktorijansko groblje iz 19. stoljeća. Navečer sam se vratila u Edinburgh, a sljedeće sam jutro – prije polaska kući - posjetila još Nacionalni muzej (većina muzeja u Škotskoj, kao i u cijelom Ujedinjenom kraljevstvu, ne naplaćuje ulaznice).
Sretna sam i zahvalna jer sam u šest i pol dana imala isključivo pozitivna iskustva, osjećala se potpuno sigurno, doživjela ljubaznost i susretljivost od svakog koga sam srela na svome putu, upoznala divne ljude iz cijelog svijeta, vodila duge i zanimljive razgovore, u tišini uživala u pogledu, puno se smijala, odmorila oči na zelenim pašnjacima i plavom nebu, prepješačila gotovo devedeset kilometara, vidjela tri vrlo različita lica Škotske, izišla iz zone komfora i naučila puno o sebi i drugima.
Škotsku sam doživjela kao zemlju snažnih kontrasta između gradova i divljine visočja, između povijesti i prirode, između mirnih luka i surovih atlantskih obala. I možda je upravo zato jedna od najdražih zemalja koje sam dosad posjetila.