Ponos Hrvatske priznanje je koje se dodjeljuje građanima Hrvatske čija su djela obilježena humanošću, hrabrošću, solidarnošću i nesebičnošću, onima koji svojim postupcima pomažu drugima i pokazuju da dobrota, poštenje i spremnost na pomoć i dalje imaju važno mjesto u društvu. Stoga Ponos Hrvatske nije samo nagrada nego i podsjetnik na vrijednosti koje povezuju zajednicu i vraćaju vjeru u ljude.

Godine rada i odricanja

Među ovogodišnjim je laureatima i licencirani potražni tim HGSS-a Stanice Osijek, K9 potražni tim koji čine vodič Hrvoje Domazetović i mlada nizozemska ovčarka Luna. Nagrada im je pripala jer je upravo potražni tim Stanice Osijek prvi pronašao nestalu osobu i tako joj spasio život.

Pročelnik HGSS-a Stanice Osijek Krešimir Burazin smatra to priznanje još jednom potvrdom da su i drugi prepoznali trud koji članovi ulažu u sve što rade.

- Takva priznanja potvrđuju da ljudi vide i cijene sav trud, odricanje i bezbrojne sate koje naši članovi ulažu kako bi uvijek bili spremni pomoći drugima. Izrazito smo ponosni na Hrvoja i Lunu kao članove naše stanice, ali i na cijeli tim HGSS-a koji se bavi obukom vodiča i potražnih pasa te koji već godinama ostvaruje iznimne rezultate na terenu - ističe Burazin, napominjući kako su za njih potražni psi neprocjenjiv resurs, jer jedan vodič sa psom u potrazi može zamijeniti tridesetak ljudi.

GOJKO MITIĆ

HGSS metodologiju traženja nestale osobe temelji na analizi ponašanja pojedinih kategorija nestalih osoba i statističkoj analizi podataka iz stvarnih potražnih akcija traganja i spašavanja iz cijelog svijeta.

Pročelnik ističe kako im ti podatci govore da je potrebno pretražiti oko 20 četvornih kilometara, odnosno 2000 hektara, najčešće nepristupačnog terena, u svrhu nalaženja tri-četiri osobe, što odgovara kategoriji kakvu su imali i u uspjeloj potrazi na Erdut-planini, nagrađenoj velikim priznanjem.

- S kvalitetnim K9 potražnim timom to ide puno brže, pogotovo u uvjetima mraka i susnježice, kakve smo imali te večeri, i povećava se šansa da osobu pronađemo živu te da joj zaista i možemo pomoći - pojašnjava Burazin.

Podsjeća također da je, kako nastao ovakav, vrhunski tim, potrebno bezbroj sati, mnogo dana i godina rada.

- Hrvoje je dugogodišnji član HGSS-a i gotovo sve svoje slobodno vrijeme ulaže u to da on i njegov pas budu što bolji tragači i spašavatelji - zaključuje Burazin.

Hrvoje Domazetović vodič je potražnih pasa iz Osijeka koji već godinama sa psima pretražuje neke od najzahtjevnijih terena u Slavoniji i Baranji. Danas je uz njega Luna, dvoipolgodišnja licencirana potražna kujica, a prije nje bio je Max, belgijski ovčar s bogatom karijerom potražnog psa, sa šest nalazaka i bezbroj sati provedenih na terenima na kojima je jedan dobar pseći nos vrijedio više od desetaka ljudi.

GOJKO MITIĆ

Hrvojeva priča s potražnim psima nije počela slučajno ili iz hobija, nego mu je, kao rendžeru u JU Kopački rit, u sjećanju ostao duboko urezan događaj koji ga je potaknuo na odluku da se pridruži HGSS-u.

Naime, njegovi su kolege rendžeri na terenu pronašli ostatke čovjeka koji je na nepristupačnom području ležao gotovo godinu i osam mjeseci a da ga nitko nije tražio sustavno, organizirano i na način kako to danas radi HGSS. Hrvoje je znao da se takve situacije mogu ponoviti i dogoditi svakome tko dolazi u Kopački rit, koji vrlo lako može postati zamka za ljude koji skrenu sa staze, izgube orijentaciju ili precijene teren.

Vrijednost psa u teškim uvjetima

- Tada sam nabavio svog prvog psa, belgijskog ovčara Maxa. Čitao sam, učio i shvatio da pred sobom imam psa kojem treba zadatak, rad i smisao. Ideja da ga usmjerim prema traženju ljudi došla je gotovo prirodno, ali sam znao da to ne mogu raditi sam. Takav pas ne nastaje improvizacijom, potrebni su sustav, znanje, trening i ozbiljna organizacija. I zato sam se priključio HGSS-u - prisjeća se Hrvoje, dodajući da je HGSS već radio ozbiljno i sustavno na obuci potražnih pasa.

Kaže kako se Max pokazao iznimnim tragačem, ne samo zato što je imao šest nalazaka nego i stoga što je u potragama temeljito pretražio zadane terene.

- U potragama pas ne vrijedi samo onda kada baš on pronađe nestalu osobu, jednako je važan i onda kada temeljito očisti velik komad terena i potvrdi da ondje nema nikoga. To skraćuje potragu, štedi vrijeme i usmjerava ljude na druga područja, a vrijeme je upravo ono čega u takvim situacijama uvijek nedostaje - kaže Hrvoje, naglašavajući da se vrijednost potražnog psa najbolje vidi u teškim uvjetima, jer pas ulazi onamo gdje čovjek ne može, a i kada ne ulazi, osjeti ono što je čovjeku nedostupno.

Hrvoje priča da u praksi većina pasa izlazi na ispit između druge i treće godine života.

- Ispit traje cijeli dan i tu se vidi razlika između psa koji zna osnovu i psa koji je spreman za stvarni teren. Nije dovoljno da pronađe osobu, mora je jasno označiti, najčešće lavežom. Ako pas ne laje dovoljno, nalaz ne znači mnogo. U nekim dijelovima ispita mora zalajati stotinu puta. Neki psi brzo nauče tražiti, ali sporo usvajaju lajanje, neki pak imaju problem s nepoznatim osobama, neki s osobama koje leže, neki s neobičnim situacijama, koje ih zbune. Sve to traži vrijeme, rad i iskustvo. Tek tada je jasno da vodič može vjerovati psu, a sustav timu - tvrdi naš sugovornik.

GOJKO MITIĆ

Kod Lune je, priznaje, išlo brže.

- Vjerojatno i zato što me je Max naučio kako biti bolji vodič. Luna je licencu položila vrlo rano, sa samo dvadeset mjeseci. Danas ima dvije i pol godine i već je iza nje nekoliko ozbiljnih akcija, a bome već i prvi nalazak. Takvi trenutci ostaju upisani i u psu i u ljudima. Posebno kada potraga završi dobro, kada se osoba pronađe živa i kada se unesrećeni stavlja na nosila. Tek tada napetost konačno popusti, uzbuđenje se prelijeva na cijeli tim. Pas to osjeća, Luna tada hoda oko ekipe koja nosi pronađenu osobu kao da i sama želi pomoći. Nije riječ samo o istreniranom ponašanju nego i o pripadnosti. Pas zna da je dio tima - objašnjava Hrvoje, ističući da je upravo to ključ svega.

Prema njegovim riječima, potražni pas ne radi to zato što mora, niti ga se može izgraditi prisilom, nego to rade psi koji obožavaju svoj posao, koji vole vodiča i koji osjećaju povezanost s ljudima oko sebe.

- U potrazi nema puno prostora za pogrešku. Ako negdje promašiš, posljedice mogu biti ozbiljne. Ako nekoga ne nađeš na vrijeme, ishod može biti koban. Ta vrsta odgovornosti duboko povezuje i ljude i pse - poručuje.Na kraju Hrvoje kaže da posao ne završava na terenu.

Pas ostaje s obitelji

- Potražni pas u HGSS-u nije "službeni alat" koji se nakon karijere zamijeni novim. On je član obitelji, od prvog dana do kraja života. To znači da vodiči s jednim psom završe karijeru, ali ga ne ostavljaju. Pas ostaje kod kuće, u obitelji, a u isto vrijeme dolazi novi pas, počinje nova obuka i stvara se nova dinamika.

Važnim, međutim, Hrvoje ističe da je svaki uspjeh rezultat mnogo šireg sustava.

- Nema nalazaka bez velikog broja ljudi koji se vikendima educiraju, treniraju rad s GPS-om, uče organizaciju potraga, vođenje akcija i rad s dronovima. Nema nalaska bez logistike, bez analize terena i bez timskog rada. Psi i vodiči najmanje jednom mjesečno cijeli vikend provode na treninzima, a, osim toga, rade i tijekom tjedna. Upravo zato HGSS funkcionira kao sustav, a ne kao skup pojedinaca. Neke stanice imaju više pasa, neke manje, neke ni jednog, ali u ozbiljnim akcijama pomoć stiže brzo. I to je razlika koja spašava vrijeme, a često i život - poručuje Hrvoje, ističući da ljudi to prepoznaju.

Kaže da obitelji nestalih gotovo svaki put ostanu iznenađene koliko se članovi HGSS-a trude, koliko im je stalo i koliko osobno doživljavaju potragu.

- Kao da traže nekoga svog. I možda je baš u tome razlog zbog kojeg HGSS uživa toliko povjerenje javnosti - smatra on.

Siguran je da rad sa psima mijenja čovjeka, uči ga strpljenju, samokontroli, promatranju i razumijevanju.

- Pas te prisili da usporiš, da bolje vidiš, da budeš precizniji i pošteniji u odnosu prema drugome. Odavno sam od jednog čovjeka čuo uzrečicu: "Kad upoznaš psa, zastidiš se čovjeka." A meni je nekako u glavi, kroz to moje iskustvo, pogotovo s mojim radnim psima, Maxom i Lunom, da te psi nauče i natjeraju da budeš bolji čovjek. Znači, moraš svoj temperament malo suzbiti, prilagoditi se, promatrati što tim psima odgovara i mišljenja sam da sam bolji nego što bih bio da nisam radio sa psima. I to mogu svakom preporučiti - zaključuje ovogodišnji Ponos Hrvatske, Hrvoje Domazetović.