Voziti novi, pa i rabljeni, automobil osamdesetih u Osijeku nije bilo jednostavno. Glavni je razlog bio, naravno, benzin, čega je stalno nedostajalo, pa se početkom osamdesetih vozilo par-nepar, što znači da su vozači automobil mogli voziti svaki drugi dan, ovisno kojim im brojem završava registracija - parnim ili neparnim...

Mnogi su tomu pokušali doskočiti, pa su crnim izolacijskim vrpcama prepravljali brojeve, no ne bi se dobro proveli ako bi ih zaustavila policija.

Kampiranje za gorivo

Nakon vožnje par-nepar, 1982. godine uvedena je kupnja benzina na bonove, što je, kako tvrde neki od onih koji su vozili u to vrijeme, bilo još gore, jer vozači su imali pravo na 40 litara goriva mjesečno, no nekada ni do toga nisu mogli doći, pa su prečesto na crpkama čekali satima i na kraju ipak ostali bez goriva jer ga više nije bilo. Zbog toga su neki kampirali na benzinskim crpkama, a goleme su se gužve smatrale gotovo normalnima.

Uza sve to, gorivo je mnogima bilo preskupo, a zbog čestih poskupljenja, na udaru su bili i djelatnici Ine, kojima su vozači često spominjali majku, kao da su oni krivi za još jedno poskupljenje u nizu.

Nije bilo teško samo nabaviti benzin nego i kupiti automobil. Kolike su bile cijene, s obzirom na stalnu inflaciju, teško je precizno reći, ali prema nekim pronađenim izračunima 1987. “peglica”, koja je bila i najpovoljniji automobil, stajala je 19 prosječnih plaća, Yugo 45 oko 30 prosječnih plaća, a, vjerovali ili ne, uvozni Mercedes 560 SEC - 1231 mjesečnu plaću.

Cijene su stalno rasle, pa su tako 1986. Zastavina vozila prosječno poskupjela za 29 posto. Teško je shvatiti kako, ali Osječani su ipak kupovali preskupe im automobile. Tako je, primjerice, a zabilježio je to i Glas Slavonije, 1982. godine automobil iz Crvene zastave čekalo 18 tisuća domaćih kupaca, što je iznosilo mjesečnu proizvodnju tih vozila u Kragujevcu. Automobil si morao platiti unaprijed, a da stigne, čekalo se oko četiri mjeseca.

Najtraženiji su modeli bili Yugo 45 i Zastava 101, popularno zvana “stojadin”, za čiju prodaju gotovo da i nisu trebale reklame, no tu i tamo moglo se poneku naći i na stranicama Glasa Slavonije.

Pija makina

Dakako, bilo je i onih kojima je novo vozilo ipak bilo nedostižno, to je razlog zašto je osječka “Pija makina” bila jedno od najposjećenijih mjesta u gradu. Osamdesetih je bila smještena na Zelenom polju i, kako se moglo pročitati u Glasu, “Pija makina” izazivala je interes građana iznad svih očekivanja, te je često bila premalena za sva vozila, a znalo ih je biti i više od tisuću, pa su zbog toga vrlo često negodovali i kupci i prodavači. Žalili su se tada na neuređenost i neorganiziranost “Pije”, ali najviše zbog toga što nije bilo označenih mjesta za vozila na prodaju, pa su se stvarali čepovi, zbog kojih nitko nije mogu ni izići ni ući na tržnicu. No svi ti nedostatci građane nisu spriječili da svake nedjelje prijepodne posjete “Piju”.

Svakako još treba istaknuti i da su se vozači na razne načine snalazili i kako bi što jeftinije popravili svoje vozilo, za što im je itekako dobro došlo otvoreno Autoslavonijino skladište uništenih vozila, na kojem su slobodno mogli uzeti dio koji im treba. I ono u naše vrijeme gotovo nevjerojatno - osječki vozači koji su bili članovi Automoto saveza Jugoslavije imali su priliku sami popraviti manje kvarove na vozilu zahvaljujući radionici “uradi sam”, koja je bila otvorena cijeloga dana i članovima osim potrebnog alata besplatno nudila i stručni savjet dežurnog mehaničara. Suvišno je i reći da je interes bio golem.