Doktorica znanosti izrađuje novčanike: Lakše je biti hrabra nego biti nesretna!
Pred nama izabire jedan od mnogih svitaka podatne prirodne kože i započinje čaroliju, demonstrira nam radost stvaranja vlastitim rukama, preciznost i pedantnost, nepokolebljivu vjeru u rezultat, u proizvod sa svojim potpisom...
Lakše je biti hrabra nego nesretna - moto je Kristine Jeleč, vlasnice Pellosa, brenda pod kojim kreira i proizvodi kožne novčanike za žene i muškarce. Sudeći prema širokom osmijehu koji ne skida s lica, ta je 32-godišnja krhka žena znala sagraditi čvrstu konstrukciju za svoje snove. A kako i ne bi kada je, prije nego što je krenula u obrtničke i poduzetničke vode, stekla doktorat znanosti na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku, gdje je nakon diplome magistra inženjera građevinarstva ostala raditi kao asistentica.
Dat ću otkaz!
Krenula je, dakle, pravocrtno, putem koji joj je kao vazda odlikašici bio "zapisan". Znatiželjna, pametna i vrijedna učenica na Fakultetu je nastavila nizati izvrsne ocjene, pa je do kraja studija prikupila Rektorovu i čak tri Dekanove nagrade. Ondje se zaposlila kao asistentica, upisala je doktorski studij, udala se za kolegu (tada asistenta), rodila dvoje djece i doktorirala. No, u trenutku kada je trebala početi graditi sveučilišnu karijeru, od docentice sve do profesorice u trajnom izboru, Kristina je odlučila: "Dat ću otkaz!"
No hajdemo upoznati junakinju ove Priče s gradske duplerice u vrijeme kada je pohađala osnovnu školu u svojem ljupkom selu Cerni, nedaleko od Vinkovaca, gdje je odrastala, kao najstarije od troje djece, u skromnoj i radišnoj obitelji. "Škola mi je uvijek dobro išla, sama bih za sebe rekla da sam bila prava štreberica. Zbog toga su svi očekivali da ću odabrati gimnaziju, ali odlučila sam se za Tehničku školu. Tata je već tada imao građevinski obrt i plan je bio nastaviti njegovim stopama. Što bih onda izabrala nego studirati građevinu? Kad smo se prijavljivali, moj je izbor bio samo Građevinski fakultet u Osijeku iako sam na zagrebačkom imala izravni upis zbog visokog plasmana na natjecanju. Tako je počelo osječko poglavlje moje priče i život u studentskom domu idućih pet godina. I na Fakultetu sam se isticala rezultatima. Kad sad o tome razmišljam, rekla bih da su znanje i ocjene u školi i na Fakultetu bili moje najjače "oružje". Naime, u Cerni tada nije bilo puno opcija izvanškolskih aktivnosti kakvih ima u gradovima, pa je sviranje klavijatura ostalo neispunjena želja. Nisam bila uspješna sportašica, ni svjetska putnica... zbog toga mi je bilo važno imati sve te odlične ocjene, to me ispunjavalo. Ono što je drugima bilo teško, poput matematike, nacrtne geometrije ili nosivih konstrukcija, ja sam učila s lakoćom. Paralelno sam uvijek još nešto istraživala i učila, recimo, rad u Illustratoru ili Photoshopu. Mnogi će zaključiti kako mi za izradu novčanika sigurno nisu potrebna sva ta znanja i diplome, no zapravo je mnogo toga što sam naučila tijekom školovanja, ali i na vlastitu inicijativu, primjenjivo u poslu kojim se danas bavim s velikim užitkom i inspiracijom", otkriva Kristina.
Roditelji nisu razumjeli njezinu odluku o otkazu. Kao i većini drugih, nije im bilo jasno zašto bi uopće poželjela ostaviti siguran i dobro plaćen posao na kojem, kako godine odmiču, biva samo sve bolje. Pitali su se zašto bi netko tko se toliko potrudio tijekom školovanja i tko je doktor znanosti izabrao otisnuti se u nemirne vode privatnog poduzetništva i biti obrtnik. Da sve bude još manje jasno, Kristina nije odmah znala što točno želi raditi. Međutim, bilo joj je dovoljno to što je točno znala što ne želi.
Sama svoj šef
“Nisam otišla s Fakulteta zbog nezadovoljstva uvjetim ili odnosima. Baš naprotiv, posao je za poželjeti, ali ja sam shvatila da nije za mene. Zašto bih sebe zbog nekoliko godina studija obvezala nešto raditi 35 godina? Samo zato što netko drugi kaže da tako treba? Umjesto toga izabrala sam biti ono što jesam, živjeti u skladu sa sobom i raditi ono što me ispunjava i čini sretnom. Osvijestila sam to dok sam bila na rodiljnom s drugim djetetom, majčinstvo i burnout okrenuli su me naglavce, a kada sam sve procesuirala, usmjerili su me na pravi put - moj put. Poslušala sam svoj unutarnji glas, svoju intuiciju, počela tražiti rješenja i na kraju našla način. Suprug me je i u tome podržao, kao i uvijek", iskrena je Kristina.
Otkriva kako su se ona i četiri godine stariji suprug Mario upoznali na Fakultetu i zaljubili. "On je bio mladi asistent, a ja studentica na samom kraju studija. Iako sam bila među najboljim studentima i nisam trebala 'protekciju', svoju smo romansu držali u zoni privatnosti dok nisam diplomirala", iskrena je. Vjenčali su se i dobili sina i kćer, kupili lijepo uređenu kući u Livani, u blizini Marijevih roditelja, koji su u tom naselju između Osijeka i Čepina kupili svoj dom nakon dolaska iz Švicarske, u kojoj su 90-ih našli utočište od ratnog vihora u BiH. Kristina je prije 13 godina došla u Osijek i zavoljela ga na prvi pogled, zbog čega razmišlja da bi se jednom u njega i preselila s obitelji. "Sredina jako oblikuje osobu, njezine stavove i način razmišljanja. Osijek mi je u tom smislu vrlo inspirativan i uz njega me vežu samo lijepi trenuci", ističe.
Kad je o poslu riječ, znala je, tvrdi, da će njezin budući šef biti - ona sama. Ipak, dok nije odlučila izrađivati novčanike, tri je godine tražila, u sebi i oko sebe, inspiraciju i motivaciju za svoj budući posao.
“Prvo sam, 2021. godine, za vrijeme prvog rodiljnog, razmišljala da budem noktarica, onda smo suprug i ja 2021. i 2022. sami izradili svoj kuhinjski namještaj i još nekoliko za druge članove obitelji. Tijekom druge trudnoće i rodiljnog 2023. pomalo sam se bavila fotografijom, da bih se 2024. vratila na posao i doktorat, a onda sam odlučila - bavit ću se ručnom izradom kožnih novčanika. Znala sam da moj posao mora biti kreativan, precizan, da se mora raditi rukama i alatom te da mi mora omogućiti fleksibilnost radnog vremena. A rezultat? Kreativni, funkcionalni i estetski vrlo lijepi proizvodi", vodi nas kroz svoj proces odlučivanja Kristina.
Svoju je šarmantnu radionicu uredila u dvorišnom aneksu kuće, gdje, uz pomno odabran namještaj, biljke i glazbenu kulisu, osim alata, kože i konaca svih boja, ukrasnih kutija i vrpci, stoje dva reflektora, jer Kristina sama fotografira svoje proizvode, snima reelse, prezentira se na društvenim mrežama (FB: Pelos./IG: pellos.leather.wallets/) i vodi web shop. U svemu je tome autentična i vrlo iskrena, jer drži da je i to izdvaja od drugih. Pred nama izabire jedan od mnogih svitaka podatne prirodne kože i započinje čaroliju, demonstrira nam radost stvaranja vlastitim rukama, preciznost i pedantnost, nepokolebljivu vjeru u rezultat, u proizvod sa svojim potpisom...
A on je - novčanik od kože premium kvalitete, originalna dizajna, 100 % hand made. To podrazumijeva i višu cijenu, pa je često pitaju kako nalazi kupce, s obzirom na to da su trgovački centri i web shopovi preplavljeni novčanicima koji stoje desetak eura. Oni još skeptičniji zabrinuti su za to koliko će još ljudima i trebati novčanici, s obzirom na našu digitalnu stvarnost.
Nevjernim Tomama na znanje - novčanik sa znakon Pellos baš je ono što od novčanika očekujete, bezvremenski klasik: stane u svaku torbu i džep, a opet je u njemu nevjerojatno puno prostora za novčanice i sitniš, osobne dokumente, kartice, razne papiriće i šalabahtere, poneku amajliju, pa i za tzv. crni fond. Novčanik je zapravo vrlo osoban predmet koji lako priraste srcu, pa se nerijetko viđaju pohabani primjerci kojih se njihovi vlasnici, jednostavno, ne mogu riješiti. "Da, nedavno sam jednoj gospođi izradila repliku posve iskidanog novčanika njezina supruga, koji se prenosio generacijama. Bila je to doista lijepa gesta, jako me razveselilo kad sam čula da mu se svidio", otkriva nam Kristina i time ilustrira prisan odnos s kupcima kojima rado izlazi u susret nekim personaliziranim zahtjevom poput imena ili citata.
Osim novčanika izrađuje i kartičnjake, pernice (koje su zgodne i za olovke za usne, oči ili obrve), držače za boce i termosice, privjeske s fotografijama najdražih, futrole za naočale... Pakira ih u poklon-kutije obgrljene satenskom mašnom, u njoj ćete naći i karticu s njezinom garancijom i žigom, što su detalji koji čine razliku i pokazuju poštovanje prema svakom kupcu.
Obitelj, karijera, samostalnost
Kristini je također jako važno da ima svoju samostalnost i svoju karijeru. Zbog toga je diplomirala i doktorirala, zbog toga svaki dan nauči nešto novo, zbog toga je iskrena prema sebi i drugima... Važno joj je uspostaviti ravnotežu obiteljskog i poslovnog života a da pritom zadrži i pravo na nešto što će biti samo njezino. "Nisam željela staviti svoj život na čekanje i poslije prigovarati mužu i djeci da sam se zbog njih odrekla sebe. Patrik i Lea idu u vrtić, suprug ima svoju karijeru, ja radim ono što volim, imam vrijeme za sebe, a, opet, puno smo i često zajedno, oboje smo uistinu posvećeni djeci, ali nismo tzv. helikopter-roditelji.
Klinci trebaju naučiti prevladati svoje male strahove, trebaju se osamostaliti, pa i to razvijamo u njih. Svi volimo biti na zraku, i samoj mi je važno kretanje, volim bicikl, rolanje, vježbanje u teretani... Suprug i ja doista se dobro slažemo, volim što rastemo skupa, podržavamo jedno drugo, dijelimo obveze. Ne znam je li do njegova odgoja ili do toga kako se odnosimo jedno prema drugome, vjerojatno oboje, doista imam divnog muškarca pokraj sebe", kaže Kristina.
Smatra da je današnje vrijeme doba bezbroj mogućnosti. "Ako vam je tijesno u svakodnevici, uvijek možete pokušati nešto drugo, naučiti nešto novo, pa i pogriješiti na drugi način, neće zbog toga biti smak svijeta, svanut će novi dan, pun novih mogućnosti", odlučna je Kristina, koja je komotna i zadovoljna u svojim izborima.
Da parafraziramo citat iz Forresta Gumpa: Život je kao novčanik, nikad ne znaš što ćeš dobiti. No, ako se odlučiš za jedan Kristinin, znamo da će ti u njega stati i snovi.
