I vrhunska osječka kultura nicala je iz teške besparice
Osamdesetih se u Osijeku snimalo nekoliko filmova i serija, među kojima i najpopularnija, “Rat i sjećanja”
Nedovoljno sredstava, premalo prostora, gubitci – najčešće su riječi kojima se opisivalo stanje osječke kulture u 80-im godinama 20. stoljeća. No, istodobno, hvaljeni su brojni projekti koje je osječka kultura uspjela iznjedriti. Paradoksalno, ali bilo je upravo tako.
SIZ upozorava na gubitke
Primjerice, u Glasu Slavonije 1988. godine moglo se pročitati kako gubitak u poslovanju bilježe HNK, Galerija likovnih umjetnosti te Gradska i sveučilišna knjižnica. Stoga su tada u SIZ-u za kulturu, samoupravnoj interesnoj zajednici – instituciji u socijalističkom sustavu Jugoslavije iz koje su se izdvajala sredstva za financiranje kulture, ustvrdili kako se pozornost mora pokloniti pravim uzrocima gubitaka, jer se sumnjalo na nedomaćinsko ponašanje. I ostale ustanove u kulturi nisu bile u dobroj financijskoj situaciji, odnosno većina ih je bila tek na pozitivnoj nuli. Ni tri godine prije, 1985., situacija nije bila ništa bolja, pa se tako u Glasu moglo pročitati kako je stanje u kulturi toliko složeno da je teško i zamisliti mogućnost daljnjeg pogoršanja materijalnih prilika u kulturnim djelatnostima.
No, osim što je većina kulturnih ustanova u gradu bila u lošoj financijskoj situaciji, s prostorom je bilo još gore, izuzevši naravno obnovljeni osječki HNK. Kako je 1985. zapisano u Glasu, Gradska i sveučilišna knjižnica muku je mučila s prostorom, jer osim što je mjesta za građu bilo sve manje, nedostajala je čitaonica za građane i studente. Muzej Slavonije također je vapio za obnovom, kao i Galerija likovnih umjetnosti, u kojoj je bilo premalo mjesta za postojeći fundus, a trebalo je obnoviti i izložbeni prostor. Ipak, najlošije je bilo u Dječjem kazalištu “Ognjen Prica”, gdje su bili narušeni i međuljudski odnosi. Naime, nekoliko godina nisu imali ni direktora, jer na pet natječaja nitko nije izabran. Uza sve to, 1985. godine, samo nekoliko mjeseci nakon popriličnog investicijskog zahvata na pozornici Kazališta, koja je tako postala najsuvremenija u Jugoslaviji, građevinska je inspekcija zabranila upotrebu gledališta jer je spušteni strop dotrajao i zbog ispadanja pločica postojala je opasnost za gledatelje.
Unatoč svim problemima, kultura u Osijeku ipak je itekako grabila naprijed. Izdvojimo 1987. godinu, kada su građani, ali i djelatnici u kulturi, programe u kulturi ocijenili itekako uspješnim. Kao najuspješnija izdvojena je premijera Krležine drame “U logoru” u HNK-u, ali je i sugerirano kako bi ta osječka ustanova kulture trebala ići prema žanru mjuzikla i operete. Izdvojena je i 300. izvedba Zajčeva “Nikole Šubića Zrinjskog”, kao i izložba skulptura Marijana Sušca, 11. Biennale Slavonaca i 3. Memorijal Ive Kerdića.
I nekoliko godina prije, ali i poslije, HNK se mogao pohvaliti izvrsnim i gledanim predstavama. I Dječje kazalište imalo je dobrih godina, među kojima i 1980., kada je ondje praizvedena predstava “Vesela avlija”, na tekst i glazbu Osječanina Branka Mihaljevića. Godine 1982. Kazalište je provelo i anketu među građanima, koji su njegov rad ocijenili vrlo dobrim i odličnim, a kao najbolje izdvojili su predstave “Postolar i vrag”, “Heidi” te “Zeko, Zriko i Janje”.
Kvalitetnim i posjećenim programima nije zaostajala ni Galerija likovnih umjetnosti, koja je, primjerice, 1985. otvorila retrospektivnu izložbu Vladimira Becića, koji je dio svog školovanja proveo upravo u Osijeku. Na toj su izložbi prvi put zajedno izložena čak 242 Becićeva djela, koja je u samo prva dva tjedna od otvorenja vidjelo tri i pol tisuće Osječana, zbog čega je trajanje izložbe produženo.
Prva generacija diplomiranih glumaca
Zanimljivo je i što je 1984. Osijek, prvi put u povijesti svoga Sveučilišta, dobio i šest diplomiranih glumaca, što je itekako pridonijelo kvaliteti predstava osječkog HNK-a.
Uz nabrojene institucije, bogat se kulturni život odvijao i u osječkom STUC-u, koji je tada bio središte alternativne scene. Osijek se mogao podičiti i časopisom za književnost, kulturu i društvena pitanja “Revija”, za koji su pisali mnogi istaknuti književnici, među kojima i Goran Rem, Delimir Rešicki i Josip Cvenić.
Osijek je bio poznat i kao filmski grad, s čak pet kina, ali i kao izvrsna filmska kulisa. Naime, 80-ih se snimalo nekoliko filmova i serija, no izdvojit ćemo najpopularniju, “Rat i sjećanja”, koja se na nekoliko lokacija u gradu snimala u veljači i lipnju 1986. Od nje je dobro profitirao Grad, ali i oko 850 statista, uglavnom građana u dobi od 50 do 70 godina.
Zbog snimanja osječka je Tvrđa promijenila vizuru i postala nacistički logor Theresienstadt, zbog čega njezini stanovnici nisu bili najsretniji, jer više nisu mogli parkirati automobile ispred kuće, a i s krovova su im skinute TV antene, jer su remetile scenografiju. Tako je i Osijek tih 80-ih postao mali Hollywood, a zasigurno i Houdini, jer gotovo se ni iz čega stvaralo vrhunsku kulturu, o čijim se dostignućima, eto, piše i danas!
