Svijet je oduvijek bio naše veliko dvorište, u kojem ostavljamo svoje tragove. Mi, “ugodomci”, samo smo karika u višegeneracijskom lancu koja se ponosno može osvrnuti na ono što je bilo jučer, ili prošle godine, ili prije desetljeće-dva...

Naš je trag zelen i raste zajedno s nama, pa kako generacije stasaju, tako su i mnoga stabla kojima smo udahnuli život sada već divovi koji nadahnjuju naše okruženje i čine ovaj planet ljepšim mjestom. Možemo se pohvaliti da su neka stabla već desetljetna, zapravo stara su upravo onoliko godina koliko je prošlo otkad je neka generacija rasla u učeničkom domu.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

U nacionalnim i lokalnim projektima sadnje neizbježno se nađu i učenici Doma Ugostiteljsko-turističke škole Osijek. Mimo zajedničkih sadnji, mi prepoznamo brisani prostor koji bi moglo resiti stablo, istražimo uvjete sadnje i rasta, pa sadimo. Sadili smo po dvorištima drugih škola i domova, domova za starije, ustanova i po parkovima grada. Veliko nam je zadovoljstvo pronaći mjesto na koje ćemo poneko stablo zasaditi kao iznenađenje.

Mladice su uvijek bile donacija, često roditelja i profesora. Projektom “Zasadi stablo, ne budi panj” zasadili smo mnoga ukrasna stabla, ali i voćke, koje rode na radost svih.

I ove je godine poziv Hrvatskih šuma da sudjelujemo u sadnji hrastove šume pod nazivom “Dani zajedničke sadnje” podrazumijevao pozitivan odgovor s naše strane. Ipak, čini mi se da su ruke đaka sve nježnije, ali ono što je istina - te ruke nisu držale štihaču! Izazovno je s tako nježnim bićima krenuti u ozbiljan pothvat.

Ovaj smo put bili prevezeni daleko izvan grada, na mjesto s kojeg nema povratka kad nekog svlada umor. No visoka razina dobrog raspoloženja učenika i u meni je budila optimizam da ćemo posao obaviti dobro. Ušli smo u kategoriju profesionalaca, jer smo zajedno s njima, jednako brzo, spretno i uspješno, podizali novi nasad hrastova, posao kojem se ne nazire kraj jer 10.000 stabala do početka vegetacije mora dobiti novo stanište.

Iskusili smo rad u šumi. Iskusili smo doručak uz vatru. I saznali smo kako sadimo na mjestu gdje su prije tri desetljeća bile “posađene” mine, koje su, srećom, izvađene.

Sad je neko drugo vrijeme, no nismo ostali nemoćni promatrači protoka vremena. Nekoć minirano mjesto crte razgraničenja dviju zaraćenih strana dobilo je dušu, utkanu našim entuzijazmom, ljubavlju i mladim hrastovima; trag koji ostaje kao zalog sretnije budućnosti!

Autorica teksta Gabriela Poslon, profesorica-savjetnica, odgojiteljica je u Domu učenika Ugostiteljsko-turističke škole Osijek.