Tragična je priča Mirele Čavajde, trudnice kojoj je hrvatsko zdravstvo uskratilo pravo na izbor, otvorila Pandorinu kutiju u kontekstu pristupa pobačaju u Hrvatskoj. U 24. tjednu saznala je da njezin Grga ima veliki maligni tumor na mozgu i vrlo male šanse da preživi. Unatoč tomu i prijetnji od sepse, u četiri su bolnice odbili obaviti zakonski i ustavno utemeljen pobačaj. Pomoć je, kao i mnoge druge žene, morala potražiti u Sloveniji.

U praksi kaskamo za EU-om

O tome gdje nastaje problem između pravne i stvarne slike govori dr. sc. Anita Blagojević, redovita profesorica na Katedri ustavnog i europskog prava Pravnog fakulteta u Osijeku. Stručnjakinja za ljudska prava ujedno je i vrlo vokalna oko pitanja rodne ravnopravnosti i pobačajnog zakonodavstva, jer prava žena su i dalje ugrožena u Hrvatskoj. Prema indeksu ravnopravnosti Unije, Hrvatska je pri samom kraju, pa razgovaramo i o tome koliko su ženska prava bojno polje za političke igrice i manjak solidarnosti.

Gdje nastaje problem između zakona i prakse pobačaja u Hrvatskoj?

- Hrvatska ima kvalitetan zakon iako je usvojen još 1978. godine. Pobačaj je zakonit i ustavno potvrđen od Ustavnog suda, ali što se tiče provedbe, tu su problemi. Najveći je vezan uz iznimno visok postotak ginekologa koji ulažu priziv savjesti. Unatoč najavama Ministarstva zdravstva da će ta pitanja biti riješena, na tom se planu ne radi ništa, koliko znam, jer npr. nije napravljen registar prizivatelja savjesti, koji je bio najavljen. Treba naglasiti i neujednačenu dostupnost usluge u nekim regijama Hrvatske, posebno u Slavoniji, gdje postoje bolnice s institucionalnim prizivom savjesti. To znači da se pobačaj ondje uopće ne može obaviti zato što su svi ginekolozi uložili priziv savjesti, što ne bi smjelo postojati jer se time ženama koje geografski pripadaju toj bolnici onemogućuje ostvarivanje Ustavom i zakonom zajamčenog prava. Općenito se o pravima žena govori premalo, a Hrvatska pritom ostvaruje tek minimalne pomake.

Koliko je slučaj Mirele Čavajde bio značajan za otvaranje rasprave o pristupu pobačaju?

- Izuzetno je važan jer, unatoč svim tragičnim elementima te priče, tema je dotad nekako bila gurnuta pod tepih. Slučaj je pokrenuo diskurs o problemima s kojima se žene suočavaju, i to ne samo žene koje imaju pravo na pobačaj do desetog tjedna od začeća nego i one koje, u iznimnim okolnostima i pod posebnim uvjetima, mogu ostvariti to pravo i nakon desetog tjedna, kao što je bilo u slučaju Čavajda. Smatram, a to pokazuju i određene analize, da taj problem i dalje postoji, a posebno je vidljiv u situacijama kada žene odlaze u Sloveniju kako bi ondje obavile pobačaj nakon desetog tjedna, u slučajevima kada postoje medicinske indikacije. Neću reći da je to ponižavajuće za žene u Hrvatskoj, ali je svakako diskriminirajuće.

U svojoj karijeri bavili ste se pitanjem pobačaja i na razini Europske unije. Postoje li ondje pomaci?

- U većini europskih država postoji visok stupanj konsenzusa o pobačaju, međutim, uvjeti pristupa pobačaju razlikuju se od države do države. Rokovi variraju od 10 do 24 tjedna od začeća. U Hrvatskoj je taj rok 10 tjedana, a u većini drugih država 12 ili 14 tjedana. U pojedinim državama postoji i razdoblje promišljanja, vrijeme koje mora proći od podnošenja zahtjeva za pobačaj do samog zahvata, a neke države prakticiraju i savjetovanje prije donošenja odluke. S druge strane, u nekim je europskim državama u posljednje vrijeme došlo i do ograničavanja pristupa pobačaju. Najpoznatiji je primjer Poljske, ali i Mađarske, gdje žena koja podnese zahtjev prije konačne odluke mora poslušati otkucaje srca fetusa. Što se tiče Hrvatske, mi s rodnom ravnopravnošću općenito loše stojimo. Najlošije stojimo u području moći. Paradoks je što, primjerice, obrazovanje većinski čine žene, ali na ravnateljskim pozicijama ipak su primarno muškarci, a tako je i u znanosti, medicini ili gospodarstvu. Najgoru situaciju imamo u političkoj participaciji žena, a upravo je to mjesto na kojem se donose odluke i gdje se može utjecati na prijedloge.

My Voice, My Choice

Nedavno je u EU-u izglasana inicijativa My Voice, My Choice. Što ona znači za države članice?

- To je velik iskorak! Žao mi je što inicijativa nije uspjela ostvariti sve svoje ciljeve, prije svega onaj usmjeren na zaštitu prava na pobačaj u okviru Povelje o temeljnim pravima Europske unije. Ipak, to ne znači da u budućnosti možda neće doći do promjena u tom području. Ono što je inicijativa ipak uspjela postići jest da će žene koje zbog različitih prepreka u svojim državama moraju putovati u druge zemlje kako bi ostvarile pravo na prekid trudnoće imati mogućnost financijske potpore iz fondova Europske unije. Svakako bi bilo bolje da je inicijativa uspjela i u dijelu koji je predlagao osnivanje posebnog fonda upravo u tu svrhu, ali i ovakav pomak važan je korak naprijed. Možemo, dakle, biti zadovoljni i ovim rješenjem, koje ide u korist smanjivanja, ako ne i ukidanja, financijskih prepreka vezanih uz ostvarivanje prava na pobačaj na području Unije.

Smatrate li da su ženska prava ugrožena zbog mizoginije ili političkih igrica?

- To je višedimenzionalni problem, no ono što, osobno, smatram velikim izazovom je populizam. Taj problem je i politički jer neke stranke u Saboru itekako u svom narativu imaju populističke tendencije, a one su često usmjerene prema rodnoj ravnopravnosti. Kada govorimo o populizmu i antirodnim perspektivama, oni su svakako prisutni. Neki su od primjera antirodnih okupljanja "Hod za život", javna bdjenja ispred bolnica u kojima se obavljaju pobačaji, a tu su i klečanja na trgovima te molitve za čednost žena i za ukidanje prava na pobačaj. To su pitanja o kojima se šuti i koja se često promatraju isključivo iz perspektive ideološke pripadnosti. Raspravlja se o tome jesu li to prava žena, je li riječ o takozvanoj rodnoj ideologiji ili o nečemu četvrtom, ali ono što je stvarni problem jest da to ne percipiramo dovoljno, ni mi kao građani, ali ni naše vlasti, kao problem koji je usmjeren na prava žena i rodnu ravnopravnost.

Što je potrebno promijeniti na pravnoj i društvenoj razini kako bi se postigla rodna ravnopravnost? Postoje li zemlje koji su dobri primjeri?

- Ni jedna zemlja nema stopostotnu rodnu ravnopravnost u praksi. Nije dovoljno imati samo kvalitetno i dobro napisano zakonodavstvo u tom području, ono što je ključno jest da se ono doista i provodi, a zna se tko ga treba provoditi. Dakle, kada pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, kao nadležna institucija za zaštitu prava vezanih uz rodnu ravnopravnost, podnese svoje godišnje izvješće Saboru, Sabor bi to izvješće trebao razmatrati bez odugovlačenja. U tom bi razdoblju zastupnici trebali pročitati izvješće i steći uvid u stanje. Međutim, često se događa da se o njima glasa tek nakon dvije ili tri godine. Dakle, očito je da našim saborskim zastupnicima pitanje ljudskih prava, posebice pitanje rodne ravnopravnosti, nije važno. Čini se da se na tim pitanjima ne dobivaju izbori.

Jeste li ikada u svojoj karijeri doživjeli neki oblik rodne diskriminacije ili seksizma?

- Jesam! Mislim da nema žene u Hrvatskoj koja nije doživjela bar neke suptilne oblike diskriminirajućeg ponašanja. Nisam se susrela s nekim ozbiljnijim izazovima, ali vjerojatno zato što sam kao pravnica itekako educirana u tom području. Velik dio naših građana nije. Ljudi ne mogu prepoznati diskriminaciju, ne znaju kako se zaštititi i komu se obratiti. Riječ je o višeslojnom problemu koji nije samo pravni nego i politički, ali i općedruštveni. Očito je da u području ljudskih prava općenito kao društvo još nismo spremni potpuno prihvatiti koncept građanskog obrazovanja, odnosno obrazovanja za ljudska prava, i dok god to pitanje ne riješimo, suočavat ćemo se s izazovima u području ljudskih prava.

Znanjem do ravnopravnosti

Kada je riječ o društvenoj sferi, vidite li rješenje i u većem osvještavanju javnosti o rodnoj ravnopravnosti?

- Apsolutno! Svako svoje predavanje počinjem i završavam naglašavanjem važnosti edukacije o ljudskim pravima općenito. To je ključna pretpostavka za bilo kakve promjene u našem društvu kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti. Zbog toga sam od 2023. godine voditeljica europskog projekta Jean Monnet modula pod nazivom “Europska unija i rodna ravnopravnost”, projekta koji nastoji temeljito educirati studente i širu javnost o važnosti rodne ravnopravnosti. Predavanjima, radionicama, okruglim stolovima te međunarodnom konferencijom koju planiramo u rujnu ove godine želimo potaknuti sve da ozbiljno razmišljaju o ovim temama, da ih dobro usvoje i da znaju kako zaštititi svoja prava u slučaju ugroze. n