Okrenuti brojčanik na telefonu i dobiti željenu osobu u osamdesetima je u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, pa tako i Osijeku, bio san koji su snivali mnogi, najčešće godinama.

Muke po dvojniku

Naime, iako su prve telefonske centrale u Europi nastale oko 1880. godine, u Osijeku su se prvi telefonski priključci za kućanstva pojavili sto godina poslije, i to jako sporo i jako skupo, što je u brojnih građana izazivalo frustracije. Tako su se, primjerice, stanovnici Višnjevca pobunili jer su 1980. potpisali ugovore za telefonske priključke i tada im je bilo obećano kako će radovi početi iduće godine. No dvije godine poslije, premda su sve uredno platili, od telefona ništa.

Ipak, nisu svi platili jednako. Za prve je prijavljene pretplatnike, 1980. godine, cijena bila 12 tisuća dinara, a dvije je godine poslije iznosila 45 tisuća dinara. Koliko je to bilo skupo, može se ocijeniti po tome što je prosječna plaća u Jugoslaviji 1980. bila 6500 dinara, pa su mnogi građani i dizali kredite kako bi mogli otplatiti uvođenje telefona.

Ni u kasnijim godinama cijena se nije znatno snizila, tako je, primjerice, 1986. telefonski priključak poskupio za 63 posto i stajao je 152 tisuće dinara. Koliko je to bilo u odnosu prema tadašnjoj plaći, teško je reći jer je te godine inflacija iznosila 91 posto te su realna kupovna moć i vrijednost dinara drastično varirali.

Zbog kašnjenja uvođenja telefonskog priključka oni koji su ih trebali uvesti, tadašnji PTT promet, opravdavali su se različitim razlozima, među kojima je najčešći bio da telekomunikacijski kabeli stalno poskupljuju, kao i ostala oprema, što usporava ritam širenja telefonije. No bila su tu i stalna obećanja kako priključci samo što nisu.

Tako su mnogi, kako bi konačno dobili priključak, pristajali i na dvojnika. To je značilo da su dvije osobe imale različite brojeve telefona, ali istu liniju, pa ako je jedan razgovarao, drugi to nije mogao. Mnogima je najgore bilo to što, ako vas netko zove u vrijeme dok vaš dvojnik razgovara, vaš telefon nije zvonio, pa je onaj tko zove mislio da niste kod kuće.

Telefonske priključke s dvojnikom ili bez njega 1984. godine imalo je samo 20.600 Osječana, i to ne u svim dijelovima grada. Primjerice, Industrijska je četvrt bez telefona bila sve do kraja 1988.

Kako bi telefon dobili što prije, građani su tražili debelu vezu, pa i nudili plavu kuvertu. Ne znam je li moj tata imao debelu vezu, ali mi smo telefon dobili u ranim osamdesetim. Broj je bio 43-203 i ne sjećam se nekog ushićenja zbog toga, no nekoliko godina polije, dobro se sjećam da mi je tata prijetio zaključavanjem brojčanika ako račun za idući mjesec ponovo bude ogroman zbog mog brbljanja.

Kako većina ipak nije imala telefone, u punoj su funkciji bile telefonske govornice. Njih sam iskreno mrzila, pogotovo kada sam odlazila na more i roditeljima se svaki dan morala javljati, zbog čega sam na vrelini ljetnog sunca čekala ispred govornice ili pošte, a kada bih konačno došla na red, na telefon se gotovo u pravilu nitko nije javljao.

Slavni ETA 80

Do kraja osamdesetih telefonski su priključak imali svi, kao i telefonski uređaj - jedan od najboljih. Naime, u tvornici Iskra u slovenskom Kranju proizveden je telefon ETA 80, koji je dizajnirao Davorin Savnik. Bio je hit, osvojio brojne nagrade, izvozio se u mnoge zemlje i logično je da su ga svi željeli imati. Koliko je bi popularan, dokazuje i to što se i danas nalazi u stalnom postavu muzeja MoMA u New Yorku.

Tog telefona, premda mama kaže da smo ga imali, uopće se ne sjećam, ali dobro se sjećam kada mi je tata nabavio telefon koji se mogao staviti na zid, mi smo ga zvali banana-telefon. S obzirom na to da je još bio i proziran, sreći i brbljanju nije bilo kraja. n