Osječka je konkatedrala svetog Petra i Pavla dobila status drugostolne crkve Đakovačko-osječke nadbiskupije 2000. godine. Na mjestu današnje crkve bila je od 1720. gornjogradska župna crkva, koja je s vremenom postala premala i neugledna crkva za nove osječke ambicije.

Današnju je osječku konkatedralu dao sagraditi biskup tadašnje Đakovačke i srijemske biskupije, Josip Juraj Strossmayer. Prvo je 1892. raspisan javni natječaj za projekt nove crkve. Na natječaju je pobijedio njemački arhitekt Gerhard Franz Langenberg. Potom je 1894. godine stara crkva srušena i započela izgradnja današnje konkatedrale, velebne neogotičke građevina s tornjem visokim 90 metara. Posvetu nove crkve, nakon izvedenih vanjskih radova, obavio je biskup Josip Juraj Strossmayer 20. svibnja 1900. godine.

Nešto prije ovoga vremena, točnije 1895. godine, u Osijeku je osnovano prvo osječko i slavonsko planinarsko društvo “Bršljan”. Zato je vrlo interesantna kratka vijest iz Vjesnika županije virovitičke br. 13., Osijek, 1900.,110., koju u III. dopunjenom i izmijenjenom izdanju Svaštice iz staroga Osijeka, tiskanom 2016. godine, donosi autorica, poznata osječka povjesničarka Zlata Živaković-Kerže.

“Na Tijelovo 1900. godine u 6,00 sati uspeo se dvadesetogodišnji seljak Aleksandar Gorko iz Ivanovca na 90 m visok crkveni toranj nove gornjogradske Župne crkve sv. Petra i Pavla. To vratolomno penjanje izveo je vrlo brzo, uspevši se do toranjske ruže. Odmorio se na vrhu, razgledao okolicu i spustio se polako na pločnik gdje ga je već čekao redarstvenik. Upitan, zašto se uspeo na toranj, odgovorio je: ‘Htio sam znati kako se vidi s vrha tornja.’ Da to više ne bi činio, Gorko je priveden u redarstveni ured.”

Gledano iz današnje perspektive – što je to Gorko učinio? Popeo se na najvišu, tada i sada, građevinu u Osijeku, tada župnu crkvu, a sada konkatedralu sv. Petra i Pavla. Učinio je to zbog istoga razloga zbog kojeg i svi planinari, a posebno alpinisti, idu u brda i osvajaju planinske vrhove - da vide ono što osim njih malo tko vidi. Alan Čaplar u knjizi Planinarski udžbenik, u okviru teme “Koristi od kretanja i boravka u planini”, uz ostalo navodi: “Nitko od planinara se ne upućuje u planine zato da bi drugim ljudima ili institucijama činio neku korist (materijalnu, društvenu) nego prvenstveno zato da bi sebi priuštio užitak. Osjećaj užitka nije beskoristan - on je pokretač života.”

Spomenuti Gorko nije napravio snimke da bismo uživali u pogledu u kome je on uživao, ali ćemo vidjeti snimke iz osamdesetih godina prošlog stojeća koje je snimio njegov sljedbenik, tada mladi osječki alpinist Mario Poljak. Mario je u to vrijeme bio predvodnik najdarovitije generacije osječkih alpinista. Znao je da ga redarstvenik neće dočekati kada siđe, pa neće imati dokaz da je bio na vrhu crkve i zato je ponio fotoaparat.

Vratimo se sudbini glavnog junaka ovog članka. Gorko je očito bio nemirna, znatiželjna duša. Svi dosadašnji pokušaji autora ovoga članka da kroz crkvene i svjetovne knjige rođenih pokuša doznati kamo ga je mogao odvesti njegov nemirni duh, nisu uspjeli.

U svakom slučaju, Aleksadar Gorko, 20-godišnji seljak iz Ivanovca, prvi je osječki alpinist.