Rano je ljetno prijepodne 2023. godine. U Glasovu redakciju stiže prekrasan buket cvijeća i kartica sa zahvalom za članak koji je tog jutra objavljen u rubrici Kultura. Bila je to gesta džentlmena, čovjeka finih manira, ako baš hoćete - i šarmera starog kova, izraz nehinjena poštovanja i zahvalnosti autorici koja je zapisala dojmove o njegovoj knjizi i promociji.

Takav je bio Antun-Željko Živković, dr. med., i takvog će ga mnogi pamtiti. Preminuo je, samo nekoliko dana prije svoga 85. rođendana, u Osijeku, koji je volio jednako kao svoj rodni Zagreb, što pokazuje i naslov njegova posljednjeg književnog djela Osječki tren u beskraju. Uz Belišće, u čijem je okrilju našao smiraj posljednjih godina, bili su to njegovi najdraži gradovi.

Dr. Živković rođen je 19. siječnja 1941. u Zagrebu. Sličuhao se, pričao je, kao dječarac preko Trga bana Jelačića i igrao se u podrumu u Medvedgradskoj. Stekao je ondje diplomu Medicinskog fakulteta i potom specijalizirao medicinu rada. U Osijek je došao vođen najsnažnijom silom - ljubavlju - pa se za njega, šalio se, udao. Profesionalni je put započeo kao obiteljski liječnik, a po završetku specijalizacije radio je u ambulantama poznatih osječkih tvornica Sloboda i Mara. Potom se zapošljava u Zavodu za zaštitu zdravlja na radu, odakle prelazi u Zavod za hitnu medicinu Osječko-baranjske županije, čiji je bio dugogodišnji uspješni ravnatelj. Nakon toga u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje obnaša funkciju predsjednika Liječničkog povjerenstva. Po odlasku u mirovinu još je dugo, do svojih poznih godina, radio kao specijalist medicine rada.

Uz recepte i nalaze, poput svoje starije kćeri, liječnice Srebrenke, pisao je romane, kritike, poeziju, eseje i publicistiku, poput svoje mlađe kćeri, novinarke Željke. Za svoje je tri kćeri (Srebrenku, Željku i Maju) i sina imenjaka, Antu, te unuke, kao i za svoje pacijente i prijatelje, uvijek imao toplu riječ, a obožavao je i onu pisanu. Ostao je vjeran šrajb-mašini, na kojoj je tipkao dvama prstima. Mi ga, novinari, pamtimo kao zanimljiva, kompetentivna, susretljiva i duhovita sugovornika. Na pitanje kako je spojio medicinu i književnost, uvijek je odgovarao da je balans lako pronaći ako imaš nešto u sebi, a njega je, prema vlastitu priznanju, naprijed gurala želja da pronađe iskon i nešto smisleno, nešto dobro, da širi ljubav i poštovanje među ljudima.

Svoj je posljednji roman napisao već ozbiljno narušena zdravlja. Iako je morao na dijalizu svaki treći dan i srce više nije bilo poslušno tom vječnom mladiću, onoga se famoznog Carpe diem! držao, kažu njegovi najmiliji - djeca i unuci - do posljednjeg daha.

Bio je intelektualac širokih obzora, kozer rado viđen u mnogim društvima, neumoran zagovaratelj kulture življenja, druženja i prijateljevanja. “Za knjige imam više inspiracije nego vremena, no kako njima slavim život, ne namjeravam prestati pisati. Ideja za ovaj najnoviji roman rodila mi se kad je zora rudila i cvijeće najljepše mirisalo, dakle u pjesničkoj atmosferi, koja me inspirira i za stvaranje i u svakodnevici. Za mene je stvaranje sastavni dio kulture življenja, koju, uvjeren sam, nosiš u genima i dobivaš kućnim odgojem. Život treba živjeti punim plućima, treba ga slaviti!” poručio je.

Ispratit ćemo ga u utorak (20. siječnja) u 13.10 na Groblju sv. Ane u Osijeku, prisjećajući se ovih njegovih riječi, koje su poput testamenta: “Ne dociram, prihvaćam svako mišljenje, poštujem druge i pristajem tragati s njima za kompromisima. Uvijek sam volio ljude, još od djetinjstva i gimnazijskih dana, na studiju i u poslu, kroz sport i druženja. Najvažnije je stalno učiti, nema te dobi u kojoj ne možeš nešto novo saznati.”