Temperatura oko minus 15, Drava gotovo cijela zaleđena. Park kulture pod snijegom i ledom, ali negdje iz dubine, kroz krošnje, prodire svjetlo i glazba trešti iz zvučnika – klizalište je to prepuno, da se jedva može klizati, nesigurno se kreće, ali pjeva. “Ipak, lijepo je bilo te godine. Kiše su stale zbog nje. Lale su cvale zbog nje. Ruže mirisale zbog nje...”

I ne, ne radi se o nekom snu. Bilo je upravo tako u siječnju 1985., kada je Osijek, nakon dugo godina, konačno dobio klizalište. Bio je to doživljaj za pamćenje, jer bilo je - savršeno. Klizalište je postalo glavna osječka tema. Jedni druge Osječani su na ulici ili u tramvaju pitali jesu li čuli da imamo klizalište.

O tome koliko je novo klizalište bilo obožavano, dovoljno govori činjenica da je u jednom danu na njemu (pro)klizalo i 2000 Osječana. Na led su željeli svi, bez obzira na godine, a zbog velikih gužvi organizatori su morali odrediti posebne smjene za najmlađe.

Rad novootvorenog klizališta pratio je i Glas Slavonije, te, uz ostalo, anketirao u više navrata Osječane, koji su svi odreda hvalili njegovo otvaranje i ponosili se time kako su se već okušali na ledu.

Zanimljivo je kako su svi, uz tada poznate hitove Bijelog dugmeta, Plavog orkrestra i Bajage, unatoč gužvi, uspjeli klizati, premda mnogi to nisu činili godinama, a nekima je to bilo prvi put da su stali na klizaljke.

Možda ste, ako i vi niste klizali te čarobne 1985. godine, pomislili kako se ovdje radi o velikom klizalištu, ali prevarili ste se! Klizalište u Parku kulture, napravljeno na rukometnom igralištu, prostiralo se na samo 125 četvornih metara. Kako bi se Osječani mogli klizati, svake se noći od 22 pa sve do jutra klizalište svakih sat vremena zalijevalo vodom da bi se dobila potrebna debljina i kvaliteta ledene površine.

Uz klizalište u Parku kulture otvoreno je i ono na Olimpiji u Donjem gradu. Premda je bilo znatno veće, Osječanima je, čini se, ono u gradskom središtu ipak bilo draže.

Tako je Osijek te 1985. godine imao čak dva klizališta, ali zbog toga se pojavio novi problem – klizaljke. Naime, zbog golemog zanimanja Osječana za klizanje broj klizaljki koje su se mogle iznajmiti na klizalištu bio je neznatan. Jedina trgovina u kojoj su se mogle kupiti bila je novotvorena prodavaonica Ribomaterijala kod Bijele lađe. No potražnja je bila daleko iznad očekivanja, pa su Osječani satima i satima stajali u redu kako bi došli do tada najtraženijeg para obuće u Osijeku.

Kako je zabilježio Glas Slavonije, klizaljke su u Osijek stizale avionom iz Zagreba, a zbog golemih gužvi trgovci su, radi održavanja reda, zatražili i pomoć policije.

Reći kako se sjećam te godine i tog klizanja u Parku kulture čini mi se nekako nedostojnim, jer sjećati se može bilo čega, a meni je ta zima ostala u memoriji kao jedna od najljepših u životu. No mislim da bi i onima najslatkorječivijima ponestalo riječi kojima bi vjerno opisali taj osjećaj.

Bilo je to klizalište, činilo mi se tada, a mislim to i danas, jedno od najljepših mjesta na svijetu. Dolazila sam onamo gotovo svako poslijepodne kroz park u snijegu. Jednom sam se toliko smrznula da nisam mogla odvezati klizaljke, pa sam na njima otišla kući, što i nije bio neki izazov jer je nekih 300 metara, koliko sam imala do kuće, uglavnom bilo okovano snijegom i ledom. Čim bih skinula odjeću, sjela bih uz veliki kamin i ne bih se micala bar sljedećih sat-dva, koliko mi je trebalo da se odledim, uz mamine opaske kako ću sto posto dobiti upalu pluća i kako sutra na klizanje ne smijem ići.

Tata bi mi samo namignuo. Potrebe za raspravom nije bilo, jer svi smo znali da ću sutra opet onamo, i to s novim klizaljkama na ramenu, onima koje je kupio tata, jer i on je bio među onima koji su kojih tjedan dana prije satima stajali ispred Ribomaterijala.