Ogranci Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek (GISKO) mjesto su gdje osim posudbe knjižnične građe imamo priliku, u sklopu projekta Mala galerija GISKO, upoznati se s kreativnim stvaralaštvom naših sugrađanki i sugrađana. Izložbeni prostor posvećen umjetnosti pokrenut je s namjerom da Knjižnicu učini jednom od referentnih točaka kulturne ponude grada Osijeka i mjestom okupljanja i afirmiranih umjetnika, i umjetnika amatera i njihovih udruga.

Zajednička izložba

Među potonje se ubrajaju Slavica Marko i Olga Sabolek-Tegzeš, prijateljice u sedamdesetim godinama, koje ne odustaju od hobija koji ih je spojio prije 15 godina u Školi crtanja i slikanja Društva Waldinger, gdje je, reći će Slavica, svaka došla sa svojim potrebama, željama i mogućnostima, a sve je preraslo u čvrsto prijateljstvo.

Svoje su radove u prosincu izložile u Ogranku Industrijska četvrt GISKO-a, oplemenivši ga slikarskim radovima u raznim tehnikama i motivima, među kojima su bili i oni prigodni, blagdanski.

Kako same za sebe kažu, Slavica i Olga razlikuju se po rukopisu, ali i po stilu, motivima, načinu rada i tehnikama. Motivi se mijenjaju kroz godinu; od proljetnih, cvjetnih do snježnih zimskih. Tehnike su rada ulje na platnu, akril, pastel i kombinirane tehnike. Ove slikarice i nakon dugogodišnjeg rada i slikarskog iskustva još uvijek pronalaze nove inspiracije, drukčiji izričaj i uvijek nove, svježe motive.

“Svaka je moja izložba drukčija. Kada nešto vidim, moram to napraviti, makar to zahtijevalo ne znam koliko truda. Nedavno sam na nekom filmu vidjela jednu sliku koja mi se vrtjela po glavi sve dok ju nisam naslikala. Uvijek isprobavam nove tehnike. Recimo, slike koje sam posljednje izlagala u GISKO-u rađene su od mase koja daje 3D efekt. Najbolje ih je raditi preko šablona, pa sam neke kupila, a neke izradila sama. Ta tehnika nije jednostavna, no dok ju nisam svladala, nisam odustajala. Iako, ulje uvijek ostaje prva ljubav, i kada želim iskazati neke svoje osjećaje, vraćam se ulju", otkrila nam je gospođa Olga.

S druge strane, gospođa Slavica drži se klasike.

“Najviše radim ulje, ponešto akril, malo pastela... Zimi više akril, a ljeti pastel. Ulje radim i zimi, ali kada mogu držati otvoren prozor, jer se boja jako osjeti. Motivi su razni, kako mi što padne na pamet", rekla je te nas podsjetila da im ovo nije prvi susret s novinarima Glasa Slavonije.

Naime, 2021. godine pisali smo o Slavici i Olgi, ali i drugim njihovim srodnim dušama s kojima su dijelile atelijer u Rokovoj ulici.

“Nakon što smo završile Školu crtanja i slikanja Društva Waldinger, nas šest nastavilo se družiti i postale smo ekipa. Imale smo atelijer u Rokovoj, ali su nas iselili pa smo trenutačno bez nekog pametnog prostora, ali slikamo i dalje. Zajednički se hobi razvio u iskreno prijateljstvo i druženje", kaže gospođa Slavica o druženju s gospođom Olgom.

“Kada dobijemo ideje, čujemo se, upitamo jedna drugu za mišljenje kako joj se čini, je li dobra perspektiva, jesu li dobre boje itd. Uglavnom, uvijek se savjetujemo, a družimo se i bez slikanja, to su godine prijateljstva", nadovezuje se njezina prijateljica.

Slikanje im je, dodaju, ujedno i bijeg od svakodnevice. Obje žive same, a ta ih je činjenica, reći će, vjerojatno i povezala u tolikoj mjeri.

“Ostala sam rano udovica i, normalno, moram se nečime baviti. Osobito su mi teški blagdani, bez obzira na to što imam kćerku, koja se brine o meni, u slikanju pronalazim nekog suputnika, dobro društvo", reći će gospođa Olga.

“Čovjek se nečime zabavi i zaboravi na sve drugo. Jednostavno odete u drugi svijet, zanesete se, a naš je svijet slikarstvo. Kažu gospođe ovdje u knjižnici da smo im ukrasile prostor. Ljudi dođu, pogledaju slike... Znate da ste i sebi i drugome učinili radost, a to je lijep osjećaj. Čovjek treba dati koliko može za bolje raspoloženje svih", kaže gospođa Slavica.

Rukotvorinama su se, ističu obje, bavile cijeli život.

“Bavila se svačim, i staklom i dekupažom... Uvijek sam nešto izmišljala, čak su mi se i smijali zbog toga", kaže Olga.

“Nekada sam heklala, šivala, vezla... svašta sam radila. Morate imati neku pomalo otkačenu žicu, to je lijepo", kaže Slavica, dok Olga želi poslati poruku onima koji su skloni prepustiti se očajavanju.

“Imam dosta prijateljica koje su ljutite ili razočarane zbog ovog ili onog razloga. Kažem im: 'Bavi se nečim! Ne moraš slikati, radi nešto drugo. Bar se prošetaj!' Šetnja je kod mene obvezna, Osijek je fantastičan za šetnju, osobito promenada. Kako živim u Ilirskoj ulici, samo se spustim Rokovom do promenade i uživam", savjet je 75-godišnje Olge.

“Ja sam u Krežminoj, u dijelu grada gdje su parkovi, također prekrasni za šetnju", dodaje Slavica.

Brdo za sanjkanje

Na kraju su se prisjetile i starog Osijeka i jedne već gotovo zaboravljene zimske razbibrige.

“Kao dijete sanjkala sam se na Solarskom trgu, iza crkve. Tada nije bilo onih zgrada na Gornjodravskoj obali koje smo, dok su bile u izgradnji, nazivale vojnim zgradama. Ondje su nekada bile male kuće, puno drveća... Kupali smo se, bilo je baš lijepo", prisjeća se gospođa Olga, koja je djetinjstvo provela u dijelu Strossmayerove ulice, u blizini crkve sv. Roka.

“Sanjkala sam se na uzvisini u parku. Tada, kao klincima, za nas je to bilo brdo”, zaključila je Slavica.