Himalaja je odavno dobila svoje mjesto u mojim snovima, samo čekajući pravi trenutak našeg susreta. Kada sam sjela u avion sa svojom ekipom Velebit iz HPD-a Runolist i krenula u Kathmandu, u pohod obilježavanja sto godina postojanja našeg planinarskog društva, nisam ni slutila da će me Nepal promijeniti više nego ijedno drugo putovanje. I dok su ispod mene nestajali gradovi i mora, u meni se miješala uzbuđenost i lagana trema.

Ljudi i bogovi

Dolazak u Kathmandu bio je iznenađenje za sva osjetila: vreva ulica, miris začina i prašine, tisuće boja i zvukova. Ulice su bile prepune ljudi jer smo stigli usred svetkovine Tihar, baš na dan posvećen kućnim ljubimcima: psima i mačkama, ukrašenim cvjetnim vijencima i obojeni živopisnim pigmentima, koji lutaju ulicama grada, dok stanovnici pjevaju i plešu svoje plesove i s osmijehom te pozdravljaju s "Namaste". Iako je sve na prvi pogled izgledalo kaotično i mrvicu neuredno, iza te vreve osjećala se posebna energija, kao da sve ima svoj ritam i smisao. U tom sam se kaosu osjećala i izgubljenom i očaranom u isto vrijeme. Znala sam da je ovo početak nečega posebnog, putovanja koje neće biti samo hodanje kroz planine nego i korak prema nečem dubljem u meni samoj.

Sutradan je uslijedio obilazak svetih mjesta Kathmandua - hinduističkih i budističkih hramova. Dobro raspoložena ekipa koju je činilo nas devetnaestero krenula je posjetiti Swayambhunath, poznatiji kao Hram majmuna, te povijesni Durbar Square i tihi samostan Kumari Ghar, gdje smo se potajno nadali vidjeti Kumari, tzv. živu božicu (djevojčicu) izabranu da bude božanski posrednik između ljudi i bogova. Svaki je od tih hramova imao nešto svoje posebno, disao je vlastitim ritmom i nosio posebnu dušu. Dok su jedni zračili živom molitvom i bojama, kod drugih si osjetio spokoj i tišinu. Kathmandu me je naučio da duhovnost nije skrivena u tišini samostana, nego u svakodnevnim licima, u ljudima koji se smiju unatoč teškoćama, u toplom pogledu prodavača čaja ili u njihovu jednostavnom "Namaste" koje nosi iskrenu želju za mirom.

Sljedećeg smo jutra napustili užurbani Kathmandu i uputili se prema Pokhari, polazištu za trekking. Usput smo se zaustavili na rijeci Trisuli, gdje nas je čekao rafting. Uživajući u mirnom spustu dok nas je voda lagano nosila nizvodno, a sunce grijalo, divila sam se prirodi, okolnim brežuljcima. Uslijedio je simpatičan ručak na pješčanoj plaži, gdje smo uživali u jednostavnoj nepalskoj hrani i pogledu na zlatne odsjaje rijeke koja je počela oživljavati svojim brzacima dajući nam dozu adrenalina i avanture u drugom dijelu raftinga.

Stigli smo u Pokharu, šarmantni grad smješten uz jezero Phewa. Prošetali smo se šetnicom, divili se odrazu planina u vodi i uživali u laganom povjetarcu. Kušali smo odlične bowlse u malom lokalnom kafiću, a večer zaključili u predivnom japanskom restoranu, gdje su okus hrane i ugodna atmosfera još više naglasili toplinu i gostoljubivost lokalnog naroda.

Kulen kao gorivo

Došao je i prvi dan dugo očekivanog trekkinga. Svi smo bili dobro spakirani za petodnevni boravak na Himalaji. Dio smo stvari nosili u vlastitim ruksacima, a dio su preuzeli porteri, koji su nosili najveći teret, svaki od njih po 20 kilograma. Naši dragi i simpatični porteri (Krishna, Vishin, Kiran, Bal Krishna, Ajavi, Rosan i Rom) uskoro su postali više od nosača, postali su dio naše planinske obitelji, uvijek vedri i nasmijani, donoseći onaj posebni duh zajedništva koji je svaki naporan dan pretvarao u nezaboravno iskustvo. U ruksacima i torbama se, osim planinarske opreme, našlo i prave slavonske snage: domaće kobasice, slanine i, naravno, neizostavni kulen, jer dug je put pred nama i treba imati goriva za ovakav uspon! Uputili smo se prema našem autobusu koji je bio iznenađenje, pravi povratak u prošlost, muzejski primjerak vozila koje se više ne viđa u europskim zemljama, ali u Nepalu još ponosno vozi, i to s nevjerojatnim šarmom i dozom adrenalina i prave pustolovine.

Put je vijugao uzbrdo, kroz mala sela i zelena rižina polja, sve dok se asfalt nije pretvorio u prašnjavi zemljani put. Kad sam napokon ugledala prve obrise Himalaje na obzoru, srce mi je poskočilo. Bilo je to veličanstveni prizor koji je u meni izazivao dodatnu euforiju, ali i strahopoštovanje jer osjećaj da si tu gdje jesi i da svaki korak prema vrhovima nosi možda životnu avanturu, nova otkrića i nezaboravne trenutke, ispunjavao me je srećom i ponosom.

Početak našeg trekka vodio je preko uskog visećeg mosta koji se njihao iznad dubokog ponora, uz žubor potoka ispod nas. Bilo je to kao scena iz starih filmova o Indiani Jonesu. Na drugoj nas je strani mosta dočekala staza prepuna stepenica, ni kalkulator ne bi mogao izračunati koliko smo ih prošli. Imala sam dojam da svaka od njih tiho pita: "Hajde, koliko možeš izdržati?" Kako su sati prolazili, svaka je kap znoja postajala dokaz da sam uistinu ondje, da se moj san o Himalaji pretvara u stvarnost. Na čelu naše male, ali čvrsto povezane skupine, više ne stranaca, nego prijatelja koji dijele osmijehe, uzbuđenje, podršku i sve što zatreba na putu, stajali su Štambuk i Gruba, dvojac kojem smo s povjerenjem prepustili svoje putovanje jer ondje, visoko među planinama, povjerenje znači više od riječi. Štambuk, smiren i sabran, bio je onaj kojem smo bez zadrške povjerili korake. Njegov je mir ulijevao sigurnost, a ritam kojim nas je vodio bio je odmjeren i promišljen. Gruba, s druge strane, bio je prava iskra naše ekipe, val energije i smijeha koji je svaku dionicu učinio ne samo zabavnom nego i lakšom. Pazio je da nas u svakom lođu dočeka točno ono što nam je u tom trenutku najviše trebalo: šalica čaja od đumbira s limunom i medom ili topli obrok.

Dijamantni pogled

Drugi je dan trekkinga bio znatno lakši jer stepenice su, očito, otišle na godišnji odmor. Uspon kroz šumu bio je posebno zanimljiv jer su nam put povremeno presijecali razigrani, ali miroljubivi majmuni. Priroda oko nas bila je gotovo nestvarna, vodopadi su se rušili s visina, oduzimajući nam dah, a hramovi koji su se usput pojavljivali dodavali su trekku dozu mistike i čarolije. Što smo se penjali više, počeli su se javljati prvi simptomi visinske bolesti. Kod pojedinca pojavila se glavobolja, povećani umor i usporenost, grčevi i bolovi u mišićima, do povremene pospanosti, koja je i mene mrvicu dotaknula na posljednjih 200 metara do MBC baznog kampa, gdje smo noćili. No sunce i odmor su čudo. Nakon možda sat vremena sna na tih predivnih 3700 metara vratila sam se u potpunu spremnost bez daljnjih tegoba.

Treći dan bio je dan za pamćenje. Bio je to dan konačnog uspona do Annapurna Base Campa (ABC). Krenuli smo u noći, u 4.15, jer plan je bio uhvatiti izlazak sunca na tih dugo iščekivanih 4130 metara. Iskreno, nenaspavana, vjerojatno od uzbuđenja, osvijetljena naglavnom lampicom i s ruksakom rasterećenim svega suvišnog, krenula sam prema gore. U koloni naše uvijek raspoložene ekipe koračala sam kroz duboki mrak, polako se probijajući kroz noć, dok su iznad nas zvijezde još krasile nebo i činile čarobnim cijeli ovaj pohod. Svaki je korak bio i napor i čudo. I odjednom – izlazak sunca. Zlatom posipani vrhovi Annapurne i okolnih planina bili su moj dijamant, taj savršeni pogled u meni je izazivao osjećaj beskrajnog divljenja i poniznosti pred veličanstvom planina. Bilo je to umnogome više od prizora, osjećaj koji mi se urezao u srce, trenutak koji će zauvijek ostati u meni.

Kada smo konačno zakoračili na sam bazni kamp, pred nama se otvorio amfiteatar planinskih divova – Annapurna I, Hiunchuli, Machhapuchhare. Vjerujem da je svatko od nas stajao u svom trenutku sreće i zadovoljstva, svjestan koliko je malen, a opet živ u doživljaju ovog trenutka. Bilo je to nešto veličanstveno, nestvarno, moćno i, nadasve, neprocjenjivo.

Nakon bezbroj napravljenih fotografija i kratke okrepe gore, uslijedio je spust i povratak u stvarnost.

Kupanje u izvorima Jhinu Danda

Nakon nezaboravnog boravka na Annapurna Base Campu spuštali smo se prema Pokhari, uživajući u svakom kilometru, kroz šume, sela, zapanjujuće krajolike i rijeke koje su žuborile poput najljepše melodije. Spust smo začinili kupanjem u prirodnim termalnim izvorima Jhinu Danda, u prekrasnom šumovitom okružju, s pogledom na veličanstvene planinske vrhove, gdje se voda nježno isparavala stvarajući čarobnu maglicu.

U Pokhari smo se opet, tko zna koji put, počastili finom hranom i našim omiljenim momo, ukusnim punjenim okruglicama koje su na trenutak učinile da zaboravimo na svoje umorne noge. Smijeh, razgovori i sjećanje na uspon činili su svaki zalogaj još slađim. Iz Pokhare smo se vratili u Kathmandu i obišli još jedan od veličanstvenih hramova Šive - Pashupatinathu, gdje smo se divili njegovoj arhitekturi i svjedočili jedinstvenom običaju spaljivanja pokojnika. Ti su trenutci, kada su život i smrt isprepleteni u obredu, ostavili snažan dojam i podsjetili me na krhkost, ali i ljepotu postojanja.

S malo tuge zbog rastanka od mjesta i ljudi koji su postali dio putovanja, došao je dan povratka kući, pakiranja stvari i suočavanja s osjećajem da iza sebe ostavljam dio Nepala koji me je zauvijek promijenio. Unatoč blagoj nostalgiji za vremenom provedenim ondje, srce mi je ispunjeno zadovoljstvom. Pronašla sam ono zbog čega sam krenula na ovaj put: istinsku sreću, duboki osjećaj ispunjenosti i snažnu vjeru u sebe, snagu zbog koje mogu dosegnuti sve svoje ciljeve… i još dalje. Spremit ću ovo putovanje među najdragocjenije uspomene.