U osječkim hotelima, restoranima i domovima Nova se godina u 80-ima dočekivala naveliko. Nije kao danas bilo koncerata i slavlja na otvorenom, ali veselja nije nedostajalo. Njemu su svjedočili i reporteri Glasa Slavonije, koji su iz godine u godinu izvještavali s brojnih silvestarskih veselica.

Tako su, između ostalog, zabilježili kako su Osječani 1985. godinu dočekali s pjesmom uz bogatu trpezu u hotelima Osijek, Royal, Central, Željezničar, Bastion i Bijela lađa, u kojoj su, primjerice, za proslavu najluđe noći 1984. godine za sve svoje goste na otvorenom pekli hajdučki ćevap. Želje su uvijek bile iste, da nova bude bolja od one prethodne.

No, premda su u novogodišnjoj noći svi bili sretni i razdragani, ankete na izmaku tih godina upućivale su da nije baš sve bilo tako bajno. Primjerice, za 1987. godinu Osječani su izjavljivali kako će je pamtiti po velikoj skupoći. Ono što su zaželjeli bilo je, uz ostalo, da dinar prestane padati i da bude manje afera. Na divljanje cijena Osječani su se žalili 1988. godine, a novinari Glasa Slavonije 1986. godine kritizirali su lošu novogodišnju atmosferu jer grad nije bio okićen, izlozi skromno ukrašeni te se samo po gužvama u trgovinama moglo naslutiti da je Nova na pragu. Slične je kritike Osijek dobio i pretkraj 1987. godine.

Za razliku od novinara i građana, najmlađi Osječani nisu bili toliko kritični, jer Nova godina značila je obilje darova od Djeda Mraza, koji je svake godine iznova stizao u grad. Naime, tih 80-ih za djecu su organizirani Dani dječje radosti na različitim lokacijama u gradu, te su se uz prigodan program djeca mogla družiti s najdražim djedicom. Također, sva su osječka poduzeća za djecu svojih zaposlenika organizirala dolazak Djeda Mraza, primjerice u kino, nakon crtića.

Osamdesetih, za razliku od danas, nije bilo neuobičajeno da za Novu godinu pada snijeg, ali je novogodišnjih glazbenih hitova bilo znatno manje. Ipak, 1983. stigla je pjesma Nove godine grupe U škripcu, koju mnogi zapjevaju i danas. Novogodišnji se program na televiziji uglavnom sastojao od showa s nastupima najvećih zvijezda tadašnje Jugoslavije te od filmova.

No ono čega nije bilo u 80-ima, proslave su Božića, odnosno, spretnije rečeno, nije se slavio javno. I koliko god da se danas uglavnom priča kako je sve to napuhano i kako nije bilo baš tako, Božić je u javnosti glasno prešućivan. U medijima ni jedne jedine riječi, 25. prosinca tretirao se kao najobičniji radni dan. I tako sve do 1989., kada je stigla prva čestitka vladajućih, uime CK SKH uputio ju je tadašnji predsjednik Ivica Račan. Novine, među kojima je bio i Glas Slavonije, prenijele su i božićnu čestitku kardinala Franje Kuharića, prikazanu i na televiziji, koja je te godine emitirala i skromni božićni program.

Glas je izvijestio i o tisućama vjernika koji su se na polnoćki okupili u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla, ali i proveo anketu među Osječanima, koji su bili oduševljeni depolitizacijom vjerskih blagdana. I tako se Božić vratio u Hrvatsku, a Glas Slavonije te je 1989. objavio čestitku iz 1946. godine.

Ipak, sve te godine bio je slavljen skrivećki po mnogim osječkim domovima. Pekli su se kolači, spremala pečenka i na Badnjak, 24. prosinca, kitio bor. I u mojoj se kući slavio Božić. Mama je radila u državnoj firmi, pa smo za pripremu uglavnom bili zaduženi tata i ja. Pekli smo kekse na flajš-mašinu, tata je pripremao bakalar, uklonili i najmanju česticu prašine, pekli patku i, naravno, kitili bor, bez iznimke, na Badnjak. Bio je središte svega i morao je biti visok do plafona (čitaj: 3,5 metara) s velikim staklenim kuglama u istoj boji i nezaobilaznim bombonima umotanim u celofan različitih boja!

Više ne pravim kekse na flajš-mašnu, ne pečem patku ni bakalar, bor mi je visok jedva dva metra. No i danas ga kitim na Badnju večer i to me uvijek vrati u djetinjstvo, podsjeti na miris tih skrivenih Božića 80-ih i, moram priznati, bili su mi puno draži nego danas ovi javni.