Košulja s puno volana, džins-suknja ispod koje viri čipkana podsuknja, hrpa ukrasa, štikle i sako s golemim naramenicama, sve to uz natapiranu kosu i previše šminke. Ili suknja s volanima i čipkana bluza u stilu Madonne, brušene rifle, vesta sa šišmiš-rukavima, kapa slična onoj Lošinoj, šarene čarape ili, u sportskoj varijanti, u stilu Jean Fonde bodi na koji idu tajice, po mogućnosti u žarkim bojama, štucne, traka u kosi i znojnici - upravo tako bila je sređena većina žena i djevojaka u 80-im godinama.

Izgledaš mi kao lutkica iz Trsta...

No u pravilu nisu mogle, kao današnje generacije, otići u trgovinu i sve to kupiti, jer, posebice u ranim 80-ima, privatni su butici bili relativno rijetki, pa su se snalazile na razne načine samo kako bi došle do željenih krpica.

Najbolje su prolazile one koje su bile u rodu s nekim od gastrajbajtera, koji bi im slali željenu odjeću, a od velike su pomoći bile i osječke krojačice, koje su šivale danima I noćima kako bi zadovoljile sve želje modno osviještenih Osječanki.

Odjeću iz 80-ih čuva i Muzej Slavonije

Ipak, najveća je modna meka za Osječanke, kao i veliki dio stanovnika bivše Jugoslavije, bio Trst, odnosno Ponte Rosso. Ondje se moglo kupiti sve ono što kod nas nije. “Prave” rifle, jakne, moderne cipelice, rolke od kašmira... No nije Trst baš bio blizu, pa se odlazilo možda koji put godišnje, kada je, naravno, trebalo kupiti što više za nadolazeću sezonu. To je već bio malo veći izazov jer premda je Talijanima bilo drago što kod njih trošimo svoj novac, preko granice se nije mogla prenijeti veća količina odjeće, bar ne ako upada u oči. Tako su vrlo često putnici u Trst odlazili u najlošijoj odjeći i obući kako bi je tamo mogli baciti, a vraćali se kući s nekoliko majica, vesta i rifli na sebi jedva dišući od vrućine. Oni nešto snalažljiviji pronašli su još neke načine kako sakriti dio odjeće da bi je u Osijeku prodali, te su tako bar donekle smanjili cijenu odjeće koju su kupili za sebe.

Oni koji u obitelji nisu mali gastarbajtere i nisu mogli do Trsta, morali su se zadovoljiti posjetom osječkim komisionarima, koji su inače bili preteče butika. Nudili su odjeću iz inozemstva, ali ponuda je bila poprilično oskudna, posebice za one s nešto većim modnim apetitima, odnosno velikom broju Osječanki koje su željele izgledati poput Madonne ili Cindy Lauper.

Naime, u 80-ima, odnosno od 1981., kada se pojavio MTV, gotovo pobožno pratilo se što nose glazbene zvijezde kako bi ih se što bolje “skinulo”.

No, ako niste marili za ono što one nose i zadovoljili ste se nešto klasičnijom, ali i kvalitetnijom odjećom, i Osijek je imao svoje adute. Tu je prije svega bila Slavonija MK s kostimima, kožnom odjećom i kaputima, Mara s pletivima, prodavaonica “Standard” prekoputa Supera u kojoj su se mogle odjenuti i velike i male dame, kao i sam Super, gdje je također bio veliki izbor odjeće u Modnoj hiži.

I premda u Osijeku, kako sam kazala, nije bilo lako kupiti željenu modernu odjeću, s bižuterijom Osječanke nisu imale problema, i to zahvaljujući trgovini Jabuka, koja se nalazila u pothodniku. Iako je bila toliko mala da se u nju jedva moglo ući, bila je prava oaza modnih detalja. Od broševa, bedževa, visećih naušnica, marama, bisernih ogrlica, perla u svim mogućim bojama, naušnica i ogrlica s križevima, golemih plastičnih naušnica i narukvica... Da skratim, u Jabuci je bilo svega što bi zasigurno poželjele i Madonna i Cyndi.

Sandale iz 80-ih čuva i Muzej Slavonije

Problema s odjećom u tim 80-im nisam imala. Moj je tata često bio na putu i sa svakoga se vraćao bar s pokojim komadom odjeće - i gotovo nikada nije pogriješio u izboru. Ipak, kao danas sjećam se nemjerljivog veselja kada mi je iz Münchena donio punu vrećicu bižuterije, male rastezljive rukavice koje su imale svaki prst u drugoj boji te ljubičastu trenirku s Disneyjevim likovima. Međutim, uvijek je prigovarao kako “ta današnja moda nije normalna”, da izgledam “kao šizika”, ali to ga, srećom, nije spriječilo da mi i dalje kupuje krpice.

Ipak, u većem sam dijelu 80-ih bila tek djevojčica i jedna od najdražih trgovina u gradu bila mi je Zeko u Pejačevićevoj ulici. Sjećam je se nekako kroz maglu, ali zato itekako dobro pamtim najljepše haljine koje su mi roditelji ondje kupili. O tome koliko je trgovina bila popularna dovoljno govori i to što mnogi i danas dio Pejačeviće ulice kod konkatedrale nazivaju “kod Zeke”, premda ta trgovina već odavno ne postoji.

Paunovo perje

No vratimo se modi mladih Osječanki tih 80-ih, koju bi danas mnogi, možda i s prvom, nazvali totalnim kičem. Kao da sve to šarenilo i uglavnom loši materijali nisu bili dovoljni, već je sve to trebalo uskladiti s primjerenom frizurom i šminkom. Ni tu nije vrijedila ona “manje je više”, nego “više je još više”. Tako su žene i djevojke uglavnom tapirale kosu dok im češalj ne pukne i gušile se od enormnih količina laka za kosu koji je to sve trebao držati. Ipak, pravi je hit bio minival, koji je ponosno na glavi nosila svaka žena koja je imalo držala do sebe. Kao da i to nije bilo previše, pa je u skladu s frizurom i odjećom morala biti i šminka. Postojao je čak i naziv za šminkanje očiju - paunovo perje, što znači da su žene na taj mali očni kapak bile u stanju staviti tri-četiri različite boje sjenila. Uz to nezaobilazan je bio žarki ruž i što je moguće više rumenila.

Moram priznati da mi je malo drago što nemam fotografiju iz tog vremena.