Irina Brkić (71), umirovljenica i maratonka: Trčim maraton i u 71. Osluškujem tijelo i sama postavljam svoje granice
Volja je presudna. Trčim na osjećaj, ne patim od toga da nekoga prestignem ili da postignem što bolje vrijeme
Nezamislivo mi je bilo kada su mi rekli da ću nakon šest mjeseci biti spremna za prvi polumaraton. Odmahnula sam rukom, jer dotad sam bila sretna kada bih uspjela istrčati pet kilometara u komadu, kaže nam Irina Brkić (71), Osječanka koja 13 godina poslije iza sebe ima 17 istrčanih maratona, a u veljači iduće godine planira 18., i to u Dubaiju, a potom najtežu atletsku disciplinu u dužini od 42 kilometra planira istrčati i u Rimu i Madridu...
U školu trčanja u 58.
Za Irinu Brkić možda ste već i čuli, inspirativna priča o nevjerojatnoj fizičkoj spremi u trećoj životnoj dobi, no još više o upornosti i volji koje iza nje stoje, zaslužila je puno medijskog prostora.
Najstarija je osječka aktivna maratonka, rođena u srpnju 1954. u Lugu, gdje je s obitelji živjela nekoliko godina prije preseljenja u Osijek. Majka je dvoje djece, kćerke i sina, a u Londonu, gdje joj živi kći, ima i unuka. Radni je vijek provela kao službenica na blagajni Zavoda za urbanizam, a upravo je priroda tog posla bila okidač da se nakon mirovine ozbiljnije okrene trčanju.
“Uvijek sam teško podnosila sjedenje, no čim bih nakon posla došla kući, obuvala bih patike i pravac Srednjoškolsko igralište, gdje bih istrčala 20-ak krugova. Na posao sam uvijek išla biciklom, bila kiša ili snijeg. I to je bio trening, iako tada nisam ni sanjala da ću jednoga dana trčati maraton", otkrila nam je u razgovoru koji smo vodili u njezinu Donjem gradu, gdje živi sa suprugom.
“Kada sam počela, trčala bih po pola kilometra, pa zatim hodala, no kada je 2012. pokrenuta škola i udruga Zdravo trčanje, odlučila sam vidjeti kako se to trči školski. Okupljali smo se na treninzima ponedjeljkom, srijedom i petkom, znalo je često biti i loše vrijeme, pa sam se ponekad pitala što mi sve to treba, no bila sam uporna. Kada mi je voditelj škole Elvir Rakipović rekao da ću nakon šest mjeseci biti spremna za prvi polumaraton, odmahnula sam rukom, to mi je bilo nezamislivo, jer bila sam sretna kada bih istrčala pet kilometara u komadu, no na kraju je tako doista i bilo, i to na prvom osječkom polumaratonu koji sam tada kao 59-godišnjakinja istrčala za točno dva sata. Presudila je upornost. Zacrtala sam si da ću uspjeti, a kada se to i ostvarilo, osjećala sam se predivno", govori o prvom polumaratonu nakon kojeg su se, i to u vrlo kratkom roku, počeli nizati i maratoni.
“Elvir je uvijek organizirao utrke, pa smo tako išli u Sarajevo, Sombor, Vinkovce... Svuda sam se prijavljivala, sve sam istrčala, a nakon dvije godine, imala sam tada 62, Elvir je rekao kako je vrijeme za maraton. Odgovorila sam da nema šanse, no uvjerio me je da mogu, pa sam prvi maraton i istrčala sa 62 godine u Beogradu. Sjećam se, bilo je toliko vruće da su nas polijevali vodom iz vatrogasnih kola. Kada je završila utrka, pomislila sam kako to i nije tako strašno. Odlučila sam nastaviti. Posjećivali smo grad za gradom: Ljubljanu, gdje sam osvojila i prvo mjesto u svojoj kategoriji, što je za mene bilo veliko iznenađenje jer ondje ipak sudjeluje oko deset tisuća trkača. Nakon toga trčala sam u Veneciji, Beču, Budimpešti, Pragu, Marakešu, Istanbulu, Amsterdamu... Maratoni uvijek budu lijepo organizirani, posvuda se prijavljujem jer sam odlaskom u mirovinu odlučila da ću samo trčati", otkriva nam trkačica čelične volje, koja svakodnevno istrči deset kilometara, gotovo bez iznimke (može ju spriječiti jedino jaka kiša), a subotom trči i u okviru Lige "Zdravo trčanje".
“Volja je presudna. Trčim na osjećaj, ne patim od toga da nekoga prestignem ili da postignem što bolje vrijeme. Imam svoj tempo koji mi odgovara, tako da maraton završim bez velikog umora. Već se treći dan nakon njega osjećam kao da ga nisam trčala. Trening je jako važan. Puno mladih na 20. kilometru počne hodati, gotovi su, samo zato što olako shvaćaju redovito treniranje. Kažu da maraton prepozna ako skraćuješ treninge", ističe osječka maratonka, kojoj često u leđa gledaju puno mlađi trkači.
Od jutarnjeg treninga do večernje mise
“Dok prvih desetak kilometara idem polako, svojim tempom, mladi me obilaze i bodre, no nakon 30. kilometra uživam dok ih jednog po jednog sustižem. Bilo je zanimljivo u Vinkovcima, gdje me je na jednom od mjesta za okrepu jedan mladić upitao koliko imam godina. Kada sam mu odgovorila da nemam puno, tek 71, on je iznenađen ispalio: - Kao moja prabaka! Kada trčim, mladi me gledaju s oduševljenjem, nerijetko me i zamole za zajedničko fotografiranje", otkriva maratonka, čije je najbolje vrijeme 4 sata i 20 minuta, a ostvarila ga je na jednom od svojih prvih maratona, u Beču.
“Osjećam se puno mlađom. Nema bolesti, čak ni prehlade, ne cijepim se protiv gripe... Sve sam to postigla trčanjem. Osim jutarnjeg treninga, rado poslijepodne prošetam promenadom do Gornjeg grada, da je ne znam kakvo vrijeme. Cijeli mi je dan ispunjen, a završava večernjom misom. Ne provodim puno vremena na internetu, tek pročitam vijesti i pogledam društvene mreže", upućuje nas u svoju dnevnu rutinu.
Iako smo mogli pretpostaviti odgovor, upitali smo Irinu Brkić koliko dugo planira trčati maratone.
“Uz Božju pomoć i moje zdravlje, planiram trčati koliko god mogu. Kada sam počela, rekla sam si pet maratona i dosta. Pa sam to pomaknula na 10, zatim na 15, a sada sam na 17 maratona. U veljači iduće godine s članovima udruge Zdravo trčanje trčat ću i 18., u Dubaiju, a nakon toga planiram i rimski i madridski maraton", najavljuje nove maratone.
Trčala je i u Londonu, gdje joj žive kćerka i unuk.
“Sada kada iz Osijeka imamo avionsku vezu s Londonom, posjećujem ih dva, tri puta godišnje. Ondje sam trčala polumaraton, i to je bilo nešto predivno. Na londonski maraton malo je teže ući, potrebno je imati elitni rezultat, a u bubnju za izvlačenje u koji me kći često upiše bude i po 80.000 trkača, pa je teško očekivati da će me izvući, a da platim 2000 funti samo da bih trčala, baš mi se i ne čini prihvatljivom opcijom. Inače, kada dođete u londonske parkove, pomislite da se ondje stalno održavaju nekakve utrke, toliko je trkača. Kod nas još nije tako, no puno je bolje u odnosu prema vremenu kada sam počela trčati", kazuje ovogodišnja pobjednica zagrebačkog maratona u svojoj kategoriji.
Tu je i recept za sve one koje će njezina priča možda motivirati da se pokrenu i učine nešto dobro za svoje tijelo. Jasno, to ne mora biti maraton, kao što nije bio ni na njezinim počecima.
“Treba poznavati svoje granice, osluškivati tijelo i ne biti opterećen vremenom. Ja sama sebi postavljam granice”, poručila je osječka maratonka. U godinama kada njezini vršnjaci zaziru od svoje krhkosti, Irina snagom volje pretječe i upola mlađe. n
