Diplomu doktora medicine primio sam kao i drugih 70-ak kolegica i kolega u Osijeku svake godine. Nisam vam ja ništa naročito da biste o meni pisali, odgovara mi skromno Hrvoje Centner na ponudu da njegovu životnu priču uvrstim u prilog za Dan grada Osijeka. Ipak, sigurna sam da ćete i vi, čim pročitate idućih nekoliko rečenica, biti na mojoj strani.

Podrška supruge

U čemu je kvaka? Hrvoje Centner ima 43 godine i nedavno je diplomirao na Studiju medicine Medicinskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Priznajte, sad ste pomislili: "Još jedan vječni student koji je nekako uspio diplomirati. E, pa niste u pravu! Junak ove priče upisao je studij u dobi od 36 godina i završio ga za sedam. Nemojte zaboraviti da taj studij traje šest godina, dakle, Hrvoje ga je, zapravo, završio gotovo u roku. Tijekom studija postao je tata, a svi vi koji ste roditelji dobro znate koliko dijete promijeni obiteljsku dinamiku, čak i ako nisi student na vrlo zahtjevnom studiju. I uza sve to (ne manje bitno!) Hrvojeva je supruga uz posao završila svoj poslijediplomski doktorski studij. Prema mom mišljenju, ono što bi se većini činilo nemogućim, oni su ostvarili.

T

BRUNO JOBST

Hrvoje je odrastao na Zrinjevcu i pohađao je obližnju OŠ Antuna Mihanovića. Kada se upisivao u srednju školu, Strojarska tehnička nije bila na tako dobrom glasu kao danas. "Bila je to prva srednja škola koju sam završio", kaže. Naglašava da je odrastao u radničkoj obitelji, u kojoj je bilo izazova tijekom njegova odrastanja. Kao klinac bavio se neko vrijeme karateom, potom veslanjem, a onda se, ističe, zarazio teretanom, od čega se nije izliječio do danas. Neko je vrijeme trenirao i tajlandski boks, trčao je i vozio bicikl, bajker je, profesionalni je ronilac, pa je vodio i ronilačke ture na moru, zbog svega toga, zapravo, ne čudi što je radio kao - licencirani trener. Namjeravao je završiti pravo, koje je upisao zajedno s dva prijatelja, ali samo je jedan na tom fakultetu stekao diplomu i danas je na njemu profesor. "Kao što vidite, sport je uvijek bio prisutan u mom životu, ali nikad nisam mislio da ću se njime baviti profesionalno. Spletom životnih okolnosti to se, međutim, nametnulo kao rješenje. Naime, moja supruga Maja Gradinjan Centner, Virovitičanka s kojome me upoznao naš zajednički prijatelj Goran, i ja nismo iz bogatih obitelji, u šali kažem da smo kao Roko i Cicibela. Znate onu: 'Roko nije ima' ništa, Cicibela još i manje...' Ona je mag. nutricionizma, stekla je diplomu na osječkom Prehrambeno-tehnološkom fakultetu, i svojedobno je otvorila prvo nutricionističko savjetovalište u cijeloj regiji, Nutricionizam Balans. Zajedno smo radili, puno i uporno, ja i po 12 sati dnevno, ponekad i dva posla, gurali smo jedno drugo. Hodali smo nekoliko godina i za to smo vrijeme zajedno akumulirali neka novčana sredstva, već smo bili bacili oko na lijepi stan kako bismo se izbavili od podstanarstva, no ipak smo odlučili drukčije. Ubrzo nakon vjenčanja ja sam, naime, ispunio dugogodišnju želju i upisao sam se na Studij medicine. Ostali smo podstanari, a od novca za stan živjeli smo dok sam studirao jer uz taj se studij, dobro je poznato, može tek nešto malo raditi, svakako ne toliko da imaš dovoljno za život. Da me supruga nije podržala i imala vjere u mene (- Prestani samo pričati o medicini, pokušaj ju upisati! - rekla mi je.), ne bih nikada povukao takav hrabar potez", otkriva Hrvoje, naglašavajući kako je njegova supruga prva klinička nutricionistica zaposlena u osječkoj bolnici, a nedavno je postala voditeljica Odjela prehrane KBC-a Osijek (i to u sedmom mjesecu trudnoće).

Dugo vremena većina ljudi u Hrvojevoj okolini nije znala da studira medicinu. Uz suprugu, cijelo ga je vrijeme podržavao djed, pravi uzor, zatim osječki odvjetnik i prijatelj Sreten Baljak, te nekolicina prijatelja, među njima najdosljednije prof. dr. sc. Livia Puljak, dr. med. "Ne vjerujem u koncept zavisti i mislim da svatko može promijeniti svoj život ako to želi, samo mora imati volje i hrabrosti. Tek kad sam na petoj godini dobio Dekanovu nagradu i to sam objavio javno, mnogi su shvatili da bih doista mogao završiti medicinu. Nažalost, mnogi su samo čekali trenutak kad ću odustati, ma okladili bi se da će se to dogoditi", iskren je Hrvoje.

BRUNO JOBST

Na MEFOS-u i u KBC-u Osijek nikada se nije osjećao izoliranim ili podcijenjenim zbog toga što je stariji od ostalih studenata, uvijek su, ističe, bili susretljivi i otvoreni za komunikaciju sa svim studentima, zapravo je bilo nužno da on sam promijeni kut gledanja na sebe i svoje studiranje. Zahvalan je svima i vjeruje da će Fakultet i s novim dekanom, prof. Drenjančevićem, kojeg se sjeća kao izvrsnog nastavnika, biti jednako poticajan za sve koji na njemu studiraju ili rade. "Bilo je i smiješnih situacija, jer ja doista jesam gotovo dvostruko stariji od mojih kolega s godine. Jedna je kolegica čak mislila da sam nečiji otac i nije joj bilo jasno zašto sa svojim punoljetnim djetetom sjedim na predavanjima (smijeh). S vremenom sam s mnogima postao prijatelj, gledao sam te mlade ljude kako se trude i odrastaju kroz godine, a i ja sam se uvelike promijenio", priznaje.

Maratonski sprint

Studij medicine nazvao je maratonskim sprintom. Zvuči zahtjevno zato što i jest zahtjevno! "Student medicine ne samo da kontinuirano ima ispitne rokove nego ima mnoge popratne zadatke, ulazne ispite za seminare i vježbe, kolokvije, prezentacije... Rasporedi se mijenjaju zbog obveza kliničara, literatura za ispite je opsežna, učiš zapravo neprekidno, godinama, uvijek ti neki zadatak stoji nad glavom... A nakon diplome? Pa... nastavljaš učiti! No držim kako nas je sve to pripremalo za stvarni život liječnika, stoga sam zahvalan svim profesorima i predavačima na znanju i iskustvu koje su nam prenijeli, jer iz knjige ne možete naučiti praksu", ističe Centner.

Hrvoje je, stekavši u 43. diplomu doktora medicine, srušio i mnoge predrasude, među njima onu veliku da zreo čovjek ne smije imati velike snove. Nije, dakako, sve u tih sedam godina bilo kao u bajci, ali Hrvoje i Maja sami su se pobrinuli za to da ih peripetije ne demotiviraju i da to poglavlje njihove bračne priče ima sretan kraj. Podržavajući jedno drugo u pojedinačnim i partnerskim ciljevima, i svom su sinu, vrtićarcu Luki, istinski uzori. Pritom nisu odbijali pomoć, primjerice, dobrih susjeda u Lugu, gdje su unajmlili kuću, ili strpljivih odgojiteljica Tanje i Marine u Lukinu vrtiću.

“Svoju sam diplomu posvetio sinu. Vjerujem da će mu moj primjer pomoći kroz odrastanje i sazrijevanje, da će ga uvijek podsjećati na činjenicu da ne moraš uvijek biti favorit kako bi pobijedio. Svojim primjerom želim potaknuti i druge mlade ljude koji žele studirati medicinu, ali misle da nisu spremni za nju, te druge ljude koji u zreloj dobi žele upisati fakultet, a dvoje ponajviše zbog okoline. Sebe za pet godina vidim kao specijalista - sanjam o kirurgiji - a onda, zašto ne, i kao doktora znanosti, pa makar i kad budem u mirovini", kaže kroz osmijeh.

Ipak malo požurite, doktore, da ne moram o tom vašem znanstvenom postignuću pisati kao umirovljenica! n