Fulbrightova stipendistica: Izabrana sam za jedan od najprestižnijih programa za nastavnike na svijetu

Tajana ŠarićFulbrightova stipendisticaUmjesto razglednice/SADjesen 2025.

Ustupljeno

5.11.2025., 9:00

Piše: Tajana ŠARIĆ

PUTNICA: TAJANA ŠARIĆ, DESTINACIJA: SAD

Fulbrightova stipendistica: Izabrana sam za jedan od najprestižnijih programa za nastavnike na svijetu

Program traje sedam tjedana. Dodijelili su mi matično sveučilište – University of North Carolina at Greensboro
i srednju školu u kojoj ću raditi/predavati

Činilo se, još jedan klasičan dan u školi. Sjedim u uredu i palim računalo, stigao je mail, otvaram ga i počinjem vrištati. Tijelo mi se doslovce trese od uzbuđenja, ne mogu prestati skakati ni smijati se. Ponovo otvaram mail, provjeravam jesam li dobro vidjela jer jedva mogu čitati. Pitam kolegicu da mi potvrdi vidim li dobro da sam dobila Fulbright TEA stipendiju!? Kima mi, a ja jurim iz ureda jer ne mogu ostati mirna. Utrčavam ravnateljici u ured, ali i dalje ne mogu prestati skakati ni smijati se. Gleda me u čudu dok skačem kao diskovjeverica, ali kuži da je vijest izrazito pozitivna i strpljivo čeka dok jedva izgovaram: "Iiiiiiiidem u Aaaamerikuuuuu!!!" Odmah joj je bilo jasno o čemu je riječ i počinje skakati sa mnom!

Vrhunac karijere

U školi sam se ponekad znala žaliti kolegicama da sam si natrpala previše poslova izvan nastave, ali kada sam dobila ovu stipendiju, jedna od najboljih prijateljica mi je rekla: "Nadam se da shvaćaš kako to ne bi dobila da ne radiš sve što radiš." I vjerojatno je bila u pravu. Najbolji prijatelj Boris rekao mi je: "Bravo, Tajo, ne znam nikoga osim tebe i Kolinde da je dobio Fulbright." Slatko sam se nasmijala, osjetila ponos te shvatila da mi je ovo vjerojatno vrhunac karijere.

Program traje sedam tjedana, dodijelili su mi matično sveučilište – University of North Carolina at Greensboro i srednju školu u kojoj ću raditi/predavati. Nas 20 sudionika stiglo je iz 18 različitih zemalja. Jedva sam dočekala iskusiti život u američkom kampusu, i da – kao u filmovima je. Kampus je golem i predivan, imam osjećaj da je veličine pola Retfale. Ima 18.000 studenata, 25 akademskih i 28 stambenih zgrada, prekrasnu knjižnicu, veliku kantinu i puno uređenih zelenih površina. Postoje bratstva i sestrinstva, svaki dan nekoliko studenata/udruga ima svoj štand gdje nešto prodaje, promovira ili obilježava. Dijele letke za gledanje utakmica jer u kampusu postoje igrališta za nogomet, ragbi, bejzbol i softbol, a košarka i odbojka igraju se u velikoj dvorani. Postoje i tereni za odbojku na pijesku, košarku na otvorenom, nekoliko teniskih terena i predivnih zelenih parkova za šetnju i opuštanje. Naravno, tu su i navijačice, orkestar koji prati svaku utakmicu i maskota Sveučilišta. Sveučilište puno ulaže u sport i za sve ima dovoljno financija.

SPOJ OBRAZOVANJA I PUTOVANJA

No vratimo se na početak priče. Što je Fulbright TEA i kako sam ja tamo dospjela? TEA označava Teaching Excellence and Achievement, a Fulbright je program američke vlade za međunarodne akademske i kulturne razmjene. Program pruža stipendije studentima, znanstvenicima, učiteljima, umjetnicima i profesionalcima za studij, predavanje ili istraživanje u SAD-u. Ja sam odabrana kao ovogodišnja hrvatska predstavnica za TEA program. Natječaj sam vidjela na stranicama našeg MZOM-a i automatski me privukao. Imam puno strasti u programima koji spajaju obrazovanje s putovanjima. Uvjet je da je osoba zaposlena u srednjoj školi u Hrvatskoj, da ima dozvolu ravnatelja/ice te da spada u kategoriju podučavanja engleskog, STEM-a ili učenika s posebnim obrazovnim potrebama. Ja sam diplomirala na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu te radim u Obrtničkoj školi Osijek posljednjih 12 godina upravo s učenicima s teškoćama u razvoju. I započeo je proces prijave. Pisana prijava na engleskom jeziku od 17 stranica bila je prvi krug. Javili su mi da sam ga prošla i da me čeka intervju s predstavnicima naše i njihove ambasade. Iako je razgovor bio online (i na engleskom), bila sam potpuno preznojena nakon sat i pol vremena. Uzbuđenje je opet bilo na vrhuncu, ali uspjela sam se pokazati u najboljem svjetlu. Nakon nekog vremena stiže mail da sam prošla i drugi krug, te da je treći krug polaganje TOEFL testa u Zagrebu. TOEFL znači Test of English as a Foreign Language i zapravo je međunarodni standardizirani test kojim se ocjenjuju nematerinski govornici engleskog jezika u vještinama čitanja, slušanja, govora i pisanja na engleskom. Jedne je subote nas petero finalista pristupilo testu. Nakon toga sjela sam na klupu ispred HNK-a u Zagrebu, nazvala mamu sva u suzama i objasnila joj da mi je bilo teško, da nisam imala dovoljno vremena pokazati svoje znanje i kako nema šanse da ću proći dalje. Rekla mi je isto što i ravnateljica, a to je da je ponosna na mene što sam uopće pokušala i došla do trećeg kruga. Isplakala sam se i pomirila s tim da je ova priča za mene završena. A kad ono, i ćorava koka nađe zrno! Ipak sam ostvarila dovoljan broj bodova (hvala, tata, što si me kao malu nagovarao da idem u školu stranih jezika). Moju su cjelokupnu nominaciju poslali u SAD, iREX ju je odobrio (četvrti krug) i priča se nastavila vrištanjem i skakanjem po uredu.

Lekcija iz strpljivosti

Profesori (kao i svaka osoba u trgovini, kantini ili kafiću) iznimno su dragi i susretljivi. Svi imaju vremena i nevjerojatno su strpljivi. Dok su u redu za toalet, hranu ili kavu, svi pristojno čekaju i nitko se nikamo ne žuri. Nitko ne cupka, glasno i nervozno ne uzdiše ili koluta očima, ne misli: "Može li ovo još sporije?!" Kada hoću bilo što naručiti ili kupiti, svi mi žele pomoći, govore mi svoje ime i da ih slobodno pitam što me zanima kako bih se lakše odlučila i kako bi mi dali piće ili hranu po mom izboru i ukusu, neovisno o redu koji je iza mene. Nakon svega mi požele lijep i ugodan ostatak dana. Kada je gužva u prometu, nitko ne trubi i nitko se ne pokušava ubaciti prije reda. Kako to uspijevaju? Kako to da mi Balkanci na toliko drukčiji način doživljavamo vrijeme? Mi vječito nekamo žurimo i kao da nemamo vremena biti susretljivi i pažljivi prema drugima, nego se ponekad ponašamo kao da nam ta osoba još i smeta što je ušla u naš kafić/trgovinu; a Amerikanci jasno i direktno kažu: "Tu sam da ti pomognem." Kako to da nama vrijeme toliko curi i kako su oni pronašli način da ga zadrže i budu prisutniji? Nitko ni jednom nije prošao pokraj mene a da mi nije rekao/rekla: "Excuse me, ma'am." Imam osjećaj da više gledaju na drugog čovjeka kao na saveznika nego na nekoga tko im smeta. Njihov sam kapacitet za strpljenje uzela kao jednu od značajnijih lekcija s ovog putovanja koju želim usvojiti i ponijeti kući.

Ono što sam se silno trudila ne usvojiti jest američki način prehrane. Doista je većina toga masna i pržena. Krumpir i jaja nisu pravi, nego iz praha, a najveća je gužva u kantini srijedom, kada su na meniju pržena piletina uz pommes frites te burgeri. Trudila sam se zaobići ta mjesta i skrenuti prema juhi, povrću i smeđoj riži. Dva sam mjeseca svaki dan imala test samodiscipline. Naravno da to prženo miriše i privlači me, a moj rižoto s brokulom djeluje dosadno. Najteže mi je bilo prolaziti pokraj slatkog kutka jer svaki su dan na meniju bili pudinzi, browniesi, kolači od mrkve, nekoliko vrsta domaćih cookiesa, famozna apple i blueberry pie, koja se jede topla uz sladoled i, naravno, najbolji cheesecake koji sam ikad kušala. Na slatko sam užasno slaba. Da ne spominjem kako se sve može uzeti koliko god puta hoćeš, u neograničenim količinama. Ponovo test samodiscipline svaki dan. Na kraju sam uspjela kušati sve što sam htjela, ali me od velikog debljanja očito spasila manja količina hrane uz redovitu tjelovježbu.

Šarolikost ljudi svakako postoji i svi su dobrodošli, čak i u kampusu. Nema neobičnih pogleda ni osuda za muškarce koji nose haljinu i šminku, za cure s vidljivo prekratkim minicama i majicama ili za količinu tetovaža i piercinga. Stavovi su profesora da svatko ima pravo izraziti sebe svojim stajlingom i nikoga neće poslati kući jer mu/joj se vidi pupak. Druge ne procjenjuju na temelju izgleda, nego osobina. Je li to još jedna od lekcija, još jedna tema za razmišljanje?

U kampusu i srednjoj školi

Homecoming je vikend-događaj organiziran u kampusu kao dobrodošlica alumni članovima i svima koji su diplomirali na tom sveučilištu. U petak je navečer, uz glazbu, bilo paljenje vatre na nogometnom igralištu. Jedna stvar me oduševila – krenula je pjesma i svi su znali korake i počeli plesati. Stotine su plesale istu koreografiju i bilo je zaista kao na filmu! Kada sam ih upitala kako to da svi znaju korake, objasnili su mi da ih uče na školskim plesovima. Da, još jedna potpuno američka stvar. Naravno da sam im se ubrzo pridružila. Subota je bila dan za dnevni festival u kampusu, gdje su se predstavljali svi odjeli koje Sveučilište ima, sestrinstva, bratstva, sve udruge, sportske ekipe, mogla se jesti šećerna vata te u raznim igrama osvajati nagrade (ja sam fizički ulovila dvije majice koje su ispaljivali iz topa). Šaren i zabavan dan!

Srednje škole više nisu kao što su bile u filmovima kada je moja generacija provodila dane pred TV-om. Gotovo se nitko od učenika više ne koristi školskim ormarićima (jer to više nije cool), nema kraljice cheerleadersica koja pogledom omalovažava djevojke s protezom, ni kapetana ragbi-ekipe koji putem do učionice gurne nekog šmokljana i traži od njega zadaću. Razredi su mirniji, puno se ulaže u disciplinu učenika, kao i u razvoj tolerancije i jednakosti za sve. Jer šarolikost boja kože, rasa i nacionalnosti zaista postoji. Jedna od škola u kojoj sam bila ima 50 % Afroamerikanaca, 30 % bijelaca i 20 % Hispanoamerikanaca. Profesori na fakultetu rekli su nam da nakon 2044. godine bijelci više neće činiti većinu američkog stanovništva. Ono što je isto kao na filmu su kantine, učenički bendovi, učionice za ples, navijačice, koje su i dalje na svim događajima, te razglas preko kojeg ravnatelj pozdravlja sve učenike svako jutro. Puno je izbornih predmeta i školskih savjetnika koji pomažu učenicima sastaviti raspored kako bi izabrali predmete koje moraju položiti, ali i one koji su od njihova interesa. Primjerice, u toj je školi jedan od izbornih predmeta (uz dramsku, pjevanje, ples) i "Weight Training", odnosno treninzi s utezima/težinama, za što se dobije ocjena. Nastavnici su susretljivi i otvoreni za dijeljenje prakse, no moram priznati da rade još više nego naši nastavnici. U jednoj školi u kojoj sam bila školski sat traje 65 ili 60 minuta i svaki nastavnik mora biti u školi svih šest nastavnih sati, od kojih obavezno svaki dan predaje pet, a preostali mu sat služi za administraciju, razgovore s roditeljima ili ocjenjivanje učenika. U drugoj školi jedan nastavni sat traje 90 minuta i svaki učenik ima četiri takva bloka svaki dan, a nastavnik predaje tri ili sva četiri bloka dnevno. Za sve srednjoškolce nastava počinje u 9.35, s tim što učenici dolaze u 9 kako bi jedan po jedan (njih 1180) prošli kroz detektor/skener, a završava u 16.20.

20 sudionika iz 18 zemalja

Svaki smo dan bili u kampusu (osim u dane kada smo išli u školu) i raspored je ponekad bio toliko gust da mi je često nedostajalo vremena da upijem sve što se događa. Predavanja i seminari bili su usmjereni na korištenje umjetnom inteligencijom u nastavi, razredni menadžment, inkluzivno obrazovanje, kulturalno prilagodljive pedagoške strategije, američki obrazovni sustav, američko školovanje kod kuće, filozofiju obrazovanja, planiranje nastavnih lekcija, obrazovne ishode itd. Stručan kadar i vrlo kvalitetna organizacija! Svojim ću učenicima pokušati prenijeti upotrebu umjetne inteligencije u svrhu obrazovanja. Stav je profesora na ovom sveučilištu da je umjetnu inteligenciju gotovo nemoguće izbjeći i svi smo svjesni činjenice da se učenici njome koriste za pisanje domaćih zadaća, te se stoga smatra da je važno podučiti ih kako se njome služiti na pravilan i odgovoran način. Također su izrazito orijentirani na inkluzivnu nastavu. Nemaju posebne obrazovne ustanove, nego im je važno da svi učenici idu u jednu školu. Odvajaju se po razredima ovisno o stupnju teškoće, pa tako mogu imati djelomičnu ili potpunu integraciju, ali vode računa o tome da u aktivnostima izvan nastave mogu sudjelovati svi. Meni su se svidjeli "service hours", odnosno sati koje učenici moraju ispuniti unutar i izvan škole, a tiču se brisanja stolova i pranja podova nakon ručka te volontiranja u zajednici.

ŠTO NISAM RAZUMJELA: ORUŽJE I KLIMU

Za dvije stvari moj um još uvijek nije uspio dokučiti objašnjenje, koliko god sam se trudila i razgovarala o tim temama s nekoliko ljudi. Prva je što se u, primjerice, Walmartu može kupiti oružje. Stoji na zidu nedaleko od sredstava za pranje kupaonice. U SAD-u svake godine bude ubijeno oko 48.000 ljudi, odnosno 132 osobe svaki dan, odnosno jedna osoba svakih 11 minuta. Unatoč toj statistici, i dalje u drugom amandmanu stoji da svatko ima individualno pravo posjedovati oružje (u svrhu obrane).

Druga se moja primjedba odnosi na nenormalno jaku klimatizaciju u svakoj prostoriji na svakom fakultetu, u školi, autobusu, restoranu itd. Vani je bila savršena obojena jesen sa sunčanih 22 - 25 ⁰C, a unutra je klima bila na 17 ⁰C i ni u jednoj se prostoriji ne može regulirati, nego je centralno namještena. Doslovno smo se smrzavali dok smo ondje sjedili, a neki i prehladili. Jedini poluodgovor koji sam dobila jest kako je to način da se pokaže da zemlja ima novca. Još ne znam što bih mislila o tolikom gubitku energije. Da ne spominjem papirne tanjure i plastični pribor za jelo za svaki obrok i za svakog gosta u hotelu. To, naravno, nije slučaj u svakom hotelu, ali dovoljno je što je bio u onom u kojem sam ja bila. Jer je navodno preskupo kupiti perilicu posuđa i/ili zaposliti osobu zaduženu za pranje posuđa. Očito je lakše bacati sve u jednu kantu i pritom ne reciklirati. Smučilo mi se. Joj, draga Ameriko, imaš gotovo sve uvjete za puno zdraviji način života - i što si od toga napravila?!

Nas 20 sudionika (iz 18 zemalja) naučili smo koegzistirati skupa u svemu, što nije jednostavno s toliko različitih kultura, običaja i osobnosti. Među meni najdražim događajima svakako su pripreme za Halloween u američkoj kući i pravi party, kao na filmu - u velikom dvorištu, uz rezbarenje bundeva, roštilj, puno hrane i glazbu. Također, vožnja kanuima po prekrasnom jezeru, karaoke-večer u Atlanti, sportske utakmice koje sam gledala i svakako putovanja u New York i New Orleans. New York me se posebno dojmio, grad uistinu ima fantastičnu energiju. Međutim, u Greensborou sam upoznala nekoliko osoba koje su se doselile u Sjevernu Karolinu upravo iz New Yorka. Navode da im više odgovara mirniji način života, bez toliko turista, te da im se sviđa što Sjeverna Karolina ima sve – od obale Atlantskog oceana na istoku, predivne klime u središtu zemlje, razvijenu industriju i tvornice te planine na zapadu. Atlanta mi se također svidjela, grad je odličan izbor za vikend-putovanje. Duke University u Durhamu (Sjeverna Karolina) moja je topla preporuka svakome tko se nađe u tom kraju. New Orleans je također na mene ostavio snažan dojam kao grad jazza, bluesa i bogate američke kulture.

Ovo mi je uistinu iskustvo za pamćenje! Još osjećam ponos što sam izabrana za jedan od najprestižnijih programa za nastavnike na svijetu, te što sam ga s uspjehom završila, stekla poznanstva sa svih strana svijeta i puno toga naučila, i to ne samo o obrazovanju nego i o samoj sebi.

O AUTORICI

Tajana Šarić po struci je magistra socijalne pedagogije i radi u Obrtničkoj školi Osijek posljednjih 12 godina. Nastavnica je i razrednica učenicima s teškoćama u razvoju, te radi i kao stručna suradnica socijalna pedagoginja, voditeljica smjene, koordinatorica za Erasmus+ projekte te koordinatorica za pomoćnike u nastavi. Voditeljica je Međužupanijskog stručnog vijeća za školske preventivne programe, članica je Povjerenstva za utvrđivanje psihofizičkog stanja djeteta, ima status stručne suradnice mentorice te je vanjska suradnica Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja.

Ističe da voli što radi i da radi što voli, što drži razlogom svojih poslovnih uspjeha. U slobodno se vrijeme bavi sportom, rekreativno igra odbojku, bavi se jogom, voli duge šetnje i planinarenje. Putovanja su joj velika strast otkad zna za sebe, rado putuje s prijateljima, ali je zaljubljenica i u soloputovanja, na kojima najviše nauči o sebi.

#Umjesto Razglednice #Fulbrightova Stipendija #Sad