Crnu smo kavu pili i u - mrklom mraku. Nedostajalo je struje, benzina, deterdženta, higijenskih uložaka...
Početak kraja komunizma, brojne tvornice koje su nizale uspjehe, izvrsni koncerti i još bolja glazba, odlični filmovi, obilje mjesta za izlaske, krcata Kopika, prepun Korzo mladih nisu, nažalost, sve što oni nešto stariji pamte iz 80-ih godina. Imale su one, uz tu ružičastu, i crnu stranu, a to su bile nestašice, divljanje cijena, male plaće...
Za početak ono što se danas čini nezamislivim - ograničenje potrošnje električne energije. Tako su Osječani, ali i svi ostali stanovnici bivše Juge, bili prisiljeni privremeno živjeti bez struje. Počekom 80-ih godina provodile su se redukcije, tako da, primjerice, svaki treći dan nije bilo struje od 12 do 22 sata.
Iz ove naše perspektive nemoguće je zamisliti kako su ljudi živjeli te dane, što su radili bez televizije, radija, svjetla, grijanja...
No ipak su nekako preživjeli, a možda se upravo činjenici da satima nije bilo struje može pripisati i to da se tada rađalo znatno više djece nego danas.
Premda sam bila premala da bih se detaljnije sjećala tih dana, u sjećanju mi je ostao maleni radijski prijamnik na baterije na kojem sam slušala pjesme. Sjećam se i činjenice da su me roditelji puštali da dugo budem u dvorištu jer u kući ionako nisam imala što raditi. Pisati zadaću po mraku uz svijeću bilo mi je zabranjeno jer su se starci bojali da ne zapalim kuću.
Dvorište se tih nekoliko sati za vrijeme redukcije uglavnom pretvaralo u plesni podij. Sa svojim susjedima, trojicom dječaka, starijima od mene, pokušavala sam, i to na velikim kartonskim kutijama koje smo spajali selotejpom, više ili manje uspješno izvesti plesne vratolomije tada svjetski popularnog break dancea.
No nije struja jedino čega je nedostajalo u 80-ima. Nije bilo mesa, jaja, deterdženta, higijenskih uložaka i još mnogo toga, pa ni benzina. Kako je zabilježeno u Glasu Slavonije, opskrba benzinom bila je toliko otežana da se vozačima preporučilo da svoja vozila koriste samo u slučajevima najveće potrebe. O sustavu par-nepar da i ne govorimo.
Zbog nestašica zabranjivao se i izvoz, i kao da ni to nije bilo previše, svakodnevno su se najavljivala nova poskupljenja, a tražilo se od građana da više štede. Plaće su pak bile sve skromnije. Kako je bilo možda najbolje može dočarati rast inflacije, koja je 1983. godine iznosila 30,7 posto, a 1985. godine vrtoglavih 79 posto.
O svemu tome, kao i sve glasnijoj kritici, pisao je redovito Glas Slavonije, pa je tako popratio, za ovo naše vrijeme, nestvarnu priču o kavi. Naime, uz brojne već nabrojene namirnice nije bilo ni kave, ali Osječani su doskočili kako to riješiti. Od rodbine i prijatelja iz Austrije, Njemačke, Italije i drugih zemalja diljem svijeta naručili su kavu zasigurno ne sluteći što će time izazvati.
Kava je doslovno zatrpala osječku Poštu!
Kako stoji u izvještajima Glasa Slavonije zbog velike količine kave koja je počela pristizati Pošta je morala iznajmiti nove prostore, a u pošti carinjenja pojavio se i manjak radne snage, pa je umjesto dotadašnjih šest radnika na poslu carinjenja radilo 12 radnika i deset studenata. Povećao se i broj dostavljača, ali kako je kave stizalo sve više i više, ulaz u glavnu zgradu Pošte na tadašnjem Bulevaru pretvoren je u šalter za isporuku kave. I tako je ubrzo po kavi mirisala ne samo Pošta nego i cijeli grad.
U brojkama to znači da je od siječnja do lipnja 1982. godine u Osijek u raznim paketićima stiglo 62.900 kilograma kave!
I svakako još valja spomenuti da je kava tada bila u zrnu, pa su bolj etrgovine nudile i mljevenje, no svejedno je bilo gotovo nemoguće zamisliti kućanstvo koje nije imalo mali mlinac. I taj je kućanski aparat, kao i nestašica kave, odavno pao u zaborav. n