Ivana na vidikovcu Santa Luzia
Melankolični fado, jako slatki kolači i šarene strme ulice
Grad je izgrađen na sedam brda, pa je najčešći savjet – pripremite udobnu obuću i budite spremni na puno hodanja uzbrdo
Svoje smo putovanje u zemlju vina i melankoličnog fada započeli u Budimpešti. Naime, iz Zagreba nema izravnih letova za portugalsku prijestolnicu, pa se glavni grad Mađarske činio kao logičan izbor putnicima iz Osijeka. Čim smo sletjeli, na aerodromu nas je dočekala gužva, bezbrojni taksiji i zastoj u prometu.
Slavna Alfama
Lisabon nas je privukao zbog svoje bogate povijesti i šarolikih ulica. Glavni je grad Portugala stariji od Rima. Procijenjena starost mu je 3200 godina, a naseljen je još od brončanog doba. Većinski dio grada uništen je u velikom potresu 1775. godine s procijenjenom magnitudom između 8,5 i 9 prema Richteru, pa se grad nakon toga morao ponovno graditi. Najstarija gradska četvrt, Alfama, jedan je od rijetkih dijelova grada koji su preživjeli razorni potres. Nekad siromašni, ribarski dio grada, danas slovi kao jedna od najljepših četvrti Europe. Šarene, visoke i uske kuće, fasade popločane s azulejos, šarenim pločicama koje su jedna od glavnih atrakcija ovog veseloga grada, uske i vijugave uličice, kaldrma, mnoštvo cvijeća, sve su to obilježja popularne Alfame.
Grad je izgrađen na sedam brda, pa je najčešći savjet koji možete čuti ako se spremate za putovanje u Lisabon – pripremite udobnu obuću i budite spremni na puno hodanja uzbrdo. U ovoj se četvrti, kao i na drugim brdima na kojima je grad sagrađen, nalaze miradouros – vidikovci s kojih se vidi velik dio grada, pogled puca na rijeku Tejo, a ovakva su mjesta posebno popularna među turistima zbog gledanja zalaska sunca. Nas se najviše dojmio Miradouro de Santa Luzia s prekrasnim šarenim pločicama, cvijećem živih boja, pogledom na stari dio grada te romantičnim notama portugalskih uličnih glazbenika koji svakodnevno sviraju na ovom vidikovcu. Ovim dijelom grada vozi i jedna od najpoznatijih znamenitosti Lisabona – stari žuti tramvaj broj 28, koji se spretno uspinje uz strme uličice Alfame. Ipak, sve se to može istražiti i "cipelcugom" te tako izbjeći nesnosnu gužvu koja vas nedvojbeno čeka u malom tramvaju.
Po trgovima, parkovima i vidikovcima grada nalaze se quiosque – neformalni kafići na otvorenom. Dekorativnog izgleda, najčešće šesterokutnog ili osmerokutnog oblika, raznih boja, s izgledom koji podsjeća na neku minijaturnu arhitekturu, služe kao mjesta okupljanja i zabave. Nastali su 60-ih godina 19. stoljeća, prvo služeći kao štandovi za novine, no ubrzo su postali mjesta ispijanja capile, sangrije ili pak ginjinhe, tradicionalnog portugalskog pića koje je vrlo slično našem višnjevcu.
Od značajnih mjesta za posjet u Alfami i okolici ističe se i dvorac svetog Jurja koji su izgradili Mauri u 10. i 11. stoljeću, a koji pruža pogled na cijeli grad. Istog smo dana posjetili i samostan Gospe Karmelske izgrađen u 14. stoljeću, a gotovo uništen u već spomenutom potresu 1775. godine. Tu je i popularno dizalo Santa Justa koje spaja dvije gradske četvrti, a u koje smo ulazak preskočili zbog velikih redova i činjenice da se s besplatnih vidikovaca pruža bolji pogled na grad.
Stanovnicima nije lako
Kroz Lisabon prolazi rijeka Tejo, najduža rijeka Pirenejskog poluotoka koja se ulijeva u Atlantski ocean baš kod glavnog grada Portugala. Gledajući je s obale, ne vidi joj se kraja, pa bi čovjek lako pomislio da je riječ o moru, a ne o rijeci. Stanovnici Lisabona na kupanje idu u obližnji Cascais, inače jednu od najskupljih turističkih destinacija Portugala, ili neka manja mjesta, no s obzirom na to da nam ni Jadransko more nikad nije dovoljno toplo, bez problema smo preskočili opciju kupanja u Atlantskom oceanu.
Iako su posljednjih mjeseci u Lisabonu održavani prosvjedi protiv masovnog turizma, Portugalci su iznimno gostoljubivi domaćini. Od prve vožnje s aerodroma i 45-minutnog neobaveznog razgovora sa zaposlenicom recepcije u hotelu sve do običnih prolaznika Portugalaca brzo nam je postalo jasno da se radi o izrazito veselom, simpatičnom i domaćinskom narodu. Glazba, druženje i kava stvari su koje oni prakticiraju, baš kao i Hrvati.
Većina njih engleski govori iznimno dobro, pa nije bilo problema u sporazumijevanju. Ipak, stanovnicima Lisabona nimalo nije lako. Grad vrvi turistima, a stari je dio grada uzak i krivudav. Netko tko svaki dan mora na posao tim dijelom grada, zasigurno jedva čeka zimu, jedino godišnje doba kad je turista manje. Osim turista problem stanovnicima stvara i sve veći broj digitalnih nomada koji ondje borave tijekom cijele godine te time povisuju cijene apartmana, pa se starosjedioci nerijetko sele iz centra na rubne dijelove grada gdje je stanovanje jeftinije i jednostavnije.
Šetajući uz rijeku Tejo, teško je ne primijetiti most koji neodoljivo sliči mostu Golden Gate u San Franciscu. Riječ je o mostu naziva Ponte 25 de Abril, koji je projektirala ista američka tvrtka koja je sudjelovala u izgradnji Golden Gatea.
Spomenuti su mostovi gotovo identične konstrukcije i boje, a i tehnologija te stil gradnje vrlo su slični. U blizini je mosta i popularni toranj Belem te Spomenik otkrića, mjesto s kojeg su Portugalci ispraćali svoje istražitelje i trgovce u svijet. Grandiozni spomenik slavi doba portugalskih otkrića tijekom 15. i 16. stoljeća.
Romantičarska Sintra
Jedan dan u Lisabonu isplati se izdvojiti za dnevni izlet u Sintru, gradić udaljen samo 40 minuta vlakom. UNESCO ga je 1995. smjestio na popis svjetske baštine. Iako malen, njegov romantičarski krajolik obogaćuju dvorci, palače i zidine te sama pozicija na brdima. Do Sintre je vrlo lako doći. Naime, kupljenu kartu u iznosu od 4,5 eura na kolodvoru u Lisabonu potrebno je samo skenirati pri ulasku na peron, a vlak je, bar u našem slučaju, bio točan u minutu. Nema konduktera ni zastoja, jedino možete očekivati vlak pun ljudi, a većina njih ide upravo u Sintru.
Šarmantne ulice, priroda i krajolik te nešto niže temperature zbog nadmorske visine i blizine Atlantika neka su od obilježja Sintre. Ovo je mjestašce kroz povijest bilo dom ili ljetna rezidencija mnogim članovima portugalske kraljevske obitelji. Prva nam je postaja u Sintri bila spektakularna palača Pena.
Njezine šarene boje i raznolikost stilova čine ju unikatnom, a mnogi ju uspoređuju s dvorcima iz Disneyjevih crtića. Sagrađena u 19. stoljeću na mjestu nekadašnjeg samostana, ovo šareno zdanje spaja neogotičke tornjiće, maurske lukove i renesansne detalje u razigrano djelo koje izgleda kao da je izronilo iz snova. Danas, dok šećete terasama Pene, pred očima se otvara pogled na Atlantik, Lisabon i beskrajnu šumu Serra de Sintra. Iako se ulaznice za palaču mogu kupiti i uživo, zbog velikih je gužvi sigurnije to obaviti online prije dolaska. Pri kupnji ulaznice potrebno je odabrati i točno vrijeme dolaska, čega se obvezno morate pridržavati. Jedna je ulaznica stajala 20-ak eura.
Isti iznos i isti postupak s ulaznicama prošli smo i za Quinta de Regaleiru – vilu s beskrajnim vrtovima koji skrivaju mnoštvo zanimljivih detalja. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća oblikovao ju je bogati trgovac António Carvalho Monteiro, uz pomoć talijanskog arhitekta Luigija Maninija, stvarajući prostor u kojem se stapaju gotika i renesansa. Ono što posjetitelje najviše očarava nisu samo palača i ukrasi nego i vrtovi puni skrivenih prolaza, podzemnih tunela i "inicijacijskog bunara" – spiralnog stubišta koje se spušta u dubinu zemlje.
Iako mala, Sintra zbog bogatstva prirode i povijesti koje pruža vrvi turistima. Ipak, cijene nisu prenapuhane, pa smo obrok za dvoje platili samo 19 eura. Ni u Lisabonu cijene nisu strašne, rekli bismo da su iste ili malo manje od onih u Hrvatskoj. Tako smo za sangriju, cijeđeni sok i jednu pastel de natu na spomenutom quiosqueu u blizini poznatog vidikovca izdvojili 12 eura, pizze stoje od 10 do 15 eura, a riblji su specijaliteti, inače vrlo popularni u Lisabonu, nešto skuplji od toga.
Lisabon nije velik grad, pa je pet dana bilo posve dovoljno da se obiđe i vidi njegove glavne atrakcije. Osvojio nas je svojom opuštenom atmosferom i toplinom. Grad je uvijek živ – ulični glazbenici sviraju fado i jazz, trgovima odjekuje žamor, a kafići i restorani puni su do kasno u noć. Blaga klima i sunčani dani daju mu dodatnu lakoću, a na svakom se koraku osjeti spoj bogate povijesti i suvremenog ritma metropole. To je mjesto koje ne prestaje iznenađivati i kojem se poželite vraćati, jer u Lisabonu uvijek ostaje još nešto što se može otkriti.
