Prije 12 godina, kao i većinu godina prije i poslije, redakcija je, krajem kolovoza, počela pripremati prilog Školarnica, posvećen početku školske godine. Uobičajeno, bili smo u potrazi za dobrom fotografijom za njegovu naslovnicu. Kolega kaže kako mu sin kreće u prvi razred, dakle, riješili smo najvažnije - imamo prvašića za prvu stranicu, no Sergej Levak, kako je dječaku ime, odlučuje fotografirati se s najboljom prijateljicom iz vrtića i naselja, Sarom Barbarić. Tako je nastala odlična fotografija, koju smo i godinama poslije koristili za ilustriranje tekstova iz školstva.

Susjedi i prijatelji

Prije nekoliko dana ugledah na FB profilu Sergejeve mame tu fotografiju sa stare naslovnice, a uz nju novu fotografiju dvoje lijepih nasmijanih mladih ljudi, maturanata. Pogađate, to su "naši prvašići" Sara i Sergej! Nazovite me pekmezastom, no rastopila sam se kao sladoled kad sam ih ugledala, pa se nedugo nakon toga nalazimo u slastičarnici za vječnu djecu, u Petru Panu.

Doduše, klinci su sportaši, nutricionistički osviješteni, pa piju funkcionalna pića, samo sam ja zgrabila ice coffee, ali ne gubimo vrijeme na moje loše prehrambene navike, nego ispričajmo ovu Priču s gradske duplerice. Nije to priča za sportsku rubriku (ne bih se usudila!), da ne bude zabune, nego o maturantima, mladim sportašima, obitelji, prijateljstvu, življenju na dalekim adresama, odlascima i povratcima, životu drukčijem od prosjeka za koji su se dobrano potrudili…

Nije ih bilo lako dobiti zajedno za razgovor s obzirom na njihove pretrpane rasporede. Naime, Sara Barbarić uspješna je tenisačica, koju će bijeli sport u jesen odvesti u Ameriku, a na nogometaša Sergeja Levaka, hrvatskog U-20 reprezentativca, bacili su oko neki slavni europski klubovi. Sportski su novinari zapisali da je briljirao u omladinskom pogonu Rome, gdje je ove sezone u Primaveri 1 upisao 32 nastupa, sedam pogodaka i četiri asistencije. Budući da Sergej već neko vrijeme živi i igra u Rimu, dvoje se susjeda i prijatelja posljednjih godina rijetko viđa.

"Sergej i ja odrasli smo u dva susjedna nebodera na Vijencu Ivana Meštrovića i išli smo zajedno u vrtić i u osnovnu školu", kaže Sara. "Družili smo se i kod kuće, naše su mame jako dobre prijateljice", dodaje Sergej. Oboje su maturanti – Sara čeka rezultate ispita državne mature, Sergej na maturu nije izlazio. Ona je završila I. gimnaziju, on je srednjoškolsko obrazovanje započeo u Elektrotehničkoj i prometnoj školi u Osijeku, na smjeru tehničar za računalstvo, no kada je dobio poziv u glasoviti nogometni klub Romu, prebacio se u zagrebačku privatnu hotelijersku školu, gdje je upravo obranio završni rad. "Kod nas je jako teško baviti se sportom na višoj razini i paralelno ići u školu. No nisam htio ostati bez srednjoškolske svjedodžbe i našao sam vremena za učenje. Jako sam sretan što sam to istjerao do kraja", iskren je Sergej. Sara je upravo zbog toga – uspješnog spajanja studija i sporta - odlučila studirati psihologiju u SAD-u, gdje je dobila punu stipendiju na North Carolina Central University.

"Već sa 16 godina shvatila sam da u Americi mogu i igrati tenis i studirati, jer njihovi su fakulteti prilagođeni za sportaše i njihove obveze. Počela sam se pripremati za prijavu, snimila sam video, prikupila dokumentaciju, javila sam se na nekoliko sveučilišta i na kraju se odlučila za North Carolina Central University. Ondje imaju jak tenis i akademski su izvrsni, njihova se diploma cijeni, što mi je važno u perspektivi", ozbiljna je Sara, koja bi se ondje voljela okušati i u profesionalnim teniskim vodama.

Podrška roditelja

Na njezinu su putu uvijek uz nju bili roditelji, pružajući joj svaku vrstu podrške, kao što su i Sergeju njegovi uvijek bili najčvršći oslonac. Kad djeca zakorače u sport, a Sara i Sergej to su učinili kao šestogodišnjaci, to su isprva samo vožnje na trenige i kupovanje tenisica, no s vremenom se angažman i troškovi povećavaju i oni uvelike idu na teret roditelja.

"Krenuo sam s Elektre, ipak sam ja dečko s Vijenca, a nastavio u Akademiji Krpan&Babić, odakle sam otišao u NK Osijek. Iduća je stepenica bila talijanska Roma, a dalje ćemo vidjeti", kaže Sergej. Iako nisam sportska novinarka, a o nogometu znam manje nego o atomskoj fizici, pitanje o transferu mladog veznog igrača samo se nameće. I tako, ni kriva ni dužna, zaradih ekskluzivu – Sergej želi ostati u Italiji! "Već sam se naviknuo na talijanski način života, njihovu kulturu i jezik, zašto bih tako brzo otišao iz Italije", naglas razmišlja Sergej.

Kada je u siječnju 2023. kao 16-godišnjak iz Osijeka otišao u Rim igrati za Rominu mladu momčad (U-18) – i u prvom nastupu zabio gol - to je proslavila cijela Glasova redakcija jer u njoj je nekada kao novinarka i urednica radila Sergejeva baka Nevenka, stric i krsni kum Tomislav bio je vrsni novinar, a tata je i danas zaposlen u grafičkoj redakciji. Ne skrivamo, ponosni smo na naše redakcijsko dijete!

To je dijete moralo odrasti po ubrzanom postupku. "Prvo sam živio u domu, tek kada sam napunio 18 godina preselio sam se u stan, u kojem sam živio sam", prisjeća se Sergej. Kao i drugi mladi sportaši, Sara i Sergej morali su se rano osamostaliti.

"Iz doma su nas kombijima vozili u kamp, gdje bismo prvo imali doručak, nakon čega su slijedili teretana i trening. Potom bismo odradili ručak i onda je čekala škola. Nas nekoliko odradilo bi nastavu online. Bili smo u kampu od 7 ujutro do 7 navečer, vraćali bismo se u dom nakon večere. Za izlaske smo morali pitati, ali, moram priznati, nisu bili prestrogi", otkriva kako je živio kada je stigao u Italiju. Nakon što se preselio u stan, počeo si je, kaže, i sam kuhati, a kako su i neki drugi igrači ondje imali svoje stambene kvadrate, često su se i družili. Talijanski je naučio, ali djevojku je ipak našao u rodnom Osijeku. Roditelji su mu često dolazili u posjet, tata nešto češće nego mama Željka, koja je srednjoškolska profesorica. "Volio sam kad su mi bili u gostima, no nisam se plašio samoće. Mir ti ponekad dobro dođe kada živiš tako intenzivno, fokus mi je bio na nogometu, tako da gotovo i nisam imao vremena razmišljati o nečem drugom", iskren je Sergej, koji ističe kako ga roditelji nikada ni na što nisu tjerali, nego se sam rano odlučio za nogomet, puno je trenirao, pazio što jede i čuvao se ozljeda, baš kao i danas.

"Takvog sam karaktera da mi povremena usamljenost koja proizlazi iz te samostalnosti nije problem, no ako sam duže vrijeme odsutna, na nekom turniru, nedostaju mi roditelji i brat", komentira istu temu Sara. Roditelji su je pratili na turnire, a na treninge u Osijeku išla je sama, jer je od terena u Perivoju udaljena pet minuta biciklom. Tenis joj nikada nije bio teret, gimnazija, međutim, nije bila laka jer je zbog sporta poprilično izostajala, pa je to morala puno nadoknađivati. "U obitelji imamo još jednog sportaša, mom je bratu Borni 14 godina i bavi se košarkom, tako da mami i tati nikada nije dosadno s nama", kaže kroz osmijeh Sara. Sergejev je mlađi brat Erik, također 14-godišnjak, perspektivni nogometaš, išao u razred sa Sarinim bratom, dakle – povijest prijateljstva se ponavlja i u sljedećoj generaciji.

U sportu upoznaš sebe

Mnogi, nažalost, ljepotu u sportu vide samo kroz prizmu moguće dobre zarade. Sara i Sergej ističu kako su počeli trenirati iz čiste ljubavi. "Da biste došli do točke kada zarađujete od sporta, trebate godinama, unatoč velikoj neizvjesnosti, ulagati jako mnogo truda u to, puno se žrtvovati, biti discipliniran, odreći se mnogo toga", upozorava Sara. "Kao dijete u sportu vidiš samo zabavu i ljubav. Kad odrasteš, počneš razmišljati i o zaradi, ali novac ti i dalje nije primaran jer i dalje obožavaš to čime se baviš. Ipak, ne želim se folirati i reći kako ne bih volio dobro zaraditi od nogometa, ponajprije zbog cijele svoje obitelji, a onda i rodbine i prijatelja, želim da svi mi osjetimo blagodati mog talenta i rada. Priželjkujem da moji roditelji ne moraju živjeti od male mirovine, bio bih sretan kada bih im uzvratio bezbrižnost koju su mi omogućili dok sam odrastao. Nadam se da ćemo i Sara i ja moći lijepo živjeti od onoga što volimo", ističe Sergej, koji je, naglašava, zadovoljan svojim agentom. Dobrih veznjaka, kaže, ima dosta, ali on je visok (197 cm!), što mu daje prednost pred konkurentima. Stoga se nada dobrom ugovoru.

Sara će se pak ujesen preseliti u dom u sveučilišnom kampusu, gdje će, već zna, živjeti s cimericom koja stiže iz Kalifornije.

"U blizini su mi teniski tereni, menza i fakultet, sve na pet minuta hoda. Sviđa mi se što su ondje akademska postignuća jednako važna kao sportska, jednostavno, ne smiješ zapustiti učenje", odlučna je Sara. I Sergej ima visoka očekivanja od sebe, ali smatra da ni u čemu ne treba pretjerati, "jer zbog prevelike samokritičnosti mogao bi izgorjeti. Treba imati više kriterije, ali istodobno moraš prihvatiti činjenicu da nitko nije savršen", rezonira Sergej. Oboje zna da se danas puno govori o mentalnom zdravlju mladih, oni su ga, naglašavaju, osigurali sportom koji im je bio i neka vrsta terapije. "Ponajprije moraš upoznati sebe, moraš znati što želiš i razmisliti kako bi do toga mogao stići a da si pritom ne naudiš", mudro razmišlja buduća psihologinja. Sergej dodaje kako je on nalazio svoj mir u nogometu, on mu je pomogao da održava ravnotežu.

"Brineš se o tijelu, ali moraš biti i jak u glavi. Posegnuo sam koji put i za dobrim knjigama koje se bave tim temama, iz njih sam naučio i nekoliko trikova za opuštanje i slično", kaže mladi nogometaš. Za ozbiljno bavljenje nekim hobijem zasad ni jedno nema vremena, ali uvijek ga nalaze za druženje s prijateljima jer žele ostati uzemljeni. Vole čitati, Sergej se opušta i računalnim igricama, ponekad igra i padel. Društvene im mreže pomažu da ostanu u stalnom kontaktu s prijateljima, Sergej se uvijek nađe s njima kad dođe u Osijek, Sara već zna da će joj legice i lege nedostajati kada ode na drugi kontinent i potrudit će se da ostanu u vezi.

Zauvijek Osijek

Gdje se ovi iznimni mladi ljudi vide za deset godina? Sara u sportskoj psihologiji, jer tako bi, smatra, najbolje povezala svoje najveće interese i ljubavi. "Nisam dalekovidan, ne volim tako razmišljati! Rekao bih tek toliko da se nadam i vjerujem da će za deset godina biti sve najbolje", odgovara Sergej. Razlikuju li se od većine svojih vršnjaka? "Mislim da smo svi jako slični. Jedino je moj dan možda drukčiji od njihova zbog više obveza", smatra Sara.

"Nismo mi, sportaši, nikakvi bogovi. Svi smo jednaki! Jedino što smo mi posvećeni treniranju, a ostali mladi imaju neke druge preokupacije. Na kraju, svi smo prijatelji! Svojima volim pokloniti dres jer znam da su ponosni na mene, što mi je drago, zahvalan sam im zbog toga", otkriva Sergej. Fasciniran je životnom pričom Luke Modrića, jer, kaže, nije bio predodređen za uspjeh, ali je radom i talentom postao najbolji igrač svijeta. Sara se divi Rafaelu Nadalu, kao tenisaču i dobrom čovjeku koji pomaže mnogima, a najveći su joj uzori roditelji Jasenka i Samir.

Što bi poručili vršnjacima? "Ne zaboravite uživati u onom što volite, u onom što odaberete za sebe", kažu gotovo uglas. Oboje će se pokušati držati tog savjeta gdje god bili. Jednom se planiraju vratiti, jer nigdje, tvrde, nije lijepo kao u rodnom gradu. Na talijanskom ili engleskom - Osijek ostaje Osijek. Sretno, zaslužit ćete još naslovnica, sigurni smo!