Kad uđete u kuću Osječanke Snježane Seleš, imate osjećaj kao da ste zakoračili u neki drugi svijet. Svaka sitnica, svaki detalj ima svoje točno određeno mjesto u prostoru. Dezen na tkaninama koji se slaže s uzorkom na zidovima i lampama, stara šivaća mašina Naumann iz 1914. godine koja u hodniku dočekuje goste, u boravku kamin koji je Snježana sama sagradila od rigipsa te kutna garnitura stara 40 godina, kojoj nikada ne biste dali toliko jer ju Snježana redovito presvlači i boji.

Štikle i role

Bio Uskrs, Božić, Valentinovo ili nešto četvrto, u njezinoj će kući sve biti u znaku toga. Ni ovaj Uskrs tako nije iznimka. Sve je u znaku pisanica, zečeva i vedrih boja. Ukrašene posudice za začine u kuhinji, jaja, cvijeće i pilići na kaminu, a zidovi svjetloplavi s cvjetnim uzorkom na njima. To je postigla, otkriva nam, s pomoću salveta. Kupila je jedan paket od 1,25 eura i transformirala zidove svoje kuće. Neumorna je kreativka kojoj je posebna čar napraviti nešto svojim rukama, od materijala koje bi mnogi bacili i smatrali bezvrijednima.

“Tko ima novca, sve može kupiti, pogotovo danas, ali ja to ipak više volim sama napraviti", govori Snježana. Pokazuje nam i dvorište, a iako malo, svaki njegov kutak je iskorišten. Osim zečića i jaja na starom kredencu, tu je pripremila i mjesto za fotografiranje za svoje unuke. Čak je posegnula za ljestvama kako bi nam sve pokazala, i popela se na njih u štiklama. Za nju to, otkriva, nije nikakav problem jer i bicikl vozi u štiklama, a iako je odnedavno u mirovini, jedna od najdražih aktivnosti joj je rolanje s unukom.

GOJKO MITIĆ

Inspirirana tkaninama

Cijeli je svoj radni vijek radila u računovodstvu, poljednjih 30 godina u Trećoj gimnaziji. I onamo je svakodnevno donosila svoje ukrase, za Uskrs zečeve, dijelila svoje rukotvorine drugima, ukrašavala školu i svoj ured. Ponekad je znala sašiti sebi i kolegicama iz ureda istu odjeću ili kapice. Nitko, govori nam, nije vjerovao da će stvarno otići u mirovinu jer je velika radoholičarka, u školi je imala i papuče, a u šali govori da je zamalo i pidžamu donijela. Posao joj sad nimalo ne nedostaje, iako joj je, priznaje, u početku bilo čudno. Mnoštvo stvari koje je napravila u kući nastalo je dok je još radila u školi. "Radila sam prije pet godina Orašara, koji je viši od mene. Zamolila sam domara da mi izvari metalnu konstrukciju. Lice sam napravila od guste najlonske čarape, punila ga rigipsom, stiropornim lopticama i sličnim. Volim napraviti nešto od nečeg što nije kupljeno. Samouka sam, sve šijem, sve radim. Odem u second hand i odmah znam koji će materijal biti za što", otkriva Snježana.

Sve je počelo kad je imala deset godina, a u to su vrijeme bile popularne sužene levisice, prisjeća se. Ona ih je počela sužavati ne samo sebi već i cijeloj ulici. Radila bi to na mašini čim bi mama nekamo otišla. Tako je krenula šivati odjeću, a posebno je zanimljivo to što nikada nikoga nije mjerila za potrebe šivanja. Dovoljno joj je da pogleda osobu i odoka zna njezine mjere.

Tkanina joj je najdraži materijal kojim radi. Od nje se može ukrasiti interijer, napraviti garderoba ili igračke. Kad ju vidi, ističe, odmah dobije inspiraciju. Većinu nabavlja u second handu, gdje njezino iskusno oko zna prepoznati dobar materijal u moru odjeće. "Unatrag dvije godine išli smo u sedam svatova, i kako danas kažu da ne smiješ imati istu haljinu, a ja ne želim potrošiti veliki novac, sama sam si šivala haljine. Kupim dvije haljine i od njih 'sklepam' jednu. Odmah imam viziju kako će izgledati, jednostavno, vizualni sam tip", pojašnjava Snježana.

Naučila se opustiti

Ima i dvije Facebook stranice gdje svoje radove isključivo objavljuje iz zabave, a ne kako bi ih prodavala. Na stranici Home redesign art by Snježana objavljuje isključivo sve za interijere, a na nekim objavama ima i više od milijun pregleda. Ondje objavljuje već 12 godina. Na drugu stranicu naziva Ma-Ro-Ma Osijek stavlja snimke haljina koje prepravlja, jedno je vrijeme izrađivala i mašne za košulje, kravate i slično. Preko tih stranica pronašli su je ljudi koje i ne pozna te su joj krenuli slati razne materijale koji joj mogu pomoći u radu. Tako je, iako ne hekla, skupila gomilu tabletića od kojih pravi torbe veselih boja za svaku modnu kombinaciju. Slaba je, govori, na torbe i cipele.

Snježanin muž Mario također je u mirovini i potpuno podržava hobi svoje supruge. "To ju ispunjava, a svatko od nas ima svoje hobije i zanimacije. Ja pecam, imam čamac, a ona izrađuje rukotvorine."

Cijeli je svoj radni vijek provela s brojkama, obožavala je taj posao. Tek kad je otišla u mirovinu, naučila je što znači opustiti se. "Ležim u krevetu, pijem kavu, listam po internetu, to mi je sad najljepše. U početku sam još čitala časopis za računovođe i proučavala sve promjene u poslu. Onda sam samoj sebi rekla: - Pa zašto to čitam? Bolje da si pogledam hoće li mi mirovina rasti. Izbacila sam iz svog rječnika riječ moraš - ništa ne moram! Ne brinu me više rokovi na poslu, nisam znala da je to tako lijepo", iskrena je Snježana. Dodaje da ni sama ne zna kako je sve stizala dok je radila jer je i sad, kad više ne provodi osam sati na poslu svaki dan, stalno u pokretu i nešto radi.

Trenutno je najviše veseli gledati kako njezina unučad raste, provoditi s njima vrijeme, otkrivati što sve znaju, što je i ona sama možda naučila. Nema nikakvih želja, osim zdravlja, jer sve što je u životu htjela, to je i postigla. Sigurni smo da će do sljedećeg susreta napraviti stotinu novih ukrasa, kuću preurediti nebrojeno puta i osmisliti još neku kreativnu aktivnost za svoje unuke. Snježana ne planira stati. Njezina mašta ne poznaje granice, a njezine ruke nikad ne miruju.

Sve za unučad - Maši, Rozi i Mati kod bake je najzabavnije

Snježana Seleš ima troje unučadi, Mašu, Rozu i Matu. S ponosom pokazuje njihove fotografije, kojima je ispunila cijeli zid u boravku. Najstariju unuku Mašu već pomalo uči šivati, a Mata već zna šivati dugmad. Odmalena ih kreće učiti, pa tako za njih priređuje i radionice. “Održavam ih za stolom u kuhinji. Odredim što ćemo taj dan raditi. Za Božić i Uskrs ih potičem da sami naprave svoje ukrase.”

Svi vole doći k baki jer je ondje nepresušan izvor zabave. S njom imaju modne revije, šije im kostime, prošlog im je Božića čak napravila i sobu za slikanje. Odlučila se za to, objašnjava nam, jer na blagdanska fotografiranja roditelji rijetko vode bake i djedove. Zato je kupila platno, sašila igračke i ukrase te svojim kolegicama koje imaju unučad rekla da dođu k njoj na besplatno fotografiranje. “Bio je to pun pogodak, sve kolegice su bile!”

Kad nešto radi, želi da je to savršeno. Tako je nekoliko dana radila samo na ušima vilenjaka, kostima za unučad. Nije znala kako da postigne karakterističan oblik vilenjačkih ušiju tkaninom, pa se pripomogla karton, a stala je tek kad je bila zadovoljna onim što vidi. Zavjesu koja visi na prozoru napravila je za samo sat i pol vremena - od heklanih radova koje joj je poklonila jedna žena te ostataka prijašnjih zavjesa napravila je potpuno novu. Kad ima neku zamisao, proces se brzo odvija.

Kad je počela korona, šivala je maske. S obzirom na to da su trgovine u početku bile zatvorene, uzimala je stare pamučne majice, rezala ih i šivala, a na internetu je objašnjavala i drugima kako da naprave svoje maske. Ona ih je sašila više od 400, a sve ih je poklonila, baš kao i sve svoje druge radove. Nikad nikome nije naplatila, jer, šali se, kad bi morala raditi nešto za novac, onda to ne bi ispalo dobro.