Miloš Katić, Boris Markulin, Dorian Pavlović
O medaljama Borisa, Doriana i Miloša još se govori, ponos su cijele škole
Učenicima s intelektualnim teškoćama rijetko se pruži prilika za natjecanja
Tri su učenika Osnovne škole Ljudevita Gaja iz Osijeka ostvarila izniman uspjeh na državnom sportskom natjecanju učenika s intelektualnim teškoćama u Poreču od 18. do 21. ožujka, jedinom takvom natjecanju u Hrvatskoj. Tako su svojoj školi donijeli ponos koji se ne mjeri samo medaljama nego i trudom i zalaganjem.
U više disciplina
Boris Markulin, Dorian Pavlović i Miloš Katić zaslužni su za najveći uspjeh svoje škole na svim državnim natjecanjima. Njihova učiteljica rehabilitatorica Aleksandra Gvozdanović Debeljak ističe kako je iznimno ponosna jer su upravo njezini učenici ti koji su taj uspjeh ostvarili. Vrlo im se rijetko, govori, pruži prilika da se uključe u neka natjecanja.
Boris, inače učenik šestog razreda, natjecao se u bacanju vorteksa i trčanju na 400 metara. U trčanju je osvojio srebrnu medalju i tako postao državni viceprvak, a odličan je bio i u vorteksu. Osmaš Dorian natjecao se u stolnom tenisu koji i inače trenira, a u Poreču se prvi put okušao u nekom obliku natjecanja. Djeca koja su se natjecala, kaže učiteljica, bila su već poluprofesionalci, a Dorian je došao do četvrtfinala, što je izniman uspjeh. Uz to, trčao je na 80 metara. Miloš, učenik osmog razreda, također je trčao istu disciplinu te bacao vorteks. Zbog jake konkurencije dobio je utješnu nagradu, no sama činjenica da su sudjelovali za njih je velika, odlučna je Gvozdanović Debeljak.
Još u prvom polugodištu ona i nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture Ivan Matančić dogovorili su se kako je pravo vrijeme započeti pripreme. Kad su riješili svu potrebnu dokumentaciju, nastavnik je s učenicima krenuo u pripreme. Već ih jako dobro poznaje i zna koja disciplina komu ide, pa su tako i odlučivali u čemu će se natjecati. Sljedeće godine planiraju sigurno opet ići, a možda, kaže, tada izaberu predstavnike i za druge kategorije, poput skoka u dalj i bacanja kugle.
“Mi smo, nažalost, saznali za to natjecanje tek prije tri-četiri godine i kada smo htjeli ići, nismo mogli zbog korone, ali i zbog nesamostalnosti djeteta. Možda je neko dijete odlično u sportu i idealno je za natjecanje, ali nije samostalno. Ipak su djeca četiri dana udaljena od roditelja i kuće. Ovi su učenici, međutim, poprilično samostalni, jedna je mama izrazila želju da ide s nama i to joj je omogućeno", pojasnila je Gvozdanović Debeljak. Dodala je i kako je organizacija u Poreču bila odlična, djeca su bila smještena u divan hotel, s osiguranim svim obrocima, a imala su i slobodno vrijeme koje je uključivalo razgledanje Poreča, mađioničarski program i koncert.
“Njihov uspjeh puno znači i nama, a njima posebno. Prošlo je mjesec dana, a mi još o tome govorimo, medalje su još aktualne, nose se u torbi u školu, jako se puno priča o tome. Roditeljima znači također, naravno", kaže. Njihove nagrade i priznanja pokazuju koliko ih je važno uključiti u ovakve aktivnosti, a Gvozdanović Debeljak smatra da inkluzija treba postojati u svim područjima života. "Mislim da se doista treba poraditi na tome da se djeci što više omogući sva podrška kako bi se ona pokazala u punom svjetlu i ostvarila ovakve rezultate." Upozorila je na to kako učenička natjecanja uglavnom nemaju kategoriju za djecu s intelektualnim teškoćama, no ona svejedno sudjeluju jer im i zahvalnica za sudjelovanje puno znači.
Sa svima se druže
Učiteljica rehabilitatorica pojasnila je i kako njihova nastava funkcionira. Naime, Boris, Dorian i Miloš pohađaju redovnu osnovnu školu, ali se školuju po posebnom programu uz individualizirane postupke u posebnom odjelu. Aleksandra predaje drugom, šestom i osmom razredu, druga kolegica drži nastavu trećem, petom i sedmom, a trenutno nema prvašića i četvrtaša. Nastava funkcionira tako da je u odjelu učiteljice Aleksandre trenutno sedam učenika, i ona im predaje hrvatski, matematiku, prirodu i društvo te druge predmete. U svemu joj pomaže dobra organizacija jer učenici ne pohađaju iste razrede, pa u isto vrijeme predaje i onima iz drugog, i onima iz šestog, i onima osmog razreda, a nekad i više različitih predmeta usporedno. Tu su i pomoćnici u nastavi koji s učenicima idu i na druge predmete koje Aleksandra ne predaje, nego ih djeca pohađaju sa svojim drugim vršnjacima, poput glazbene i likovne kulture, vjeronauka i tjelesne i zdravstvene kulture. Nakon što odrade te sate, vraćaju se na nastavu kod učiteljice Aleksandre.
Najvažnije je, naglasila je ona, da se svi sa svima druže. Njezini učenici nisu nimalo isključeni, a kada je odmor, na hodniku se sva djeca zajedno igraju.
