Kažu da je psihička bolest najgora, jer od nje ne umreš, a cijeli život moraš s njom živjeti. Izgovorila je to Martina, korisnica organiziranog stanovanja, usluge Centra za pružanje usluga u zajednici "Ja kao i ti". Više od 100 korisnika živi u 35 stambenih jedinica, od kojih je jedna u Čepinu, a ostale na području Osijeka. Njihov je cilj osobama s teškoćama u mentalnom zdravlju pružiti podršku, unaprijediti njihovu funkcionalnost te ih uključiti u život zajednice sudjelovanjem u raznim društvenim, kulturnim, rekreativnim, vjerskim i radnim aktivnostima.

Aktivnosti i obveze

Posjetili smo jednu njihovu stambenu jedinicu u Osijeku u kojoj inače živi četvero korisnika, a mi smo imali priliku razgovarati s njih dvoje - Martinom i Marijem.

Mario nas je sav radostan dočekao na vratima jer, kako kaže, novi gosti ne dolaze im često. Kao pravi domaćin ponudio nas je keksima, kavom, sokom i odmah nas poveo u obilazak stana. U njegovoj se sobi nalaze tri gitare i sintesajzer, na kojem nam je odsvirao hrvatsku himnu. Mario je samouk, najviše voli svirati rock, a trenutno nastoji spojiti blues i bećarce. Kad ne svira, u slobodno vrijeme igra mali nogomet, pa se pohvalio medaljama s turnira. Tek kad nam je detaljno pokazao svoju sobu, započeli smo razgovor s njim i Martinom. Oni, naime, žive zajedno u stanu, a svatko od njih ima svoja zaduženja, obveze i posao. U kuhinji je zalijepljen raspored kako bi u svakom trenutku znali što ih taj dan čeka - od kuhanja, pranja posuđa i podova pa do pospremanja i čišćenja kupaonice. Svaki im dan izgleda drukčije, pun je aktivnosti i obveza.

Zastupnica Alesandra, aistentica Elvira, štićenici Mario i Martina

GOJKO MITIĆ

Mario je zaposlen u snack baru Centra, a Martina tri puta tjedno raznosi letke. Centar im omogućava besplatan javni prijevoz, ulaznice za kino i kazalište, odlaske na izlete, bazene i još mnogo toga. "Prije nego što sam došla ovamo, živjela sam osam godina sama i teško mi je bilo komunicirati s drugim ljudima. Ovdje sam duže od dvije godine i koliko god mi bilo teško prihvatiti da sam tu, ovo mi je okruženje pomoglo i u vrlo kratkom roku sam se oporavila, što dokazuje i to da opet mogu i želim raditi", govori nam Martina i dodaje da druge korisnike i asistente doživljava kao prijatelje kojima se može povjeriti. Ima dvoje djece, a inače je iz Tenje. Uz dopuštenje Centra svaki dan obilazi svog psa, kojeg nije mogla povesti sa sobom.

Paranoidna shizofrenija

Martinin veliki napredak potvrđuje nam i njezina voditeljica i zastupnica Alesandra Bilić. "Sjećamo se kad je Martina tek došla i sada, sada je, naprosto, druga osoba. Svi smo ponosni na nju, krasno se oporavila. Uz njezin i naš trud te obiteljsku podršku, sve je došlo na svoje", tvrdi Bilić. S time se slaže i asistentica Elvira. Naime, svi korisnici imaju svoje asistente koji su im na raspolaganju u svakom trenutku. U Martininu i Marijevom stanu, konkretno, asistentice se izmjenjuju u smjenama od 7 do 15 sati i od 15 do 22 sata. Uskaču i pomažu s kućanskim poslovima, daju savjete, slušaju, pravi su oslonac.

Marija u Centru poznaju duže od Martine, jer on je iz Gunje došao u Osijek još 2012. godine. Bio je u prvoj ekipi, koja je probila led na ovom projektu u jednoj kući u Retfali. On je tako među pionirima ovog projekta i svi ga znaju. Kad se održavaju konferencije u Centru, uvijek svira na njima. Karaoke, društvene igre, nogomet, sve ga zanima. U životu je radio mnoge stvari, od čemu bi se mogao napisati i roman, govori nam. Bio je građevinac u Zagrebu, prodavao je novine na križanjima, a neko je vrijeme bio i beskućnik.

GOJKO MITIĆ

Oboje ima istu dijagnozu - paranoidna shizofrenija. Oboje je za vrijeme pogoršanja svog stanja čulo razne glasove, imalo noćne more, a Martina ima i razne strahove, s kojima se, kaže, rodila i koji su stalno prisutni. Njezin je ujak bolovao od iste bolesti i živio kao vuk samotnjak, pa joj je drago što se ona spasila takvog života. I Mario ima povijest bolesti u obitelji. Majka mu je, kako kaže, bila bolesna na živce, imala je tikove koje sada i on ima te tešku paranoju. "Moju pokojnu mamu u Gunji su svi zafrkavali, degradirali, govorili da je lijena i da ne želi ništa raditi. Tako je na selu, ako si bolestan na živce, ti si lijen, ti si lud. Ne shvaćaju to. Ljudi uvijek govore", prisjeća se Mario.

Dan za danom

Oboje bi voljelo da drugi ljudi razumiju da oni nisu ludi ako su bolesni na živce. Mnogi, smatraju, imaju predrasude. "Ja sam pod nadzorom, pijem lijekove i normalno funkcioniram. Ljudi bi trebali znati da možemo biti kao i oni, bez obzira na to što smo na tabletama. Zahvaljujući ovom Centru i terapiji ja sam nova osoba. Moram spomenuti i svoju psihijatricu Ljiljanu Radanović Grgurić, koja me je vodila i liječila 20 godina. Otišla je u mirovinu, a ja bih voljela da zna koliko dugo nisam hospitalizirana i kako mi dobro ide", ističe Martina. Tvrdi da se ne može brzo ozdraviti te da je to proces.

Za njezin je oporavak zaslužna briga o redovitom uzimanju terapije, koju vode njihovi zastupnici iz Centra. Kad je živjela sama, uzimala je lijekove samo "po potrebi", i to je, kaže, bila katastrofa. Ovdje je došla do samo tri tablete ujutro i tri navečer, a prije je svakodnevno bila na injekcijama i šaci tableta.

Ne znaju što im budućnost nosi i pokušavaju ići dan za danom. Svima je njima težnja jednog dana otići iz Centra i započeti samostan život, no trenutno su zahvalni za sve ono što ovdje imaju. Cilj im je ozdraviti, truditi se da nikad više ne bude kao prije te se ne obazirati na tuđa mišljenja. U međuvremenu, dok su ovdje, odlično se slažu u zajedničkom životu, a Mario će im nastaviti pripremati ukusne obroke. U šali govori da ga zovu Stevo Karapandža. Nada se da se neće ponoviti onaj jedan put kad nije dobro ispekao panirani oslić, ali, srećom, nikom se ništa nije dogodilo.