Maria Isabel Robles
Španjolku s osječkom adresom muče ć, č, đ i dž, kao i rano buđenje, a sviđaju joj se ovdašnji ljudi
Radi u telekomu, na španjolskom i engleskom * Nedostaju joj tapasi i sijesta * Stiže proljeće, tada joj je Osijek najljepši
Nisam znala Hrvatsku pokazati na mapi, a Osijek pogotovo, počinje svoju priču Maria Isabel Robles, 24-godišnja Španjolka s osječkom adresom. Dolazi s juga Španjolske, iz andaluzijske provincije Jaen. Studirala je anglistiku na Sveučilištu u Sevilli i tijekom studiranja odlučila iskoristiti priliku i otići na Erasmus razmjenu. Tako je, govori nam, 2022. godine složila listu gradova i zemalja u kojima bi htjela studirati, a Osijek se našao posljednji na njezinu popisu. Ipak, sudbina ju je odvela upravo u grad na Dravi, u kojem sada živi i radi.
Volontirala, sad radi
Bilo joj je teško izići iz komfor-zone i otići u stranu zemlju, no jedino se tako, smatra, može doživjeti osobni rast. Osijek je za nju miran i veoma zelen grad koji pruža sve mogućnosti. Došla je, kaže, iz Seville, u kojoj svi jure i pod stresom su, a ovdje je sve laganini. Kad je stigla, najveći joj je šok bila naša tadašnja valuta kuna. I baš kad se na nju naviknula, kuna je otišla u zaborav. U čudu je ostala i kad je prvi put vidjela koliko kod nas ljudi puše. "Toga nema u Španjolskoj, takve prakse tamo su prestale prije mnogo godina. To je užasno i vrlo nezdravo. Ovdje ljudi ne mogu biti u kafićima bez pušenja. Sve smrdi od cigareta i najviše nastradaju pasivni pušači", govori nam Maria Isabel i dodaje kako se iznenadila i kulturom ispijanja kave na svakom koraku.
Tijekom svog studiranja u Osijeku upoznala je mnogo novih ljudi, a među njima je bio i jedan Španjolac koji je volontirao u osječkom DKolektivu. On joj je otkrio europski projekt volontiranja preko kojeg podučava španjolski jezik umirovljenike iz udruge Aktivni umirovljenici Osijek, ali i druge građane. Maria Isabel se nakon Erasmusa vratila u Španjolsku i završila fakultet, pa se onda, poput mnogih mladih ljudi, zapitala što zapravo želi raditi u životu. Studiranje je, nažalost, morala zaustaviti da bi našla posao i zaradila si za diplomski studij. Cijene života u Madridu ili Barceloni vrlo su visoke, govori nam, a mladi si ljudi, baš kao u Hrvatskoj, ne mogu priuštiti odlazak od roditelja. Glavni je razlog tomu prekomjerni turizam, koji podiže cijene najma stanova.
Sjetila se onda projekta volontiranja u Osijeku i prijavila. Nakon obavljenog intervjua javili su joj da je izabrana. I tako se opet našla u Slavoniji. Druge lokacije, ističe, nije ni gledala jer je ovdje stekla prijatelje i već je poznavala grad. "Iskustvo volontiranja nedostaje mi i danas. To iskusiš jednom u životu. Volontiranje mi je pomoglo da se otkrijem profesionalno i osobno, jer sam tijekom tog iskustva shvatila da želim strance učiti španjolski jezik. DKolektiv mi je dao podršku i slobodu, pa sam daleko od svoje zemlje osjećala da sam ovdje u njemu našla svoju obitelj", priznaje Maria Isabel.
Kad se volontiranje bližilo kraju, počela se prijavljivati za poslove i u Španjolskoj i u Hrvatskoj. Otvorila joj se prilika u jednoj telekomunikacijskoj tvrtki, gdje s klijentima komunicira na engleskom i španjolskom jeziku. Tako u Osijeku radi posao na kojem se služi svojim materinskim jezikom, za što je vrlo zahvalna. Sretna je s poslom, za nju Osijek nije skup grad u usporedbi sa Španjolskom, no razumije da Hrvatima nije tako i da su plaće za naš standard malene. Oduvijek je znala da želi živjeti izvan Španjolske, pa tako njezina obitelj i prijatelji nisu bili iznenađeni kad im je priopćila da ostaje u Hrvatskoj. "Ovdje sam naučila cijeniti Španjolsku. Dok si u svojoj zemlji, uvijek prigovaraš, nešto ti ne odgovara. Moraš ju napustiti da bi ju naučio cijeniti kako treba", tvrdi Maria Isabel.
U Hrvatskoj joj je najveći problem, kao i mnogim drugim strancima, učenje hrvatskog jezika. Tijekom školovanja je učila engleski, njemački, grčki, latinski i španjolski, no ništa ju, govori, nije moglo pripremiti za hrvatski. Najteži su joj padeži i sklonidba posvojnih zamjenica. "Sad znam neke osnove, ali ne previše. Znam se snaći u kafiću i trgovini, a posebno mi je bila smiješna riječ jaja jer to u španjolskom pišemo kad želimo pokazati da je nešto smiješno", priznaje. Prve naučene riječi bile su joj bok, dobar dan i hvala, a teško joj je bilo naučiti izgovarati č, ć, đ i dž te riječi koje imaju više suglasnika jedan za drugim. Tako je za Tvrđu govorila turda. Izgovor joj je postao malo jasniji kad su joj iz DKolektiva organizirali satove hrvatskog jezika s učiteljicom. "Najveći mi je izazov učenje jezika, ali velika prednost je što ovdje svi dobro govore engleski. Nisam to uopće očekivala. Kad sam došla na Erasmus, iznenadila sam se kad sam čula mlade oko mene kako ga govore, a i stariji ga ljudi znaju. Zato se može preživjeti u Hrvatskoj čak i ako ne znate hrvatski jezik", smatra Maria Isabel.
Voli kulen i čvarke
Ljudi su ovdje, tvrdi, puno smireniji i satima sjede na kavi, a u Španjolskoj za takvo što nemaju vremena. Iako je već dvije godine u Osijeku, teško joj se naviknuti na rana buđenja, a zimi i na mrak već u 16 sati. "Jednom sam u Španjolskoj morala doktoru u 7 ujutro. Kad sam nakon doktora u 8 sati htjela nekamo otići na doručak, sve je još bilo zatvoreno. Kod nas ljudi večeraju, posebice ljeti, oko 22 sata i ostaju dugo budni, ali zato spavaju duže ujutro. Kad sam došla u Osijek i vidjela da jedno predavanje imam u 7 ujutro, mislila sam da na njega nitko i neće doći jer je to prerano. A onda sam došla na fakultet i vidjela sam da je već pun života", dijeli s nama Maria Isabel kulturne razlike. Teško joj se naviknuti i na kratke i hladne zimske dane ovdje, smatra ih deprimirajućima.
Iz rodne joj zemlje najviše nedostaje upravo sunce te doručak uz kavu, tost i tapasi s prijateljima. Oni, naime, imaju tradiciju da se doručak jede negdje vani. Nedostaje joj i sijesta, odnosno odmor nakon ručka. "Pogotovo ljeti, vani je 40 stupnjeva, što ćeš drugo raditi nego spavati ili gledati seriju", kaže nam Španjolka. Svoju obitelj nije vidjela od svibnja prošle godine. Nije ju mogla posjetiti ni za Božić jer je baš u prosincu našla posao, no nada se da će i ovog svibnja ići kući. Nestrpljivo broji dane do toga.
Iako joj nedostaju tapasi, sva joj se hrana ovdje sviđa. Kulen, slanina, čvarci, ćevapi, burek, sve to voli jesti, i ne smeta joj što jedemo puno mesa. Ajvar je za nju bio pravo otkriće i baš joj se sviđa, a iznenadila se brojem pekarnica i činjenicom da se ovdje svi hrane u njima. Zanimljivo joj je i kako se u goste uvijek nosi čokolada ili neki znak pažnje, a domaćin te dočeka hranom i pićem.
U Osijeku joj je lijepo, ali ipak bi se nekad htjela vratiti u Španjolsku i dovršiti svoje školovanje. "Ipak, ako naiđe neka dobra prilika ovdje, zašto ne? Možda odem i u neku treću zemlju. No zasad sam ovdje, stvarno volim Hrvatsku. Osjećam se iznimno sigurno ovdje. Mladi idu sami pješice iz noćnih klubova, ljudi ulazna vrata ostavljaju otključana." U Španjolskoj, kaže, o tome može samo sanjati. I dok ne zna što joj nosi daleka budućnost, veseli se onoj bližoj. Stiže proljeće, a tada joj je, ističe, Osijek najljepši jer je pun ljudi, događaja i zelenila. Jedva čeka.
