Teško je udomiti macu bez zuba, oka ili repa
Pri udomljavanju mačaka vrlo su oprezni jer ih ne žele dati bilo komu, udomitelj mora biti odgovoran
Uhranjene dlakave gospođice, neke sa sigurne udaljenosti, a neke trčeći nam u susret, dočekale su nas u kući za mačke Udruge 9 života, koja se nalazi u Tenji. Riječ je o kući koju su volonteri udruge kupili zajedničkim snagama prije tri godine, a obnavljaju je također sami, onoliko koliko mogu, ovisno o donacijama.
Nije Katica, ali je za sve
S mačkama nas je upoznala jedina zaposlenica udruge, veterinarska tehničarka Mirta Salopek Kotromanović. Svaki dan brine se o 36 mačaka, koliko ih ondje boravi. Svaka mačka ima svoje ime i osobnost, govori nam Mirta. Većina će njih u toj kući ostati zauvijek. Jedna nema rep, druga ima sužene dišne kanale, treća nema zube jer su joj ih morali izvaditi zbog upale desni koja se nije mogla sanirati, a ima i onih koje jednostavno ne vole ljudski dodir. Sve to ljude odbija od njihova udomljavanja.
Prvo smo se upoznali s juniorima koji su odvojeni u posebnoj sobi. Zbog svoje ekstremne umiljatosti penjali su se po nama, a sve u želji za pažnjom i dodirom. I dok nam je zvuk predenja i mijaukanja za vratom, pričamo s Mirtom. Njezin posao nije nimalo lak. Ovim mačkama nije samo veterinarska tehničarka nego i moler, spremačica, majstor za sitne popravke. "O mačkama sam se počela brinuti prije 15 godina, kad sam pružila topli dom životinjama koje nisu imale kamo. S vremenom sam to shvatila kao poziv, pa sam išla na dodatno školovanje za veterinarskog tehničara", otkriva nam. Udruga postoji više od 12 godina, a u njoj je ona jedina zaposlenica. Ima još pet stalnih volontera te pet koji uskaču po potrebi.
Osim u ovom skloništu volonteri imaju i nekoliko mačaka po svojim kućama, a imaju i stacionar u Osijeku, koji je spašenim mačkama prva postaja. Ondje ih prvo pokušaju udomiti prije nego što uopće dođu u tenjsko sklonište. Naučili su, kaže Mirta, da se moraju osloniti sami na sebe. "Prije nego što smo počeli raditi sklonište, ljudi su govorili 'da bar imate sklonište'. Kad smo kupili kuću, rekli smo ljudima da smo ju kupili, samo će trebati dosta raditi na njoj, a onda čujemo 'joj super, sretno' i odu", otkriva Mirta.
S obzirom na to da nam razigrani mačići nisu dali mira, prešli smo u drugu prostoriju, onu s odraslim mačkama. Dosadno im je pa stalno stvaraju nered, iako se volonteri trude sve im namjestiti i urediti. Dok nas promatraju znatiželjne mačje oči, njihova veterinarska tehničarka objašnjava da su im najveći problem donacije. Troškovi su veliki, jer moraju kupiti hranu i pijesak, a tu su i veterinarski izdaci za bolesne mačke, koje baš zbog toga vjerojatno nikad neće naći udomitelja. "Financiramo se isključivo donacijama. Pritom smo ovisni o društvenim mrežama jer je to jedini način da dođemo do ljudi. Postoji i određen broj tvrtki koje nešto financiraju, primjerice jedna zagrebačka svake godine odvoji znatnu svotu za kastracije. Neki pak plate radove koje imamo u ovoj kući", pojašnjava Mirta. Jedna žena u Facebook grupi organizira aukcije, a taj novac daje za financiranje radova u skloništu. Kad je riječ o Županiji i Gradu, iznosi koje dobiju vrlo su često dovoljni samo da se pokrije pola mjeseca. Ipak, Grad zna platiti kastracije mačaka, čime se pridonosi preventivi i dugoročno olakšava posao udruge.
Zanimljivo je da je svoje mjesto među mačkama pronašao i jedan golub. Našli su ga i spasili kad je bio ptić, a kako je u kući već nekoliko mjeseci, više se i ne boji mačaka. Vjerojatno i ne zna da je golub, pa će, kad zatopli, kaže Mirta, ići u volijere, gdje će od drugih golubova učiti kako da bude - golub. Trenutno mu društvo pravi jedna siva mačka, koja je u kavezu do njegova, jer sumnjaju da je bolesna, pa je na promatranju.
Kao ključnu stvar za budućnost volonteri ističu registriranje skloništa jer to njihov rad stavlja u zakonski okvir. Za to im zasad nedostaje vozilo i još jedan zaposlenik, no trenutno nemaju sredstava za to. Kad se registriraju, ističe Mirta, morat će biti otvoreni za javnost, što je dodatni problem jer mačke ne vole nepoznate ljude i ne može bilo tko šetati skloništem. Također, tad će i kapaciteti biti manji jer će se morati držati točno odrečenog broja mačaka na postojeću kvadraturu skloništa.
Situacija u Hrvatskoj
"U Hrvatskoj nema pravog skloništa za mačke jer ih je skupo podignuti i nisu isplativa. Općine i gradovi imaju obvezu maknuti pse s ulice, ali ne i mačke. One nisu opasne za ljude i ne prave probleme te nitko nema obvezu napraviti sklonište za njih. Ovo nije ničija obveza. Plivamo u nepoznatim vodama", tvrdi Mirta.
Pri udomljavanju mačaka vrlo su oprezni jer ih ne žele dati bilo komu. Imaju obvezu, pojašnjava, prema donatorima koji to sve financiraju te volonterima koji ih paze i kojima prirastu srcu. Zato je glavno pravilo da udomitelj mora biti odgovorna osoba kod koje će mačka biti sigurna.
I dok nam Mirta objašnjava kako su se mačke u gradu počele ekstremno razmnožavati, čak i po tri legla godišnje, zbog čega je kastracija istinsko rješenje, pozdravljamo se s mačjim prijateljima i oprezno izlazimo kako ni jednoj od njih ne bismo dali priliku za bijeg, jer bi ju ove nestašne pustolovke sigurno iskoristile.
