U 2024. godini u Osječko-baranjskoj županiji rođeno je 2139 djece. U Kliničkom bolničkom centru Osijek svijet su ugledala 1783 djeteta. Iza šture statistike o rođenima koju revno i precizno vode u Matičnom uredu Osijek krije se, uvjerit ćete se i u ovoj priči, o Matišićima i Butkovićima, aritmetika ljubavi dvoje ljudi i njihova važna odluka da postanu roditelji.

Marulić i princ Savojski

Prvo se dijete Josipe i Mislava Matišić pet dana duže od termina baškarilo u maminu trbuhu čekajući vikend kako bi se ponosni tata imao vremena keriti. U subotu, 13. travnja 2024., u 16 sati jedna je glasna djevojčica raspekmezila mamu i tatu koji nisu željeli unaprijed znati hoće li dobiti kćer ili sina. Duga 54 centimetra i teška 4100 grama, razoružavajućeg osmijeha, dobila je ime Judita, u čast Marku Maruliću i 500 godina njegova djela Judita. "Ima dosta razloga zašto, prvo oboje smo studirali geografiju na Marulićevu trgu u Zagrebu, Josipa je išla u srednju školu Marka Marulića, Josipina baka ima kuću u Nečujmu na Šolti, gdje je Marulić prebivao, a ondje smo i saznali za trudnoću... Najvažnije, Josipi se svidjelo ime, a ja sam na to ime pristao. Jedini je minus to što Dalmatinci i Slavonci različito naglašavaju ime Judita, pa smo se pitali kako će ju zvati u školi, a kako kod bake na moru... No i to ima svoj čar, nek se odmalena nauči boriti za sebe", kaže Mislav.

Potkraj iste godine, 17. prosinca, u 9.45 Osječanin je postao Juditin lega, tri i pol kilograma težak i 52 centimetra dug Eugen. Za razliku od Josipe i Mislava, kojima je Judita prvo dijete, Butkovićima, Teni i Domagoju, Eugen je treće dijete. Njihove su kćeri Eleonora i Sofija još malene djevojčice, pa će braco imati ekipu za igru. Eleonora je rođena 2022., a Sofija 2023. Razlika je između njih dvije 346 dana, a od prvorođene Eleonore do Eugena samo su dvije godine i četiri mjeseca. Obje idu u vrtić i jedini koga vole više od mame i tate njihov je mali braco, kojem tepaju Geno. "Kako smo supruga i ja zaljubljenici u povijest, sin je dobio ime po vojskovođi, princu Eugenu Savojskom, osloboditelju naših krajeva i Baranjcu po zasluzi", otkriva tata Domagoj.

Turizam naš svagdašnji

Matišićima i Butkovićima mnogo je toga zajedničkog, primjerice branša u kojoj rade.

“Geografi smo koji rade u turizmu, volimo proaktivnost, organizirati događaje i udruživati se s veselim ljudima, spajati mandolinu i tamburicu, kombinirati ruralno i urbano. Poštujemo tradiciju, ali ne prežemo od modernog", kažu Matišići. Jedno je lipa, drugo strašna buša, obožavaju i Dunav i more, zaljubljeni su u Baranju i jadranske otoke. "Najveći je grijeh za nekog tko živi u Osijeku da navija za Dinamo, kao ja, ili za Hajduk, kao Josipa, ali zato je Judita kompromisno za Osijek, pa smo svi na dobitku. Kako smo proaktivni, tako se i Judita morala od malih nogu prilagoditi užurbanom životu, putovali smo s njom od početaka i po toplinskim valovima i po minusima, beba je bila češće u autu nego kod kuće, ali je zato obišla gotovo sve hrvatske regije, od Međimurja, Istre i Kvarnera do Like, Dalmacije i Hrvatskog zagorja", otkriva Mislav Matišić. Budući da je turistički djelatnik (kao i supruga, nap. a.), zaposlen u Turističkoj zajednici Osječko-baranjske županije, narodna o jabuci i stablu pokazala se točnom.

Domagoj Butković rođen je i odrastao u Đakovu, Srcu Slavonije. "Dolazim u Osijek i upisujem Ekonomski fakultet. Zbog Napoleona završavam u turizmu. Naime, tijekom njegovih osvajanja konji lipicanci skriveni su na ergelu u Đakovu i tako je počeo njihov uzgoj. Moja je majka na toj istoj ergeli turistički vodič, ona me je i nagovorila na bavljenje ovim poslom. Danas sam vlasnik incoming turističke agencije Kulen travel. Volim svoj rodni kraj, baranjsko vino i sve što vole mladi", otkriva pojedinosti iz životopisa Domagoj. Tena Magdić Butković rođena je pet godina poslije, 1994., u selu na četiri rijeke, Slavonskoj Veneciji, Cerni. "Kroz mladost sam razvila ljubav prema glumi, taekwandou i klarinetu. U Osijek sam došla na studij učiteljstva, ali životnom igrom slučaja završavam u turizmu kao vodička i operativka. Obožavam rad s ljudima i djecom, crne neželjene mačke i duge šetnje u suton", ističe Tena. U braku s Domagojem četiri je i pol godine, a jedni su od onih koji su se dva puta (međusobno) ženili. Jednom skromno, tijekom koronarestrikcija, a onda su, godinu dana poslije, održali prave slavonske svatove, "kakav je i red, da utvrdimo gradivo", šale se Butkovići.

I dijete i dite

Stara kineska poslovica kaže: Lako je imati djecu, ali nije lako biti roditelj. "Mislili smo da smo prešli igricu, ali s dolaskom djece shvatili smo da ima još životnih izazova koje prije nismo iskusili. Količina je ljubavi i stresa koja nas svakodnevno obasipa nemjerljiva. Najveća je nagrada nakon iscrpljujućeg dana leći u krevet s umornim osmijehom na licu. Već sutra počinje nova bitka, a mi svoju djecu na gumenim konjićima na napuhavanje vodimo u novu pobjedu. No pasaran!" slikovito govore o roditeljstvu Tena i Domagoj.

“Život se s roditeljstvom promijeni naglavačke, ali ono je prekrasno iskustvo i teško je to opisati dok ga sam ne doživiš. Josipa je oduvijek okružena djecom i jedva je čekala imati svoje, a ja imam malo rodbine i kod nas nije bilo puno mališana, pa dok nisam postao tata, nisam mogao znati kakav je to blagoslov", kaže Mislav. Supruga i on nadaju se da će imati još djece, jer oboje ima sestre i bilo im je lijepo odrastati uz njih. "Bit će možda još jedno, a možda i dva ako biološki sat dopusti. Judita je vesela, znatiželjana djevojčica, ponekad 'teška za održavanje', ali nam je veliki generator pozitivne energije. Svojom nam pojavom uljepšava dane, događaje, prostore i život općenito! Djeca su najveća radost i ne mogu se usporediti ni sa čime do sada ostvarenim. Rekao bi veliki Arsen Dedić, 'djeca su ukras svijeta', stoga potičemo i druge - budite roditelji", kažu Matišići.

Zajedno su sedam godina, a u braku dvije i pol. "Sve smo odradili po PS-u: vjenčanje u Baranji, rođenje djeteta u Slavoniji, krštenje diteta u Dalmaciji... Zanimljivo je kako smo vječanje organizirali u samo dva mjeseca, i to poprilično poslovno udarna, ali zato smo bili nagrađeni prekrasnim vremenom, bez kiše (nismo imali šator, smijeh). Doček je bio na Spomeniku Batinskoj bitci, obred vjenčanja u crkvi sv. Petra i Pavla usred baranjskih polja, a zabava na otvorenom u pitomoj divljini Eko centra Zlatna Greda. U ljubavnom smo slavlju htjeli prikazati fragmente naše duše, pa je tu bilo i tamburaša s Dunava, Sv. Duje od krokanta, gorjanskih ljelja i baranjskih buša, kola bokeljske mornarice, Arsena, Olivera i Mikisa Theodorakisa, pustare, slame, zbora Concordia discors i dalmatinske Hrvatske mise, gajdaša i kola ispred crkve te baranjskih Šokaca predvođenih Babasekom koji su penđerašili u svatove. Menijem su paradirali soparnici i domaći pršut, perkelt, somovi i smuđevi, grah u ćupu, podolci, telad, janjad i divljač, spojili smo plavu i zelenu Hrvatsku, tako i živimo, to i propagiramo, kupujmo lokalno! Gušt je 120 Dalmatinaca ostaviti bez teksta i s razbijenim predrasudama o ljepotama naše regije. Zapravo, nije samo Dalmacija, gosti su potegli iz čak 67 mjesta Lijepe Naše i okruženja", dijele svoju fascinaciju jedinstvom različitosti Josipa i Mislav.

Najbolje čuvana tajna

Judita ima tu sreću da je spojila dvije najveselije hrvatske regije: Dalmaciju i Slavoniju. "Imamo slavonske baku i dida (zapravo baranjsku Katu i slavonskog Branka), koji žive u Belišću, te Dalmatince didu Antu i babu Nelu Glavurdić iz Solina. U toj se kombinaciji 'naši i vaši' super slažu, provjereno! Jedni imaju blagoslov da su blizu, drugi pak da mogu uživati rijetko, ali duže u komadu", otkrivaju Matišići, zahvalni svojim roditeljima na pomoći, ali i na odgoju i dobrim uzorima u roditeljstvu. "Posebno su pomogli na početku jer se Judita rodila taman pred sezonu... Svaki je vikend bila neka manifestacija za (su)organizirati: biciklijada Deer & Bike, Festival sira i vina, Večer vina i umjetnosti, Vinatlon, Festival tista i Baranjski bećarac. Zapravo je to ponavljanje ciklusa, jer smo se i vjenčali u vrijeme kada smo svaki vikend nešto organizirali, pa ni momačku i djevojačku nismo stigli organizirati, što pojedinci dandanas spominju", kažu Matišići.

Bake i djedovi Eugena, Eleonore i Sofije Butković žive u Slavoniji, jedni u Đakovu, drugi u Cerni. "Budući da smo se nas dvoje susreli i našu vezu zapečatili u Osijeku, gdje smo oboje studirali, ovdje smo i nastavili živjeti. Bake i djedovi uskaču po potrebi i kada im to obveze i geografska lokacija dopuštaju", kažu Butkovići.

Osijek opisuju kao grad po mjeri stanovnika i nazivaju ga najbolje čuvanom tajnom Lijepe Naše. "I prije djece odlučili smo život provesti u Gradu na Dravi jer smo se zaljubili u njegovu opuštenost, jednostavnost i pristupačnost. Ni u jednom se trenutku nismo osjetili kao gosti u Osijeku, nego smo ga prigrlili kao svoj, a ubrzo nakon toga i on nas. Desetci parkova, kilometri biciklističkih staza, Copacabana, zatvoreni bazeni, sportske dvorane i sportski klubovi, dva kazališta, kina, suživot povijesne Tvrđe i modernog dijela grada, shopping-centri, dostupni vrtići, neimenovani međunarodni lanci brze hrane, Osijek ima sve što je jednoj obitelji potrebno. Za prigovor bi se uvijek našla neka sitnica, ali to bi bilo cjepidlačenje", hvale grad u kojem žive Butkovići.

Josipa Matišić u Osijek se doselila prije pet godina, no velika je nostalgija za Zagrebom, u kojem je dotad živjela, do danas potpuno iščeznula, pogotovo s Juditnim dolaskom. "Grad je idealan za obiteljski život, ni premalen ni prevelik, sve je doslovno na pet minuta - parkovi, igrališta, šetnice, priroda, trgovine... Ljudi su divni i opušteni, klasična slavonska gostoljubivost... Definitivno je Osijek jedno od najboljih mjesta za život u Hrvatskoj jer je kvaliteta života cijele godine podjednaka, ne varira od ljetnog ludila do zimskog mrtvila, ima jaaako puno događaja, i to svih vrsta... Mana je jedino to što su nam daleko dalmatinski dida i baba, prijatelji i more", hvale Osijek Matišići.

Njihova je Judita, iako još nije proslavila prvi rođendan, već sudjelovala u nekoliko društvenih aktivnosti. "Selila je Karašicku Republiku iz Belišća u Valpovo, sudjelovala je kao promatrač na parlamentarnim, europskim i predsjedničkim izborima, neki je dan izrazila solidarnost s novosadskim studentima", nabrajaju mama i tata. Bome, s tim klincima neće biti šale, kreatori javnih politika moraju se još više potruditi!