Kolica je Matej testirao sa svojim prijateljima iz Studentskog planinarskog društva Altius Osijek na Papuku
Osječanin je osobama s invaliditetom omogućio da iskuse ljepotu planinarenja
Matej je, već kada je kretao u izradu kolica, donio odluku da će donirati sva koja sâm proizvede
Početkom prosinca prošle godine na radionici Radne skupine Hrvatskog planinarskog saveza za osobe s invaliditetom (OSI), održanoj u planinarskom domu Malačka iznad Kaštela, 35-godišnji je Osječanin Matej Ebner predstavio iskusnim planinarima i vodičima inovativna planinarska kolica nastala u njegovoj radionici u Rapskoj ulici u osječkom naselju Jug 2. Riječ je o prilagođenim kolicima koja omogućuju kretanje po težim terenima i znatno smanjuju troškove pristupa planini za osobe s invaliditetom.
Pristupačna i praktična
Ovo je jedinstveno planinarsko pomagalo za osobe s invaliditetom Matej uspio napraviti potpuno samostalno, bez nacrta i ičije pomoći, gledajući na internetu originalne izvedbe nastale u Francuskoj.
- Nisam ja ovo izmislio - skromno objašnjava Matej, koji nas je primio u svom domu od 36 četvornih metara, koji je tek nešto veći od njegove omiljene radionice u kojoj ovaj strastveni planinar stvara sve što mu padne na um. Ideja mu se javila dok je pratio na Facebooku poznatog svjetskog putnika Slavena Škrobota, osobu s invaliditetom, koji je u pratnji nekolicine bliskih osoba u kolicima obišao velik dio svijeta.
- Bio je u Patagoniji s kolicima, i to mi se usadilo u glavu. Počeo sam istraživati i vidio da ta kolica proizvodi francuska tvrtka, proučavao sam ih i shvatio da je cijena od 4500 eura previsoka. Rekao sam sebi da to nema smisla, jer koja si ih osoba s invaliditetom može priuštiti. Pomislio sam da ih je moguće napraviti za manje novca, krenuo sam u njihovu izradu i uspio - prisjeća se Matej tih početaka.
Odlučio je, dakle, izraditi pristupačniju i praktičniju verziju kolica. Na materijal je potrošio vlastitih 500-tinjak eura, pri čemu je najveći izdatak bio kotač s disk-kočnicama, do čega je mogao doći jedino kupnjom polovnog električnog fat bikea.
Matejeva su kolica iznimno stabilna i jednostavna za korištenje. Uz čvrstu konstrukciju opremljena su debelim kotačem širine četiri inča, koji lako svladava neravnine. Kolica su osmišljena tako da ih dvije osobe mogu nositi planinarskim stazama, a nizbrdice omogućuju korištenje užadi za dodatnu sigurnost.
- Osim što su udobna i čvrsta, kolica su lako rastavljiva i pogodna za transport. Sve sam osmislio sam, bez nacrta. Kombinirao sam, mijenjao i dodavao detalje po vlastitom ukusu - ističe Matej, dodajući kako je uz podršku svojih prijatelja iz Studentskog planinarskog društva Altius Osijek na Papuku odradio "stres-test".
- To znači da smo izdržljivost kolica testirali noseći čovjeka od 110 kilograma po najtežem terenu i sve je prošlo odlično - zadovoljan je.
Kolica su namijenjena osobama koje su nepokretne ili slabo pokretne. Konačna je verzija dužine 230, širine 55 i visine 140 centimetara, a visina je sjedala 75 centimetara od poda. Kolica su izazvala veliko zanimanje i otvorila nove mogućnosti za inkluzivno planinarenje.
Matej je od samog početka, kada je tek kretao u izradu kolica, donio odluku da će donirati sva koja sâm proizvede.
- Želim ih darovati udrugama, vodičima ili pojedincima, osobama s invaliditetom, potpuno besplatno. Neću ništa naplaćivati jer mi to nije toliki trošak, a jedna kolica napravim u dva mjeseca. Poklonim ih nekome tko ih želi koristiti i tako omogućim osobama s invaliditetom pristup prirodi. Cilj mi je pomoći ljudima i donirati društvima koja organiziraju ovakve izlete - odlučan je Matej.
Prema njegovim riječima, već u proljeće planira usavršiti novu verziju kolica i pokrenuti još više inicijativa za uključivanjem osoba s invaliditetom u planinarske aktivnosti.
Mag. elektroenergetike i samouki programer
- Želim pomoći zajednici i omogućiti ljudima da uživaju u prirodi, bez obzira na prepreke. Naravno, ne mogu u masovnu proizvodnju, no ako napravim nekoliko kolica u godinu dana, bio bih sretan. Napravit ću nacrte i ako se netko usput nađe tko bi se želio time baviti, rado ću mu ih ustupiti, ali ona koja ja napravim, neću nikada naplaćivati - ponavlja Matej.
Njegova strast prema planinarenju i prirodi traje tri godine, otkako je postao član osječkog Studentskog planinarskog društva Altius.
- Obišli smo gotovo sve - Velebit, Dinaru, Biokovo, Učku, Papuk, Krndiju, nema gdje nismo bili. Aktivno smo društvo, bili smo i u Italiji, Sloveniji, Crnoj Gori. Ekipa je mlada i motivirana, a s osobama s invaliditetom planiramo izlete prilagođene njihovim potrebama - dodaje pohvalivši se kako je nedavno prošao tečaj za vodiča i postao planinarski vodič pripravnik.
No valja reći kako je, osim strastvenog planinara i altruista, Matej Ebner magistar elektroenergetike i samouki programer. Zvanje magistra elektroenergetike stekao je na osječkom FERIT-u, no do posla u struci u svom rodnom gradu nije uspio doći.
Na upit je li razmišljao da se sa svojim znanjima i vještinama okuša izvan granica Hrvatske, gdje bi se to što radi više cijenilo nego ovdje, kao iz topa odgovara kako, bez obzira na sve, nije nikako želio iz Osijeka.
- Nakon završenog fakulteta nisam uspio naći posao, ali iz grada koji volim nisam želio otići. Ja sam dečko iz centra grada, živio sam u Dubrovačkoj i za mene je Osijek nepresušan izvor inspiracije - tvrdi Matej, dodajući kako je uz obitelj puno toga naučio raditi samostalno.
- Nema što nisam radio, volim alat i uživam u radu rukama. To sam naslijedio od roditelja, koji su nas uvijek učili kako da sami riješimo svaki problem. Budući da za mene nije bilo posla u struci, počeo sam učiti programirati preko YouTubea i vrlo se brzo zaposlio kao programer. Programiram već osam godina, a za sadašnju tvrtku iz Nizozemske radim posljednje četiri godine. Ne žalim zbog toga, dobro mi je - skroman je Matej.
Svoju kreativnost i poduzetni duh nije ograničio samo na posao nego je sam osmislio i dizajnirao prostor u kojemu živi i radi.
- Sve radim sam, neprestano ulažem u alat i svoju radionicu, tako da sam sve što nije uređaj u kući osmislio sam i napravio sam. Od kuhinje po mjeri, polica, prostora za vježbanje, stolica, zapravo sve što mislim da mi je nužno - ističe ovaj simpatični mladić, napominjući da se bavi i umjetnošću slikajući.
Matejeva priča svjedoči o tome kako strast, inovativnost, želja za učenjem i pomaganjem mogu stvoriti promjene čineći svijet boljim mjestom za sve. To trebaju prepoznati i država i lokalna zajednica - i cijeniti.
