Današnji mladi ne znaju što je provod! I u ovim godinama imamo bolji društveni život od njih
“Sad dolaze naporni dani za plesače: Valentinovo, 8. mart. Ludilo! Ne znamo ni sami kako ćemo stići”, najavljuju ushićeno
U samom centru Osijeka, u dvorištu Županijske 11, smjestio se dnevni boravak za umirovljenike udruge Aktivni umirovljenici Osijek. Ondje se svakog radnog dana od 9 do 12 sati okupljaju umirovljenici. Kartaju, igraju šah, razgovaraju, krate si vrijeme na razne načine. Na ulazu svakog tko dođe dočekuje Ivanka Glavaš, koju ondje odmilja zovu domaćicom. Svima posluži kavu, porazgovara, uputi, sasluša, čak im sređuje i majstore za rezanje drva. Kad svi odu, pospremi i zaključa.
Svi žele na ples
Oko svih stolova skupilo se društvo, neki igraju šah, neki čitaju novine, neki razgovaraju... Pri ulasku odmah smo opazili Melitu Mudrovčić i gužvu koja se stvara oko stola za kojim sjedi. Ona je, naime, njihova "doktorica". Već godinama jednom tjedno svima mjeri šećer u krvi i tlak. U mirovini je, otkriva nam, 13 godina. Dobro joj dođe da iziđe i podruži se, a kad se vrati svojoj kući, nikad joj nije dosadno jer, kaže, malo joj je i 24 sata za sve što radi. "Volim kuhati, peći kolače, čitati, a ovdje pjevam i u našem zboru. Zapravo sam po struci medicinska sestra, samo se ovdje svi zafrkavaju sa mnom i zovu me doktoricom. Boje se iglice, volim se šaliti da sam jedina osoba ovdje koje se ljudi boje", govori gospođa Melita kroz smijeh. Boravak joj odlično dođe i za druženja i putovanja. Pola joj se društva, govori nam, nakon rata rasulo, neki su otišli, neki su umrli. Kaže da će početi izbjegavati Retfalačko groblje, jer ondje vidi sve više poznatih imena. Ona nastoji zadržati tempo iz mladosti i živjeti punim plućima.
Dok sjedimo i razgovaramo s gospođom Melitom, za njezinim se stolom samo izmjenjuju ljudi. Kakvih smo tek zanimljivih priča od njih čuli! Gospođu Elizabetu zabrinjava visoki šećer, jer dan prije i jutros nije pazila što jede. "Inače, navečer ne jedem ništa slatko, pazim, dođem ovdje natašte. Danas nisam znala da će biti mjerenje, pa sam jutros popila čaj s medom", objašnjava. U šali govori da joj šećer naraste kad vidi koliko će mnogo ljudi doći na njezinu plesnu radionicu koju održava svaku drugu subotu. Kroz tu je radionicu, naime, prošle godine prošlo čak 1400 polaznika!
Iako se nikad nije bavila plesom, oduvijek je voljela plesati pa joj vođenje radionice odlično ide. "Sad dolaze naporni dani za plesače: Valentinovo, 8. mart. Ludilo! Ne znamo ni sami kako ćemo stići", govori ushićeno Elizabeta. Kad nije u Dnevnom boravku, druži se s obitelji ili privatno s istim ljudima iz boravka. Nikad nije sama, a već 15 godina društvo joj pravi pas, kojeg svakodnevno šeta, neovisno o vremenskim uvjetima.
Elizabetina prijateljica Tatjana Mihaljević vodi kreativnu radionicu, na kojoj izrađuju uistinu svašta, od heklanih šeširića do šivenih torbica i predmeta tehnikom dekupaža. I gospođa Tatjana ima svoju zanimljivu priču. Ona, naime, slobodno vrijeme u mirovini koristi za pisanje pjesama. Priprema i lirske zbirke pod nazivom "Volim Slavoniju, volim Osijek" te "Život nije bajka". Želi ih izdati što prije. "Nikad ne znate kad će vas zadesiti nešto u životu, treba izdati zbirke da to ne bi ostalo nedovršeno", pojašnjava. Osim poezijom kod kuće se često priprema i za svoju kreativnu radionicu, a kad počne, ne zna stati. Tako je nedavno naučila praviti naušnice, pa ih je već izradila 40. Neke pokloni, a neke proda.
Sjedeći tako s te tri gospođe, Melitom, Elizabetom i Tatjanom, slušamo kako se prisjećaju mladosti. "Bilo je lijepo, ljepše nego sad. Ova današnja mladež i ne zna što je život. Mi smo išli van, družili se, uvijek je netko svirao gitaru. Znali smo sjediti pred kućom i pjevati do neko doba, dok nas roditelji ne potjeraju u kuću", govori Melita. "Nije bilo nedjelje da nismo išli na vikendicu. Tamo bismo igrali badminton, odbojku, balote, šetali po šumi", sjeća se Elizabeta. "Bilo nam je krasno. Onda se to počelo raspadati. Jedan umre, drugi se raziđu, a sad sam već i stara za to. Sad idemo onamo samo pokositi travu i 'ajde natrag kući", otkriva. Složile su se da danas umirovljenici poput njih tri imaju bolji društveni život od mladih.
Sportaši i gurmani
Da bi ova priča bila potpuna, razgovarali smo i s gospodom iz dnevnog boravka. Ti "mladići" svoje vrijeme ovdje najčešće krate igrajući šah, pikado, belot i druge društvene igre. Imaju i sportsku radionicu s visećom kuglanom te lukom i strijelom. Pravi je sportaš Slavko Vojvodić, nekadašnji reprezentativac Jugoslavije u atletici koji je, kaže, osvojio sve. "Istrčao sam maraton u Rimu, nakon toga sam išao trčati ultramaraton Osijek - Apatin dug 50 kilometara, a mjesec dana poslije toga polumaraton u Skopju, 21 kilometar... Imam više od 50 prvih mjesta u polumaratonu, a u maratonu pet", ponosno nabraja gospodin Slavko. Bio je prvak Hrvatske 43 puta, a i dandanas, u 81. godini, svaki dan vozi bicikl, neovisno o tome pada li snijeg ili kiša.
O tome da bi svi bili siti i puni snage za brojne radionice i aktivnosti koje održavaju, brine se čovjek koji je ovdje od samog početka, Ivan Staković. On je, kažu, njihov najbolji kuhar, već deset godina uslast jedu njegov grah i čobanac. "Ujutro skuham supruzi kavu i onda me ona otjera od kuće da ju ne gnjavim", govori kroz smijeh gospodin Ivan. "Tko god dođe ovamo, dobro je došao. Kartamo, sastančimo, zezamo se, a Glas Slavonije obvezno pročitamo", zaključuje.
