140 godina tramvaja u Osijeku: Prijevozno sredstvo koje nas je svrstalo u društvo najvećih europskih gradova
U društvu gradova poput Beča, Budimpešte, Pariza, Londona, Praga i Brna, Osijek je prvi grad u Hrvatskoj i među prvima u Europi koji je dobio tramvaj. Bilo je to 1884., dakle prije 140 godina, a taj je veliki ljubilej prigodnom izložbom u Staoj pekari u Tvrđi u subotu obilježila Udruga za poljepšanje grada "Moj Osijek".
Predsjednik Udruge i poznati osječki turistički vodič Vlado Pest iz izbora velikog broja starih razglednica i fotografija odabrao je 20 koje su najmanje poznate široj javnosti, a donose povijesni pregled prometovanja gradskog prijevoznog sredstva koje nas je svrstalo u društvo najvećih europskih gradova.
"Ova je izložba mali doprinos velikom jubileju kojim se malo koji grad u Europi može podičiti. Prije Osijeka, tramvaj su imali jedino London, Pariz, Beč, Budimpešta, Prag i Brno. Ako uzmemo u obzir da je Pariz dobio tramvaj 1865. godine kada je imao oko dva milijuna stanovnika, a Osijek ga je dobio samo 19 godina kasnije kao grad s 20 tisuća stanovnika, dakle, sto puta manji grad, znamo koliko je to veliko postignuće", otkrio nam je u razgovoru uoči otvranja izložbe Pest.
Bila je riječ, dodao je, o tramvaju na konjski pogon kojega su vukli punokrvni posavci iz Lonjskog polja. To je potrajalo pune 42 godine, nakon čega konje zamjenjuje električni pogon.
"Potreba i želja za elektrifikacijom bila je izražena i mnogo ranije, međutim, nije bilo novaca. Onda je došao Prvi svjetski rat, zatim poraće, tako da je elektrifikacija izvršena tek 1926. godine kada je završenja zgrada Munjare, kako se nazivala zgrada današnje Elektroslavonije koja se nalazi pored današnje remize, a tramvaj se u to doba zvao munjovoz", otkio je dalje autor izložbe.
Kako je podsjetio, prvo su prometovale Škode, 60-ih godina kola Đure Đakovića, 1952. stigli su nam tramvaji iz Rijeke, 1958. iz Ljubljane, 1968. prve Tatre... Sve do 1995. vozili smo se samo Tatrama, onda su stigli Genšeri, a zamijenit će ih uskoro niskopodni. Tramvaji u 140 godina nisu vozili samo tri dana 1944., za savezničkog bombardiranja, te posljednjih godinu i pol, zbog sveobuhvatne obnove infrastrukture. Zanimljivo je da su vozili cijeli Domovinski rat, s tim što tramvaji, kako ne bi bili na okupu, nisu spavali u remizi, nego po ulicama", otkrio je Pest. Podsjetimo, kratko su vrijeme zadržani u remizi i tijekom lockdowna, kako su nalagale mjere.
Među publikom su bili i sadašnji i bivši vozači tramvaja. Neki od njih proveli su čitav radni vijek vozeći ovo uistninu posebno gradsko prijevozno sredstvo. Anica Adamček u GPP-u je radila 42 godine, od toga je 32 godine kao vozačica tramvaja, pa je izložba kod nje izazvala snažne emocije.
"Hvala organizatorima, ovo je nešto predivno! Bila sam i na izložbi u povodu 100. obljetnice tramvaja u Osijeku, a hvala Bogu da sam dočekala i ovu. Bilo je lijepih i manje lijepih dana, prometnih nezgoda, grubih riječi od putnika, no pamtim samo lijepe dane - rekla je.
Izložbu je posjetila i njezina sestra Verica Bosanac, svojevremeno najmlađa vozačica tramvaja, koja je u svojoj karijeri u tramvaju vozila i današnjeg kralja Velike Britanije. U GPP-u je radila 41 godinu, a posljednje četiri je u mirovini.
"Počela sam raditi 1979. godine, najprije kao kondukterica, no kako se to radno mjesto brzo ukinulo, firma nas je upućivala na prekvalifikaciju za vozače tramvaja koje sam počela voziti 1981. godine, s 20. godina starosti. Izložba me podsjetila na sve i svašta, nemoguće je u nekoliko rečenica sažeti sve što sam doživjela u karijeri. Bilo je puno toga, a samo ću reći da sam vozila princa Charlesa i Camillu. Bio je to posao koji sam uistimu voljela raditi, pa sam lakše prolazila i kroz one teže trenutke", otrkila nam je ova umirovljena vozačica tramvaja.