Godišnjice mature mijenjaju svoj karakter i atmosferu kako godine promiču i povećava se broj godina proteklih od "ispita zrelosti". U početku su susreti uglavnom posvećeni još "friškim" sjećanjima na srednjoškolske ludorije, poslije tema postaju i generacijska postignuća ili porazi, a potom, nažalost, često počinju prisjećanjem na prerano otišle, preminule kolege i pokušajem da se sačuva uspomena na njih. Ipak, često su one prilika za ponovno povezivanje, za snaženje prijateljstava započetih u najljepše doba života.

Jedan od takvih razreda je i IV/2 osječke Trgovačke i komercijalne škole "Davor Milas", generacija koja je maturirala školske godine 1991./92.

U vrijeme njihove mature ova škola još nije nosila ime Davora Milasa, mladog Osječanina koji je život izgubio u šumi Rosinjača, u jednoj od najtragičnijih bitaka u Domovinskom ratu, u kojoj je 5. prosinca 1991. godine poginulo 16 hrvatskih branitelja. Upravo je Davor Milas bio učenik IV/2 razreda kada je, kao srednjoškolac, uzeo pušku i krenuo u obranu svog grada, i zbog toga su susreti njegovih kolega posvećeni sjećanju na njega, uz nezaobilazan obilazak njegova posljednjeg počivališta i susrete s njegovim roditeljima. Ipak, kako nam kažu nekadašnji učenici ovog razreda, njihovi godišnji susreti prolaze i uz čuvanje iznimno lijepog prijateljstva započetog u toj srednjoj školi, druženje i optimističan pogled na život.

Fotografija iz školskih dana

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Posebno su vezani uz svoju bivšu razrednicu, prof. Miru Vrcan, ali i ona uz njih. Naime, taj je razred bio prvi kojem je prof. Vrcan bila razrednica nakon diplome, a u povodu posljednjeg susreta uputila im je i posebne riječi. "Što reći o njima, danas zrelim ljudima, koji su odavno savili svoja obiteljska gnijezda, koji imaju unuke i dobar dio proživljenog života. Takva generacija rađa se jednom, ili možda nijednom, i kruna je rada prosvjetnog djelatnika. Između razreda i mene postojala je posebna spona. Bili smo jedno! Sve je bilo lijepo dok nije došao taj nesretni rat koji je rušio sve pred sobom i razdijelio nas na sve strane svijeta", rekla je o svojim učenicima Mira Vrcan. Prisjetila se Davorove žrtve, preimenovanja škole njegovim imenom, ali i drugih učenika koji su preminuli tijekom godina. Osvrnula se i na onaj ljepši dio svačijeg srednjoškolskog obrazovanja i mladosti provedene u Osijeku. "I svi su bili nestašni, ispijali kave u Snoopyju i markirali, švercali se tijekom ispita, ali s dječjom nevinošću i dobrotom i toplinom koju su ponijeli iz svojih domova", ističe bivša razrednica.

Na susretu ove godine ponovno su se okupili nekadašnji učenici IV/2: Suzana Alerić, Dubravka Andraković, Tatjana Arnaut, Krešimir Bubalo, Dražen Eršetić, Ljiljana Ivanov, Goran Ivković, Darko Janković, Boris Kepčija, Mirta Keser, Snježana Knotek, Brankica Kolačko, Julijana Kopić, Melita Košćak, Marijana Lukić, Eleonora Major, Regina Miler, Tomo Paun, Zdravka Prkačin, Željko Sabljo, Liza Stjepanek, Ljiljana Šimunić, Melita Špoljarević, Danijela Vuletić i Ivica Vukman. S njima su bili i prof. Damir Marković te prof. Mira Vrcan.

“Danas, nakon toliko godina, moj IV/2 zrcalo je dobrote i zajedničke duše. Moj IV/2 vezan je nevidljivim nitima", kaže prof. Vrcan.

Bivši učenici kažu kako ovo nije bila okrugla, 30. godišnjica, koju nisu uspjeli organizirati jer su u vrijeme kada su je planirali obilježiti izgubili dvoje kolega - Tihomira Mazura i Mariju Bilonić. No, dodaju, nije bitan datum susreta, nego ono što svaki put s njega odnesu. Optimizam, ljepotu druženja, priče koje su sačuvali, sjećanja koja ne blijede... "Tu smo jedni za druge, kao i onda kad smo dijelili klupe", zaključuje njihova razrednica.