Obitelj s puno djece oduvijek mi je bila želja, i sama imam dvije sestre i brata. No, vjerujte, mi smo, sve u svemu, posve obična obitelj, bojim se da nećemo biti dovoljno zanimljivi čitateljima, kaže mi Ivana Varga nakon upoznavanja. Njezina supruga Dinu Radmilovića poznajem otprije, knjižničar je na Posudbenom odjelu za odrasle u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici. Ivana je docentica (uskoro izvanredna profesorica) na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku. Njihova je kći Franka učenica šestog razreda, Bartol je u drugom, šestogodišnja je Ruža vrtićarka, a najmlađoj, Bruni, tek je godinu i pol.

Ravnopravni partneri

Ivana je sa svakim djetetom šest mjeseci bila na rodiljnom, a ostatak je ostavila tati, koji se sada koristi pravom na pola radnog vremena. Preuzeo je i kuhinju - Ivana tvrdi da bolje kuha, Dino džentlmenski uzvraća da se i ona dobro snalazi sa štednjakom i pećnicom, a i Franka je već počela eksperimentirati, neki je dan, recimo, napravila tortilje za sve.

“Jednostavno, volim kuhati, kuhinja mi je poligon za kreativnost. Važno nam je da djeca jedu svježe kuhanu hranu od namirnica koje smo sami izabrali, jela na žlicu i slično”, komentira Dino, dodajući kako ipak nisu gastropuristi. “Za mene je hrana ponajprije razlog za okupljanje i uživanje”, pojašnjava Dino. “Kad smo već kod okupljanja, samo da znaš da jedna moja baka u nedjelju slavi 80., a druga 90. rođendan i svi smo na ručku”, uzvraća mu Ivana. “U nedjelju Bartol prijepodne ima utakmicu, a popodne ga vodim na Osijek - Hajduk”, odgovara Dino. “Sve ćemo stići”, posve cool odgovara Ivana demonstrirajući “nepodnošljivu lakoću” organizacije vremena u obitelji s četvero male djece.

Ivana i Dino odabarali su biti ravnopravni partneri, ne vjeruju u nametnute podjele na ženske i muške poslove, kao ni u diktirane životne obrasce. Djeca im se nisu “dogodila”, svako je bilo jednako željeno, razloge za svoju odluku o velikoj obitelji nisu tražili nigdje izvan zajedničke želje. “Klinci se slažu, to je toliko lijepo! Možda je organizacija svakodnevnog života malo zahtjevnija, ali sve se da posložiti. Nismo se morali odreći svojih karijera zbog djece, dapače, mislim da smo zbog toga što imamo karijeru do koje nam je stalo i bolji roditelji”, kaže Ivana.

Ivana i Dino s djecom Frankom, Bartolom, Ružom i Brunom te psom Pepeom

BRUNO JOBST

Ivana i Dino išli su u istu gimnaziju, Matematičku, štoviše, u isti razred. Proslavili su 12. godišnjicu braka, ali zajedno su već dvadesetak godina. U srednjoj su se, kaže, puno družili, malo furali, često prekidali, tek su kao maturanti postali pravi pravcati par. “Duže smo zajedno nego što nismo”, kažu uglas, ti vedri gotovo vršnjaci - Ivani je 37, Dini godina više. “U našem smo društvu prvi dobili dijete. Ivana je već bila diplomirala, ja sam pisao diplomski i radio preko Studentskog. Dvanaest godina imamo dragocjenu pomoć tete čuvalice, zovemo ju baka Vesna, koja jako voli našu djecu. Ona uvijek preuzme čuvanje najmanjeg djeteta, ostali idu u vrtić ili školu, znamo da se na nju uvijek možemo osloniti. Naime, moji roditelji rade, a Dinina mama, također baka Vesna, živi u Rijeci, iako će i svi oni priskočiti kad god mogu”, objašnjava organizaciju brige o djeci Ivana.

Uzore je mogla potražiti u svom roditeljskom domu, i sama ima roditelje uspješne u zahtjevnim karijerama koji su također odgojili četvero djece - tri kćeri i sina, a Dino ima mlađu sestru. Dok Dino danas živi blizu “Moše”, naselja u kojem je odrastao, Ivana je rođena Zagrepčanka koja se, kao djevojčica, s obitelji doselila u Osijek u ratnim 90-ima, i to na lijevu obalu Drave, u Tvrđavicu.

Outdoor tipovi

“Bio sam, kako se to nekad govorilo, zločest, ali ne u onom pokvaren i zao smislu, nego znatiželjan, nikad na miru, takav je i naš Bartol. Ipak, u školi sam bio odlikaš”, ističe Dino. “Ja volim da su djeca ‘zločesta’, onda su pametna”, uskače Ivana. “E, ja sam s ekipom jednom bio baš jako pametan, išarali smo školsko autolakom, a kako smo bili ispisali svoja imena, odmah smo uhvaćeni i sankcionirani”, zeza se na svoj račun Dino. Oboje je bez puno muke maturiralo u Matematičkoj. Ivana je prošla na prijamnom u Zagrebu, na Šumarstvu, ali nije, priznaje, htjela ostaviti Dinu. On je, naime, bio prva generacija tada otvorenog Studija informatologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. “Svidjelo mi se na Poljoprivrednom fakultetu, završila sam paralelno dva diplomska studija i ostala ondje raditi”, govori Ivana o svojim izborima. U fokusu su njezina znanstvenog interesa ponajviše šećerna repa, mak, industrijska konoplja... “Sviđa mi se i to što dijelom radimo na polju, na zemlji, uz laptop uvijek imam spremne gumene čizme i komplet rezervne odjeće”, kaže kroz smijeh.

Oboje su outdoor tipovi i tu su sklonost boravku na otvorenom prenijeli i na svoju djecu. “Jako smo često vani, na minus 10 i na plus 40. Nismo za stalno sjedenje pred TV-om, ali nekad je, priznajem, TV spas”, smije se Ivana. “Imamo odnedavno malu vikendicu u Baranji, gdje se klincima jako sviđa jer je priroda prekrasna. Svi smo nekako drukčiji ondje”, dodaje Dino.

BRUNO JOBST

Kad krenu prehlade i druge sezonske bolesti, dinamika u obitelji s četvero djece zna biti zahtjevna. “Jedno dijete već ozdravlja, drugo je na pola puta, trećem je tek procurio nos. Jedno pije antibiotik, drugo paracetamol, jednom je temperatura pala, drugo ima vrućicu... A najčešće se razbole baš kad mama ide na put (smijeh). Srećom, klincima se s vremenom pojača imunitet i onda je i tih dječjih bolesti manje. Sve je to sastavni dio odrastanja, ni oko čega ne pravimo problem. Nismo tzv. helikopter-roditelji, nismo preprotektivni, čudim se što u našoj generaciji ima puno takvih, a znam da su odrastali kao i ja. Nad nama nije netko stalno strepio, niti je sve radio umjesto nas. Ivana i ja potičemo samostalnost naše djece i to daje rezultate. Stvarno su dobra djeca, što ne znači da su mirna, da se razumijemo”, kaže Dino.

Franka

BRUNO JOBST

Oboje uspijevaju naći vremena za teretanu, treba imati kondiciju za život s četvero djece i posao. Usto, pokušavaju ne zatomiti vlastitu svestranost i znatiželju. Dino je trenirao sve i svašta, od gimnastike do vaterpola, danas vozi bicikl, ponekad jedri i snowboarda. “Nogometne utakmice, jedrenje s dečkima, teretana, koncerti, volim si ponekad malo ugoditi, zaradim si dovoljno pluseva kod žene da mogu uzeti vrijeme samo za sebe. Vozio sam nekad BMX, čak sam se natjecao na Pannonian Challengeu, u gimnastici sam bio dobar, ali treninzi dvaput na dan bili su mi previše. Bio sam u generaciji sa Selgmanom i Markovićem, ali ja nisam imao njihovu disciplinu i posvećanost, više sam se volio igrati s prijateljima. I naše dvije djevojčice treniraju gimnastiku, a Bartol nogomet. Svi volimo ići na njihove nastupe i utakmice. Franka ide i u glazbenu školu, svira obou. Roditelji su danas kao taksi-služba, srećom da Franka sada može ići sama na trening tramvajem. Bruna je najmanja, ali najbrže je od svih prohodala, ona će biti sportašica. Jako je mila, zovemo je Apaurin”, otkriva Dino.

Bartol

BRUNO JOBST

Ivani se sviđa što joj posao nije isključivo vezan uz računalo i katedru. “Malo sam neke svoje interese zapostavila jer su Bruna i Ruža još malene. No posao mi je takav da poprilično često putujem, na simpozije ili Erasmus. Nedavno sam i Dinu povela na Azore”, kaže Ivana, koja je išla u glazbenu školu, voljela je šiti te bojiti i prepravljati stari namještaj, a voli i cvijeće. Nada se da će neke od tih svojih hobija reaktivirati u vikendici. “Volim svoj posao, i znanstveni/istraživački dio i rad sa studentima. Mnogi od njih već imaju svoje OPG-ove, no željeli su nadgraditi svoje znanje. Osim toga, oni se već međusobno umrežavaju, rade neke poslove zajedno”, hvali svoje studente. Sretna je kad student ili studentica položi ispit, doživljava to kao njegovo/njezino i svoje postignuće. “Drago mi je što u anketama među studentima (koje su anonimne, nap. a.) uvijek dobijem odlične ocjene”, zadovoljna je. Njezin je primarni znanstveni interes industrijsko bilje. Šećerna repa bila je tema njezina doktorskog rada, i jako joj je žao što u Osijeku više nema šećerane. Osječka je bila jedan od gradskih brendova, a šećer je strateški proizvod, naglašava. S kolegom s Građevinskog i arhitektonskog fakulteta radi na zanimljivom zajedničkom istraživanju. “Industrijsku smo konoplju miješali sa zamljom da bismo ispitali stabilnost takve građevne smjese na potrese. Kolega je radio sa žitaricama, a ja s vlaknom konoplje. Ono se pokazalo jako dobrim, što je velik plus jer zbog promjena u zakonu od 2019. godine smije se koristiti cijela biljka (prije je bilo dopušteno samo sjeme, nap. a.). To je ekološko rješenje i nadam se da će imati odjeka”, pojašnjava. Dodaje kako ju prijatelji znaju zezati u vezi s njezinim poslom. “Budući da radim na industrijskom bilju kao što su duhan, konoplja i mak, zafrkavaju me da sam zato uvijek tako sretna i nasmijana (smijeh). Voljela bih prijaviti i projekt s makom, jer skupljamo staro sjeme. Čim netko javi da nečija baka ima mak, evo nas odmah po sjeme da ga umnožimo i sačuvamo. Mak ponovno postaje sve popularniji u kuhinji, a kod nas ga u Baranji, primjerice, sve češće uzgajaju jer im divljač, koja će, recimo, pojesti kukuruz, ne ide na mak”, objašnjava Ivana.

Ruža

BRUNO JOBST

Odrasli i djeca

Dino je pak u Matematičku otišao jer mu je, kaže, bila cool škola i u nju su mu išli prijatelji. Oko studija je dvojio. “Informatologija je zvučala atraktivno, ali nisam, priznajem, odmah znao da ću biti knjižničar, više me, zapravo, zanimalo nakladništvo. Nisam odmah bio svjestan koliko puno mogućnosti i profesionalnih izazova nudi rad u knjižnici. A posao je stvarno predivan! Od samog mjesta gdje radim - vili s povijesnim pedigreom, u samom središtu grada, preko dobrog kolektiva, interakcije s ljudima, stalnog usavršavanja, do toga da si okružen knjigama. Organiziramo i izložbe te promocije knjiga. Evo, baš sam se nedavno okušao i u moderiranju, što je ispalo super iskustvo! Nakon stručnog bio sam bez posla u struci, no uvijek sam nešto radio, pa i tijekom cijelog studija. Onda se pružila prilika da napišemo projekt za Knjižnicu, pa smo kolega i prijatelj Srđan Lukačević i ja osmislili projekt informatičkog opismenjavanja umirovljenika. U to sam krenuo potpuno volonterski, no kako je s vremenom zanimanje bilo sve veće, počeo sam raditi u GISKO-u, prvo na zamjenama zbog bolovanja - i ostao sam. Zanimaju me i druge stvari, primjerice vođenje društvenih mreža, PR, digitalni marketing, EU projekti, tako da i to radim u slobodno vrijeme”, otkriva.

Bruna i Ruža

BRUNO JOBST

“Dinu svi vole, a naročito stariji članovi, zna se ljudima uvući pod kožu, spontan je i drag. Zna dobro preporučiti knjige svakom posebno, jako ga hvale, što proizlazi iz toga što je ekstrovert, voli ljude i lako nađe zajednički jezik sa svima”, hvali ga Ivana, na što Dino dodaje kako u knjižnici, kao u nogometnoj momčadi, treba naći najbolju poziciju za svakoga kako bi postigao najviše.

Na opasku da imaju sličan modni izričaj, Ivana odgovara kako su ih nekada, pogotovo dok nisu imali djecu oko sebe, znali pitati jesu li brat i sestra. “Naročito kad mi na moru jako posvijetli kosa, pa smo oboje plavi”, dodaje Dino. Iako je oboje u drugoj polovini tridesetih, redovito ih, procjenjujući njihove godine, pomlađuju, dajući im 25-26 godina. “Kad smo dobili Franku, u bolnici su komentirali: - Joj, djeco, kak’ ćete vi sad s djetetom? Mislili su, naime, da smo srednjoškolci”, prepričava anegdotu Ivana. “Kad sam prije šest-sedam godina obrijao bradu, u kiosku su mi tražili osobnu da bi mi prodali cigarete”, kroz smijeh će Dino.

“Kad sam bila mlađa, mislila sam da će mi Dino s vremenom dosaditi. Ali sve je bolje i bolje. Stvarno!” iskrena je Ivana. “Evo, na kraju sam dobio kompliment od žene. I još će to ostati zapisano u novinama”, uzvraća Dino uz osmijeh. I odlaze do Dinina obožavanog kabrioleta na kratku vožnju udvoje. Kritika na račun odraslih zapisana u Malom princu za Ivanu Varga i Dinu Radmilovića ne vrijedi. Oni su odrasli ljudi koji se dobro sjećaju kako je biti dijete. Te se njihove osobne sretne povijesti i kristalna vedrina sadašnjosti daju pročitati na nasmijanim licima njihove četvorke.