Sport u 2024. godini pamtit ćemo po Olimpijskim igrama u Parizu. Među hrvatskim sportašicama i sportašima koji su predstavljali našu zemlju na najvećoj sportskoj smotri bilo je i četvero rođenih Osječana. Zauvijek će nam ostati u sjećanju pohod Donne Vekić u Roland Garrosu na olimpijsko srebro. Braća Anton i Patrik Lončarić na jezeru Vaires-sur-Marne odradila su svoje prve olimpijske zaveslaje, a njihov vršnjak, 24-godišnji Aurel Benović u legendarnoj dvorani Bercy zamalo je u svom prvom nastupu na Olimpijskim igrama došao do medalje.

Kao filmski scenarij

Aurelova je životna, ali i sportska priča za filmski scenarij. Posebice sekvence koje bi mogle opisati način kako je uopće izborio Olimpijske igre ispunivši tako ne samo svoj sportski san nego i san brojnih generacija Osječanki i Osječana koji su se kao djeca "gombali" po Sokolskom domu, učeći tamo kolut naprijed i natrag, zvijezdu ili špagu, a poslije neki od njih i ozbiljnije gimnastičke elemente. U Parizu je ispunjen sportski san i Aurelova trenera Vladimira Mađarevića. Duco, nadimak po kojem ga znaju ne samo u u sportskim krugovima, u trenerskoj je ulozi pokušavao do najveće sportske smotre stići i prije uz pomoć sjajnih osječkih gimnastičara Roberta Seligmana i Tomislava Markovića. Životnu mu je želju ispunio dječak odrastao na Uskim njivama, pokraj stadiona Gradski vrt. Premda je Aurel znao dolaziti i na treninge mlađih uzrasta Osijeka, ipak mu je gimnastika bila i ostala prva sportska ljubav.

“Ne sumnjam da bi Aurel bio dobar u bilo kojem sportu, a sudbina je htjela da to bude gimnastika", priča Benovićev dugogodišnji trener Vladimir Mađarević zajednički se prisjećajući upravo početaka.

Kažu da je jabuka voće koje je nekoliko puta utjecalo na samu civilizaciju. Jedna je jabuka zaslužna i za Aurelove gimnastičke početke. Tako se, naime, zvao dječji vrtić na Vijencu Ivana Česmičkog u kojem je tadašnja gimnastička trenerica Maja Pavić s djevojčicama i dječacima provodila treninge vjerojatno i u želji da one najdarovitije nagovori na dolazak u tada stari Sokolski dom.

“Imao sam četiri godine i bio sam hiperaktivno dijete. Trenerica Maja prepoznala je moj potencijal, razgovarala je s mamom, koja me je i dovela u Sokol", kaže.

Duco i Aurel počeli su surađivati šest godina poslije. Do tada je trenirao pod nadzorom Borisa Čulina, i danas trenera u GD Osijek Žito koji je u svojstvu suca također prošlo ljeto proživio Olimpijske igre. Kako su procijenili da se radi o tada najvećem klupskom talentu, sa samo deset godina priključen je seniorskom timu koji su tada činili Aurelovi kasniji uzori i prijatelji Tomi i Robi (Marković i Seligman, nap.a.), a kojem je glavni trener bio Mađarević.

BRUNO JOBST

“Svašta smo proživjeli u tih 14 godina. U tom sam razdoblju proveo s njim više nego s bilo kojim članom svoje obitelji. Dva treninga dnevno pa još odlasci na natjecanja tijekom godine, svjetske kupove, europska i svjetska prvenstva. U našem je sportu odnos sportaš i trener baš iz toga razloga jako zahtjevan. Ima puno slučajeva da su se trener i sportaš razišli zbog zasićenja. Mi smo do danas zadržali tu pozitivnu energiju, ali nije lako. Treba jako puno kompromisa, na čemu zapravo funkcionira bilo koja obitelj, bilo koje poslovno okruženje. Ovdje je to još izazovnije jer su ovdje još cilj i sportski rezultati. Nama je cilj biti najbolji. Sam vrh. Pobijediti cijeli svijet. Mogu vam reći da je taj odnos, što smo obojica stariji i zreliji, sve kvalitetniji", pričao je Mađarević.

Jedan su cilj ostvarili. Otišli su na Olimpijske igre. U sportu u kojem je sustav kvalifikacija iznimno zahtjevan.

Aurel je akrobat

“Meni je zbog toga jako složenog sustava kvalifikacija možda još ljepši bio trenutak kada sam saznao da ću ići na Olimpijske igre. Cijeli taj put prema Parizu, cijele te kvalifikacije bile su iznimno teške i neizvjesne. Otišao sam na posljednji Svjetski kup u Dohu, a da nisam imao neke pretjerane šanse. Moralo se dosta toga poklopiti, ne samo moj jako dobar nastup. Borio sam se do posljednjeg trenutka, ali malo mi se i posrećilo", pričao je hrvatski gimnastički reprezentativac.

Nevjerojatno zvuči da je nastup na Olimpijskim igrama osigurao na jednoj spravi, a na korak ili točnije dva koraka do olimpijske medalje došao je na drugoj spravi. Kažu mnogi u gimnastičkom svijetu, i to nije subjektivno navijačko mišljenje, kako je Aurel u Parizu sa svojom kombinacijom elemenata zaslužio medalju na preskoku. Na kraju je osvojio peto mjesto.

“Aurel je akrobat. Specijalizirao je prvo parter, ali smo radili i preskok, i čest je slučaj da gimnastičari koji su dobri na parteru budu dobri na preskoku i obrnuto. Imali smo hendikep da u starom Sokolu nismo mogli kvalitetno trenirati preskok. Imali smo prekratak zalet. Ukupno je zalet dugačak 25 metara za preskok, mi smo u dvorani imali nekih 18 metara. Znali su dečki trčati po dijagonali kako bi dobili koji metar više. Tek 2019. godine obnovom Sokolskog doma, danas Centra Sokol, dobili smo idealne uvjete. Čak za preskok imamo hidrauličnu platformu koju rijetko koja gimnastička dvorana uopće ima. Trebalo je, naravno, neko vrijeme da i taj preskok sazrije. To je eksplozivna sprava, a možda se i kod Aurela tek sada pojavila ta eksplozivnost koju nije imao s 18-19 godina", pojašnjava Mađarević.

Opisuje Duco kombinaciju koja je Aurelu zamalo donijela olimpijsku medalju. Prvi skok dobio je naziv Dragulescu po nekad sjajnom rumunjskom gimnastičaru.

BRUNO JOBST

“To je dvostruki salto, odnosno dvostruki polusalto s pola okreta pred doskokom. Drugi skok mu je bio jedan i pol pruženi salto naprijed s dva i pol okreta. To su dva skoka koja danas jako malo gimnastičara u svijetu uopće može izvesti, a koje je Aurel izveo u Parizu", kaže.

Odnedavno zaručen

Tijekom Olimpijskih igara u Parizu, prema nekom izboru, ušao je u krug najzgodnijih sportaša. Njegovo je srce osvojila Yoana, nekadašnja bugarska gimnastičarka, danas pravnica specijalizirana za sportsko pravo. Nedavno su se zaručili i uz svoje trenere postala mu je veliki oslonac i potpora, posebice nakon što mu je majka Blaženka preminula prošle godine. Otac mu je preminuo još dok je bio dječak.

“Smrt majke mi je bio trenutak kada mi je bilo najteže u životu. Ona mi je bila najveći oslonac. Ona me je i dovela u gimnastičku dvoranu, njoj sam dao obećanje da ću jednoga dana zbog nje nastupiti na Olimpijskim igrama. Kada je preminula, upravo su mi moji treneri pomogli da to prebrodim. Zaslužni su da cijelo vrijeme ostanem jak", iskren je.

Ostati jak. To je najveći izazov svakog sportaša ne samo u teškim životnim situacijama. Jer dok smo razgovarali Aurel je na nozi imao zaštitnu "čizmu". Ponovno je ozlijedio metatarzalnu kost, zbog čega je propustio početak prošlog olimpijskog kvalifikacijskog ciklusa. Tada je čak bilo i pitanja hoće li moći nastaviti karijeru. Sada tih dvojbi nema.

“Imam još puno neostvarenih ciljeva u karijeri i to me uvijek drži pa i u ovakvim situacijama. Želim osvojiti sve. Medalju s Europskog prvenstva u Mersinu već imam, a želja mi je i medalja sa Svjetskog prvenstva i s Olimpijskih igara. Da jednoga dana, na kraju karijere, mogu reći da sam stvarno osvojio sve što se osvojiti može. Premda već sada mogu biti presretan što sam doživio Olimpijske igre. Koliko samo sportaša uopće izbori nastup na Olimpijskim igrama? S tim si nastupom upisan u povijest, a kada odeš tamo, shvatiš kako pripadaš samoj sportskoj eliti", ističe Aurel.