Kultura. Umjetnost. Kako ju konzumirate? Je li vam nasušna? Čitate li, recimo, poeziju ili ste to činili samo u školi? Jeste li ikada napisali pjesmu? Volite li slušati kada netko čita poeziju?

Na krajičku jezika

Mnogi bi, vjerojatno, odgovorili niječno na većinu ovih pitanja, pa i na posljednje, da ih na ljepotu pisane riječi, na bardove, ali i na neafirmirane pjesnike, svako malo ne podsjete Slavko Babić, Mislav Bartoš i Bruno Koić. Čine to na FB stranici Na krajičku jezika, citiramo, "malom kutku pisane umjetnosti. Poezija, proza i sve ljepote i gadosti koje idu uz to!" Drugi je način kada nas okupe na javnom čitanju poezije - nekada su to činili usred zime, baš, posve namjerno, kada padne prvi snijeg, a posljednjih godina, pred sve većom publikom, za pitomijeg nam vremena čitaju (i pjevaju!) Arsena. Ti su svestrani mladi ljudi i sami poete, no uz svoju poeziju, na stranici Na krajičku jezika nesebično objavljuju i tuđu.

“Pjesnici su čuđenje u svijetu/Oni idu zemljom i njihove oči/velike i nijeme rastu pored stvari/Naslonivši uho/na ćutanje što ih okružuje i muči/ pjesnici su vječno treptanje u svijetu", bezvremenski su stihovi Antuna Branka Šimića. Slavko, Mislav i Bruno među neumornijima su. Na što naslanjaju uho? Zbog čega zatrepere?

“Poezija je dio moga života gotovo 20 godina. Moja je poezija uglavnom ironična ili sarkastična s pokušajima prokazivanja pogrešaka i licemjerja od kojih nitko od nas nije cijepljen. Ima tu i ljubavnih pjesama, pa i onoga što bi se moglo nazvati socijalno angažiranom poezijom. Nisam ograničen ničim osim rimom. Na njoj inzistiram. Zbirku nisam izdao, a kad ću - ne znam. Jedna pjesma mi je izišla kao pogovor u prijateljevoj zbirci, i to je nešto", otkriva Slavko.

Bruno Koić; Mislav Bartoš; Slavko Babić

BRUNO JOBST

Mislav je kao dijete čitao stripove, većinom Disneyjeve i Marvelove uz pokoju fazu Garfielda, a knjige je ozbiljnije počeo čitati tek na fakultetu. "Za sve što me ikada zanimalo, samoinicijativno sam izrazio želju za tim, uz punu maminu podršku, ali nikada uz prisilu. Nadam se da ću jednoga dana na taj način odgajati i svoju djecu. Nikada mi ništa nije bilo nametnuto. Tijekom završne godine srednjoškolskog obrazovanja počinjem pisati poeziju sasvim slučajno, jedne noći nakon cjelovečernjeg izlaska, a ta me slučajnost ne pušta do danas. Uvijek kažem slučajnost jer ja sam samo medij u moru riječi kroz koje te riječi ponekada slučajno izlaze u smislenim ili besmislenim oblicima. Nikada nisam svojevoljno napisao pjesmu, već je pjesma došla k meni u naletima providnosti, inspiracije ili kako god već želimo imenovati nepoznato", opisuje Mislav.

Bruno je gotovo siguran kako bez bezbrižnog i poticajnog djetinjstva, punog obiteljske podrške (posebice s mamine i bratove strane), neke njegove strasti i interesi ne bi mogli isplivati na površinu tako rano. "Počeo sam pisati pjesme s 12 godina, a s 18 objavljujem svoju prvu zbirku pjesama Umovina. Druga se zbirka, Versionar, dogodila pri kraju fakulteta 2017. godine, a za treću, naslovljenu Sjenovnik, u potrazi sam za izdavačem", okriva Bruno.

Ne čudi što su se njih trojica prepoznala i pobratimila po poeziji.

“Kao maturant pokrenuo sam Facebook stranicu Na krajičku jezika, i to s prijateljem iz razreda Marinom Lutringom, koji također, u to vrijeme, počinje pisati poeziju. Dan po dan, mjesec po mjesec, godinu po godinu, Marin izlazi iz inicijative i negdje godinu, dvije poslije uvlačim Brunu Koića da mi bude partner u zločinu te uz još nekoliko prolaznih ljudi stranica opstaje. Godine 2014. imam svoje prvo javno čitanje autorske poezije i takav mi se koncept svidio otprve, pogotovo zbog toga što ga gotovo i nema u Osijeku. Dvije godine poslije na jednom poetskom druženju upoznajem Slavka Babića, pa se nedugo potom i on pridružuje našoj karavani. Kroz godine piše se sve više, čita se, organiziraju se eventi, čitalo se i s velikanima poput Enesa Kiševića, slušao nas je u publici nedavno i Rade Šerbedžija. Gomila lijepih trenutaka koji i dalje traju i trajat će sve dok nas ima", siguran je Mislav. Kaže, nerijetko se javljaju i drugi ljudi koji šalju svoje radove na FB stranicu, što mu je drago jer to je to, "jedna od srži Krajička jezika". "Marin i ja u početku smo htjeli samo svoj mali digitalni internetski prozor u svijet, mjesto gdje bismo mogli objavljivati vlastite i tuđe amaterske poetske radove. I tako je do danas, uz, naravno, više pratitelja, medijske pozornosti, toplih emocija te pregršt fantastičnih druženja i avantura", dodaje Mislav.

Slavko se također prisjeća 2016. godine i slučajnog susreta s Mislavom u jednom kafiću prilikom čitanja poezije. "Nakon toga postadosmo prijatelji i upoznajem i Brunu. Ideja za sve što radimo i što smo odradili javlja se iz potrebe da ljudima približimo ponajprije poeziju kao takvu, pa makar bila i naša", pojašnjava Slavko. Dodaje, na društvenim su mrežama nekada bili i prisutniji, "ali svima nam se događaju život i obaveze".

Na krajičku jezika za Brunu je posebna priča na koju je iznimno ponosan. "Kako volimo pisanu riječ, tako želimo i da se o njoj češće razgovara i želimo širiti ljubav prema poeziji. Kolege su već naveli gdje, što i kako radimo, a nekakva nam je, zasad pusta, želja objaviti jednoga dana zajedničku zbirku poezije u obliku dijaloga između tri pjesnika", otkriva Bruno.

Slavko Babić; Bruno Koić; Mislav Bartoš

BRUNO JOBST

Godinama su u dijalogu s Arsenom Dedićem, čiju ostavštinu dugo njeguju javnim čitanjima. "Arsen Dedić meni je osobno najveći i najkompletniji autor ovih prostora. Vrlo smo se brzo sva trojica suglasila da bi bilo lijepo organizirati nekakav događaj njemu u čast, i ne pomišljajući kako bi se to moglo pretvoriti u ovako divnu tradiciju. Nadamo se da ćemo još dugo 'čitati i pjevati Arsena', pa i meni najdražu Baladu o prolaznosti", kaže Slavko o Čitamo Arsena.

Dijalog s Arsenom

“Arsena volimo sva trojica i smatramo ga (bar u svoje ime govorim) najvećim kantautorom i umjetnikom što ga je ova država dala. To jest, nije država dala ništa. On je dao samoga sebe. Ideja je došla tako da sam sjedio kod Brune u sobi negdje 2018. godine i rekli smo: - Hej, zašto ne bismo čitali to ljudima javno u parku, na livadama, svuda, Arsen je pitak i britak, ljudima bi se to možda svidjelo! Iznijeli smo ideju Slavku, odmah je pristao. Usput rečeno, Slavko je među nama najveći arsenolog, a pogotovo krležolog i olog za bilo kojeg talijanskog kantautora te veliki cohenolog. I eto, ljudima se i dalje sviđa, i sve je to u međuvremenu otišlo i na višu razinu. Neizmjerno nam je drago zbog toga", dodaje Mislav.

Iako, važno im je to napomenuti, uvijek im je naglasak ponajprije na autorskoj, vlastitoj poeziji. "To smo mi i to je u nama. Nešto neotuđivo, a to su prijateljstvo, zajednički interesi i ljubav prema poeziji te svemu kreativnom što je među nama", poručuju.

“Nismo izašli u novinama/niti krasili naslove knjiga/dok oni su zviždukali/mi umirali smo puni briga", strofa je iz Mislavove pjesme. Iskupila sam se, bar za prvi stih. Dapače, posudit ću dva Slavkova stiha i obećati, "loše vam se piše/pisat ću još više".

Bruno Koić

BRUNO JOBST

Bruno Koić

Bruno Koić (1993.) i danas živi u rodnom Osijeku. Odrastao je na Bosutskom. Tijekom školovanja u “Cesarićki” razvija ljubav prema pisanju, novinarskom i poetskom. “Kako sam pohađao i osnovnu glazbenu školu svirajući tamburu, počela su i prva okupljanja u školskim i ‘izvannastavnim’ bendovima. Ljubav prema glazbi kroz sviranje tambure i bas-gitare prerasla je u pisanje o glazbi, u novinarskom smislu. Stoga sam nakon Ugostiteljsko-turističke škole odlučio upisati neki faks gdje će pisano izražavanje doći do izražaja i gdje ću moći svoje hobije i interese uobličiti u umrežavanje s istomišljenicima i ljudima sličnih usmjerenja i svjetonazora. Tadašnji Odjel za kulturologiju (danas AUKOS) to mi je omogućio svojom interdisciplinarošću, a tijekom faksa s nekolicinom kolega razvijam glazbeni web-magazin Mixeta.net, iz kojeg nastaje i udruga Mixeta Media, čiji sam potpredsjednik od 2013. do danas. Nedavno smo objavili i glazbeni dokumentarni film Bankina o osječkoj alternativnoj glazbenoj sceni”, kaže Bruno.

Volontira od studentskog doba u raznim inicijativama i uključen je u procese djelovanja udruga, a posebno mu je drago što ga je taj put naveo da se zaposli u DKolektivu - organizaciji za društveni razvoj (tadašnjem Volonterskom centru Osijek). Ondje je stručni suradnik na projektima društvenog razvoja, koordinira volonterske programe, radi odnose s javnošću, vodi društvene mreže i podcast o civilnom društvu te provodi neformalne programe i aktivnosti usmjerene mladima, ali i drugim dobnim skupinama.

Strastveni je ljubitelj filmova i oduvijek je volio pisati o njima. “Od 2006. vodim blog/web stranicu Groblje horrora, na kojoj se skupilo više od 700 komentiranih naslova. Bio sam i suosniovač podcasta Kužimo filmove?, a redovito pratim i sudjelujem u razgovorima s youtuberima, podcastima i sličnim medijima koji obrađuju teme iz svijeta filma”, ističe filmofil.

Dvanaest je godina, od toga dvije godine u braku, s Valentinom. “Ona je moja najveća podrška, oslonac i svjetionik, a oboje nas čini boljima crni mačak Arthur. Vatreni sam navijač NK Osijek, koji je utkan u moj identitet i ljubav prema gradu. Što sam stariji, sve više uviđam kako je Osijek mjesto za život ako tražite mir, dobre ljude, bogatstvo prirode i kulture, hrane i vina, tradicije i alternative. Volim ga i uvijek ću ga voljeti, dugujem njemu i njegovim ulicama puno toga”, ističe.

Mislav Bartoš

BRUNO JOBST

Mislav Bartoš

Mislav Bartoš (1994.) rođen je u Osijeku, odrastao je na Jugu 2, gdje mu je djetinjstvo prolazilo uz igru, druženja s prijateljima u kvartu, puno trčanja, skakanja i bezbrižnosti te pregršt igrica, crtića, stripova, igračaka i akcijskih junaka.

“Uz podršku moje samohrane majke čitati sam počeo samoinicijativno još kao vrtićarac, pa i bajke vršnjacima u vrtiću, prije spavanja. Sluh za jezike prati me kroz cijeli život, ali nisam upisao lingvistički studij, nego medijski i 2019. diplomirao na Akademiji za umjetnost i kulturu, na Medijskoj kulturi. Na kraju srednjoškolskog obrazovanja počinjem se baviti glazbenim novinarstvom te se 2014. priključujem glazbenom portalu Mixeta, koji i danas uređujem s Brunom Koićem i još nekoliko prijatelja”, kaže.

Glazbu sluša aktivno, temeljito, diskografski i lirički. “Prvo obraćam pažnju na tekst, a onda na glazbu. Volim liriku na svim jezicima pa tako i na onim koje ne razumijem jer na taj način mogu stvoriti svoje značenje pjesme u glavi. Sve je poezija! Bavim se i DJ zanatom, a jedno sam vrijeme imao autorski projekt s vlastitim tekstovima i vokalom uz dečke na instrumentima”, otkriva.

Radi kao redatelj, montažer i realizator na lokalnoj televiziji. Godinu je dana bio i televizijski novinar i reporter. “Da mi je netko rekao kako ću se time baviti u životu, rekao bih mu da je lud, no jedino što je ludo u tome svemu je to koliko sam postao zaluđen videografijom i da počinjem voljeti montažerski i produkcijski svijet. Toliko da sam prije godinu dana priredio i premijeru svog glazbenog dokumentarca Bankina”, ističe. Voli i svijet trivije, pa prati TV kvizove, ode na pokoji pub kviz, a voli popratiti i novosti u svijetu tehnologije i gadgeta, na što mu nikada nije žao trošiti novac, kao ni na putovanja i koncerte, kojih ima podosta u nogama.

“Živim s djevojkom Valentinom i ne mogu zamisliti život bez njezine podrške, koja je nesebična i sveprisutna u svakom trenutku mog postojanja”, priznaje. Osijek mu je sve iako je ponekad građanin svijeta. “Živio sam u Portugalu i SAD-u, tako da ne držim objema rukama ovo osječko sidro, no jako ga cijenim i ne puštam tek tako. Nisam od onih koji ne mogu bez Osijeka, iako, što sam stariji, sve više želim mir i staloženost, a rodni je grad uvijek to”, zaključuje.

Slavko Babić

BRUNO JOBST

Slavko Babić

Slavko Babić (1988.), rođeni Osječanin, nastavnik je povijesti u OŠ Miroslava Krleže u Čepinu, koju je i sam pohađao. Ljubav prema povijesti postojala je odmalena, a dva profesora koja su mu je predavala u osnovnoj školi i II. gimnaziji pomogla su mu da vrlo rano odluči kako baš to želi raditi u životu. Stoga je na Filozofskom fakultetu u Osijeku 2011. diplomirao dvopredmetni studij povijesti i pedagogije. “Volim učenike, volim svoj predmet i obožavam svoj posao”, kaže Slavko. Oženjen je tri i pol godine i otac je 18-mjesečne kćerkice. Očinstvo je, kaže, najbolja stvar koja mu se u životu dogodila i toplo ga preporučuje svima.

Odrastao je s puno prijatelja, s kojima je vrijeme uglavnom provodio na ulici, u igri. “Volio sam čitati, u početku stripove, poslije sve što bi mi palo pod ruku. Živio sam u kući s roditeljima i bakom. Djetinjstvo sam proveo bezbrižno, na što imam pregršt lijepih sjećanja. Budući da sam bio i ostao jedinac, rano sam naučio zabavljati se i bez društva, a i prigrlio sam tu povremenu samoću kao sredstvo koje mi je omogućavalo da se još više posvetim svojim interesima. To su, vrlo rano, postali glazba i čitanje. Uvijek sam volio da nešto svira, glazbu sam smatrao odličnom kulisom za bilo koju aktivnost. Nisam ni ekstrovert, a ni pretjerani introvert. Volim društvo, ali isto tako volim (ako ne i više) samoću”, iskren je Slavko.

Glazbom se, kao vokal, bavio desetak godina. “Stvarali smo autorsku glazbu i svirali na puno mjesta u regiji, na festivalima i u klubovima. Glazba je i dalje u mom životu, samo što ju posljednjih godina nešto manje stvaram. Zadovoljavam se otkrivanjem novih kantautora koje onda proučavam i slušam do besvijesti. U slobodno vrijeme još volim čitati stripove, a najdraži mi je Zagor. To je još jedna ljubav iz djetinjstva koja je preživjela”, otkriva svoje interese.

Osijek je, ističe, njegov grad. “Bližeg nemam. U njemu sam stekao najbolje prijatelje, ljude koje i danas volim i poštujem. Volim tu mirnoću i usporenost. Najdraže mjesto, iskreno, nemam. Volim ga cijeloga”, ne skriva.