Glasov je fotoreporter Bruno Jobst objavio u redakcijskoj Viber grupi začuđujući video koji prikazuje kako se spomenik Franji Krežmi u središtu grada, u prolazu kojim se dnevno koriste tisuće ljudi, njiše i na najmanjem povjetarcu. Sudeći prema viđenom, postoji realna opasnost od toga da se ovo važno umjetničko djelo ošteti, a pritom i ozlijedi nekog prolaznika. Hrvatskom je violinistu i glazbeniku rođenom 4. rujna 1862. godine njegov rodni grad nedavno izrazio počast nazvavši njegovim imenom prvu koncertnu dvoranu u svojoj povijesti, pa se može očekivati da će i spomenik koji nas podsjeća na njega i njegovo značenje napokon dobiti zasluženu pozornost.

Grgur Marko Ivanković, povjesničar umjetnosti, viši kustos Muzeja Slavonije u Osijeku i stalni kolumnist Glasa Slavonije, upozorava i na umjetničku vrijednost spomenika. "Brončani kip Franje Krežme akademskog kipara Vanje Radauša (po kojem je već spomenuti prolaz dobio ime, nap.a.) dio je njegova velikog ciklusa Panopticum Croaticum u kojemu je interpretirao tragične likove iz hrvatske povijesti i kulture. Original u gipsu ovoga spomenika čuva se u Gipsoteci HAZU u Zagrebu, a njegova je specifičnost što ga autor nije ostavio u bijeloj boji, nego je plavičastoružičast, što ga čini dodatno dramatičnim. Radaušev je brončani kip Krežme postavljen u Osijeku 1967. godine, a zanimljivo je da je njegova replika 1978. godine postavljena u Osoru, u tamošnjoj Aleji glazbenika", podsjeća Ivanković, koji žali i za tim što na spomeniku više nije moguće ni reproduciranje Krežmine glazbe. Doduše, u ovakvom je stanju spomenika bolje da ga nitko ne dira!

ARHIVA

Krežma je violinu učio u Zagrebu kod Đ. Eisenhutha, a od 1871. na bečkome Konzervatoriju, gdje je s izvrsnim uspjehom diplomirao 1875. U osmoj godini prvi je put javno nastupio, a u devetoj je počeo i skladati. Nakon diplome koncertirao je sa sestrom Ankom u Hrvatskoj, Italiji, Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Mađrskoj i Češkoj. Od 1879. bio je koncertni majstor u orkestru Benjamina Bilsea (koji će se razviti u Berlinsku filharmoniju). Na turneji je obolio i kao devetnaestogodišnjak umro od upale mozga. Godine 1884. njegovi su posmrtni ostatci preneseni na zagrebački Mirogoj. Kritičari su ocjenjivali njegovu svirku kao temperamentnu, svježu, gracioznu i izrazito virtuoznu, te ga uspoređivali s N. Paganinijem. Virtuozni elementi prožimlju i njegove skladbe, u koje uklapa i stilizirane hrvatske folklorne elemente. Sačuvan ih je mali broj: simfonija, tri uvertire, nekoliko orkestralnih koračnica i plesova, gudački kvarteti, skladbe za violinu (npr. Bosanski guslar, Iz Hrvatskog primorja i dr.), zborovi i solopjesme. Dio skladbi i dragocjena violina uništeni su u požaru u roditeljskoj kući, navodi se u mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije.

Ostaje vjerovati da naša briga za kulturne vrijednosti Osijeka, koje i nas definiraju kao njegove odgovorne građane, nije krhka poput ovog brončanog podsjetnika na fragilnost zajedničke kulturne baštine.